ZLATNE LEGENDE

PRIČA IZ PUSTINJAČKOG ŽIVOTA

ISTINA ILI LJUBAV?

Bijaše to u vrijeme kada su mnogi pustinjaci činili pokoru za sebe i za druge, a naročito su poznati oni koji obitavahu po beskrajnim pustinjskim krajevima sjeverne Afrike. Bio tako u pustinji nedaleko izvora Nila pustinjak po imenu Antun, a s njime, ali u posebnoj ćelijici, njegov učenik Josip. Antun bijaše vrlo ljubazan i uslužan. Nikome nije uskraćivao svoju pomoć i stalno je mislio kako je, u prvom redu - ako želi nasljedovati pouku i primjer Isusov - dužan činiti djela milosrđa.

Jednoga dana pomisli kako bi bilo lijepo pozvati u goste pobožnoga pustinjaka Agatona, koji je stanovao nekoliko kilometara dalje, da ga počasti i da neko vrijeme provedu zajedno u duhovnim razgovorima i u molitvi.

Agaton ga srdačno primi. Bijaše to zaista pravi bratski susret, na kojem ta dvojica Kristovih isposnika podijeliše duhovnu i tjelesnu okrepu. Na kraju Antun reče:

- Zašto si ovdje posve sam, u ovoj tamnoj i vlažnoj špilji? Dođi k meni, ustupit ću ti svoju ćeliju, a ja ću se nastaniti kod svoga učenika Josipa. On ima veliku ćeliju, pa se lako može pregraditi i bit će opet dovoljno velika za nas dvojicu.

Agaton to rado i sa zahvalnošću prihvati. Nakon nekoliko dana dođe i nastani se u Antunovoj ćeliji. Sve je išlo dobro dok Antun ne primijeti kako Agatonu dolaze ne samo drugi pustinjaci, nego i razni putnici i hodočasnici.

Antuna je zbog toga zahvatila zavist i nije joj se mogao oduprijeti. Jednoga dana reče Josipu:

- Ne znam što se to događa. Bio sam i ja ljubazan sa svima i svima sam spremno činio dobra djela, a, eto, sav svijet nagrnuo sada tom čovjeku, premda je ovdje tek nedavno došao. Nego, pođi i reci tom umišljenom svecu: “Moj ti učitelj poručuje da isprazniš njegovu ćeliju. Ustupio ti ju je za neko vrijeme, a sada mu je opet potrebna.”

Josip se na to uputi k Agatonu, no putem svrati u obližnju kapelicu, koja je svim tamošnjim pustinjacima služila za nedjeljno i blagdansko bogoslužje. Ondje začu glas koji kao da mu je govorio:

- Josipe, kamo si se uputio? Tvoj se učitelj nije kršćanski ponio. To što ti je rekao nije volja Božja!

Josip nastavi put do Agatona, te mu reče:

- Pozdravlja te moj učitelj i pita za tvoje zdravlje.

Agaton, zahvaljujući Bogu za učiteljevu ljubaznost, odgovori:

- Poruči mu da se moli za me, jer se ne osjećam dobro.

Vrativši se k Antunu, priopći mu da je Agaton našao novo prebivalište i da će se za dan-dva tamo preseliti.

Prođoše međutim i tri dana, a od svega ništa. Antun, pomalo već i bijesan, zapovjedi Josipu da pođe k Agatonu s novom porukom: “Ako se do nedjelje ne makneš iz moje ćelije, doći ću osobno i štapom te istjerati iz nje!”

Josip na to požuri Agatonu:

- Oče, moj se učitelj jako ražalostio zbog tvoje bolesti, moli se za te i želi znati ide li ti na bolje.

Agaton mu odgovori:

- Reci mu da mi je stvarno bolje i hvala mu za molitve!

Vrativši se Antunu, Josip reče:

- Učitelju, Agaton te moli da se strpiš još tri dana. Našao je kamo će se preseliti, no i sam mora malo pričekati.

Prođoše, međutim, i ta tri dana, a Agaton se ne miče. Antun, sada već izvan sebe, pograbi štap i uputi se prema Agatonovoj ćeliji da s njime obračuna. Za njim potrči i Josip, zaustavi ga i zamoli:

- Učitelju, dopusti mi da najprije ja odem do Agatona i s njime porazgovaram. Bojim se da, po običaju, nije sam i ne bih želio da se netko tvojim postupkom sablazni.

Antun se s time složi, a Josip otrča do Agatona te mu, sav zadahtan, priopći:

- Oče, za koji trenutak dolazi ti moj učitelj. Želi te utješiti i podijeliti ti svoj blagoslov.

Agaton, taknut tolikom Antunovom dobrotom, nije ga htio dočekati u svojoj ćeliji, nego mu pođe ususret. Sretoše se baš pred kapelicom, na pola puta. Agaton mu se odmah pokloni do zemlje i sa suzama u očima obrati:

- Predragi brate, hvala ti na tvojoj ljubavi! Nisam htio da se mučiš i dolaziš k meni, pa sam ti, eto, pošao ususret.

Antun, ganut tom Agatonovom poniznošću, baci štap, podiže svetoga pustinjaka sa zemlje, zagrli ga i zajedno s Josipom uđoše u kapelicu. Tu se sva trojica usrdno pomoliše Bogu mira i ljubavi, nakon čega Antun definitivno prepusti svoju ćeliju Agatonu.

Kad se ovaj udaljio, Antun upita Josipa:

- Zašto nisi govorio istinu, onako kako sam ti naređivao?

Josip mu odgovori:

- Oče, oprosti mi! Sam me je dobri Bog nadahnuo, te vidjeh da iz tebe ne govori ljubav, nego zavist i oholost.

Antun, spoznavši težinu svoga grijeha, padne do nogu svoga učenika i prizna:

- U svemu tome pokazao si da si ti učitelj, a ja učenik! Nisi govorio istinu, no samo iz ljubavi da među nama bude mir i da spasiš moju dušu. I dobro si učinio, jer istina ne smije nikada ubiti ljubav!

* * *

“Istina u ljubavi, ljubav u istini”, kazivao je sv. Augustin. Jedno bez drugoga ne ide. No kada istina - koju često u praksi nazivamo “pravdom” - šteti ljubavi, onda je potrebno nešto i prešutjeti, jer se može, u protivnom, pretvoriti u najveću nepravdu!

>[SADRŽAJ]<