JUBILEJI POZNATIH

Daleko bi nas odvelo nabrajanje imena poznatih i manje poznatih slikara, kipara i arhitekata koji su, ovisno o darežljivosti svojih mecena, ostavili trajne spomene ili bar tragove u Vječnomu gradu. Mi ćemo ovdje istaknuti samo dva glasovita umjetnika, koji su nekako svojom nazočnošću i ostvarenjima ostavili neprolaznu uspomenu.

LIKOVNI UMJETNICI NA JUBILEJIMA

GIOTTO I MICHELANGELO

Prvi jubilej, održan 1300. godine, koliko god je sazvan neočekivano, bez određene pripreme, koja bi uključila i umjetničku suradnju, privukao je nazočnost prvoga i pravoga talijanskog majstora slika, koji se, doduše, više proslavio u nekim drugim mjestima. Giotto, o njemu je riječ, bio je po svoj prilici u Rimu već za prvoga jubileja, premda neki to osporavaju, kao i djelo njemu pripisano. Ovomu talijanskom umjetniku, "koji je svaki lik i djelo prikazao naravno", pripisuje se velika freska nazvana "Pulpitum Bonifacii", na pročelju Patrijarhalne bazilike sv. Ivana Lateranskoga, koja je podignuta 1297., da bi voljom Siksta V. tristo godina kasnije bila rastavljena i obnovljena. Danas je, zahvaljujući brizi kanonika Fulvija Orsinija, očuvan dio ovoga popularnog djela, koje prikazuje papu Bonifacija između dva klerika, od kojih jedan drži otvorenu listinu sazivne bule prvoga jubileja. Premda neki misle da je ovo djelo izradio Pietro Cavallini i da prikazuje nastupni govor pape Bonifacija nakon krunidbe za papu 1295. godine, danas se ipak ovo djelo, prilično vjerno očuvano u akvarelskoj reprodukciji jednog rukopisa koji se čuva u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu, navodi kao Giottova freska.

Ako je ostala neka nedoumica u vezi s Giottovom nazočnošću u Rimu za prvoga jubileja, nema nikakve dvojbe da je nešto kasnije ovaj umjetnik bio u Rimu, gdje je po narudžbi kardinala Stefaneschija 1312. u prvotnoj bazilici sv. Petra izradio mozaik "Navicella" (Petar na lađi za oluje), kako bi, po priznanju jednoga kroničara, Giotto "predstavio sebe i svoju umjetnost cijelom svijetu, okupljenom u Rimu u vrijeme oprosta". Djelo se nalazilo iznad ulaznih vrata stare bazilike, da bi se danas, s dosta muke, mogli prepoznati neki fragmenti nad atrijem ispred središnjeg ulaza. Ali ni to danas nije više pouzdano, pa s rezervom treba primiti informaciju vodiča koji ulazeći u Baziliku sv. Petra prstom upiru na gotovo nevidljivi dio mozaika. Ostala Giottova djela u Rimu nalaze se po raznim muzejima, dok se njegov prekrasni triptih nalazi u Vatikanskoj pinakoteci.

* * *

Preskačemo dvjesta godina i evo nas pred jubilej 1500. godine. Tada vrlo mlad, Michelangelo Buonarotti dolazi u Rim, gdje pred jubilej 1500. dovršava svoje mladenačko remek-djelo, glasovitu "Pietŕ", jedinu skulpturu koju je ovaj vrsni umjetnik potpisao, kao nadgrobni spomenik svome meceni, kardinalu De la Groslaieu. Kompozicija je najprije bila postavljena u kapeli sv. Petronile u prvotnoj rimskoj bazilici sv. Petra, da bi danas, nakon gradnje nove bazilike, zauzela mjesto u prvoj kapeli uz Sveta vrata.

Michelangelova nazočnost u Rimu, posebno u Bazilici sv. Petra, periodično će se prekidati, ovisno o njemu sklonim ili manje naklonjenim mecenama, sve do jubilejske 1500. godine, kada ovaj umjetnik nadzire gradnju velebne kupole i bazilike sv. Petra, koja će, protivno njegovom nacrtu, poprimiti oblik latinskoga križa, čime unutarnjost dobiva osjetno na prostoru, ali zato sama kupola izmiče pogledu onih koji pristupaju ulazu.

Tada već star i bolestan, Michelangelo, kao uvjereni kršćanin i skrušeni hodočasnik, obilazi i posjećuje uobičajenih sedam rimskih bazilika, u potrazi za oprostima i milostima. Obično je rimske crkve obilazio pješice, s prijateljem Vasarijem, koji je od pape Julija III. uspio dobiti dozvolu da stari majstor na konju smije obilaziti hodočasničkim putem naznačene bazilike. No, čini se da je stari umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obučen u siromašno hodočasničko odijelo, izmiješan s običnim pukom, sa svojim velikim šeširom i visokim čizmama, koje nije skidao ni noću (zbog bolnih smetnji). Spomenuti mu prijatelj Vasari u svojim zapisima prenosi razgovor između Michelangela i nećaka, kojega Michelangelo potiče da pronađe neku siromašnu osobu potrebnu pomoći, naglašavajući kako se ponajvećma dobrim djelima kršćanske ljubavi mogu izmoliti jubilejski oprosti.

>[SADRŽAJ]<