VERITAS - br. 6/2000.

>[SADRŽAJ]<

S ONU STRANU KATEDRE

UZ STOTU OBLJETNICU POSVETE HRVATSKE MLADEŽI SRCU ISUSOVU

ISUKRSTE, SRCU TVOM...

Jednom sam svoj sat nastave počela rečenicom: "Bilo je to prije sto godina...", i već prije nego sam je dovršila, djevojčica iz prve klupe širom otvorenih očiju zapitala me: "I Vi se toga sjećate?" Na to smo, naravno, i ja i cijeli razred prasnuli u smijeh. Ne, ne sjećam se što se dogodilo prije sto godina. Tako stara ipak nisam.

Ali... hm... što se dogodilo prije deset, dvadeset, trideset, pa i više godina (da budem ipak koliko-toliko ženstvena i da ne kažem baš sve!) pamtim i umom i srcem, jer su mi od prvog razreda osnovne škole uvijek u ruci nekakav molitvenik (zahvaljujući mami) i nekakve novine (zahvaljujući tati), uz tjednike, knjige itd... (zahvaljujući tetama, ujacima, strinama, stričevima...) što mi je pomoglo da zavolim čitanje, promišljanje, pamćenje i - uživanje života!

* * *

U tom mom pamćenju, proživljavanju i uživanju svakako jedno od najljepših mjesta zauzima pjevanje na kraju mise, posebno na nekim velikim slavljima, kojih, hvala Bogu, tijekom svih proteklih desetljeća nije manjkalo, kad se iz tisuća raspjevanih duša, upravo okrijepljenih euharistijom, začuje: "Zdravo, Djevo...", ili ono: "Rajska Djevo, kraljice Hrvatâ...", za koju je spot, snimljen u aljmaškom svetištu Gospe od utočišta neposredno prije srpske agresije 1991. godine, ostao jedini trajan spomen na prelijepu unutrašnjost Gospina svetišta napaćene istočne Slavonije.

"Zdravo, Djevo..." pjevalo se uvijek sa srcem i sa suzom u oku; s vjernošću, sa zahvalnošću i s radošću.

Druga, jednako dirljiva pjesma, koja je na neki način još dramatičnija, a koja se pjevala srcem i odlučnošću da se ustraje, pa "što košta - da košta" (gubitka radnog mjesta, progona, prezira, omalovažavanja, isključivanja iz "podobnih" u društvu...), bila je "Do nebesa nek se ori!". Kažem bila je, ali i još uvijek jest, iako je u posljednje vrijeme prilično rijetko čujem na kraju mise.

A ima svoj šarm, ima svoju povijesnu, domoljubnu, biblijsku i..., a to smo tek nedavno doznali, mučeničku karizmu i dimenziju. Nju ni na koji način ne bismo smjeli ni zaboraviti, ni omalovažiti, niti smetnuti s uma da je to "izvorni hrvatski proizvod", ljepota koju s ponosom možemo ponuditi cijeloj Katoličkoj crkvi.

* * *

Jednom, kad sam bila još mala, moj duhovnik je tumačio kako su zrele godine - godine litanija, kada se u malo riječi toliko toga duši otkriva, kad ponavljanje jednostavnih zaziva dušu više usrećuje, smiruje i obogaćuje nego bujica riječi, pa makar i lijepih, pametnih i pobožnih, ali jednostavno - suvišnih.

Naravno, nasmijala sam se... Najprije, nikomu od nas koji smo ga slušali nije uopće palo na pamet da ćemo, s jedne strane, jednom biti "zrele životne dobi", a, s druge, i kad doživimo neke lijepe godine, bit ćemo doktori znanosti, pisat ćemo znanstvena djela strane, pa i visokoumna teološka ostvarenja, a litanije ćemo ostaviti tamo gdje im je i mjesto - u molitvenicima neukih, priprostih bakica, koje ništa drugo ni ne znaju nego prebirati po krunici i moliti litanije.

Presveto Srce IsusovoNe znam i nisam sigurna je li to zbog toga što sam u nekim "zrelim godinama", ali srcem sam već postala "bakica".... Uglavnom, sliježem ramenima, širim ruke i priznajem: "Svaki dan molim krunicu i Litanije Srca Isusova!" I priznajem - osjećam se predivno! Koliko sadržaja, koliko bogatstva ima u svakom zazivu - dosta za cijeli tjedan, a ne samo za cijeli dan. Uz svakodnevno čitanje Biblije, s litanijama na usnama, preda mnom se otkrivaju nova prostranstva ljubavi Boga našega, o kojima nam svećenici gotovo nikada ne govore.

Recimo onaj prelijepi stih Zaručnika iz "Pjesme nad pjesmama":

"Srce si mi ranila,
sestro moja, nevjesto,
srce si mi ranila,
jednim pogledom svojim."

Nije li to isto što u Litanijama Srca Isusova molimo: "Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno!"? Ima još... Jedan od meni najdražih biblijskih tekstova jest Knjiga proroka Hošee, u kojoj sam našla i ove stihove:

"Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek."

* * *

Dakako, ni u snu se ne bih usudila ovako, javno, iznositi svoja biblijska iskustva povezana sa Srcem Isusovim da upravo ISTE stihove u svom sjajnom tekstu o pobožnosti Srcu Isusovu, objavljenom u časopisu "Obnovljeni život", ne govori profesor na Gregorijani, o. Ivan Fuček. Sada, kad vidim da mislim isto što i uvaženi teolog, pa još isusovac, o Srcu Isusovu, ne mogu skriti ni svoj ponos, ni svoju radost. Pogotovo što se na to svakako nadovezuje i odgovor hrvatske duše na ljubav Srca Isusova - iskazan u pjesmi mladog isusovca s početka stoljeća, o. Petra Perice, koji je, u ime svoga naroda, tom Srcu vjernost posvjedočio i mučeničkom smrću.

Mislim da ljepši dar za stotu obljetnicu posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu u Jubilejskoj godini ne možemo ni zamisliti, ni izreći, osim ovoga:

"Isukrste, Srcu tvom s nama naš se kune dom; dušom, tijelom, vijek sam tvoj, za krst časni bijuć’ boj."

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<