KAMEN PO KAMEN

NITI JEDNO DOBRO DJELO NIJE BESMISLENO

S RADOŠĆU KUKURIKATI

* * *

Oduvijek su me, čitajući i razmišljajući, zanimali manje razvikani detalji u Bibliji. Recimo onaj Ananija, čovjek pobožan, koji je, kako reče Pavao prisjećajući se svog susreta s njim, uživao dobar glas u Židova ondje nastanjenih. I baš po tom susretu s Pavlom osta Ananija upamćen. Naime, zapisano je da je Gospodin pozvao Ananiju, učenika iz Damaska, da ode u ulicu zvanu Ravna i da u kući Judinoj potraži Taržanina, istoga onog koji je, zadahnut prijetnjom i pokoljem, krenuo u Damask da sve koji u Krista vjeruju okovane privede u Jeruzalem. No, nadomak Damasku bijaše zaustavljen, oslijepljen i poslan da čeka u gradu, jer će mu se tamo reći što mu je činiti. I tri dana nakon toga dođe Ananija Pavlu, milošću Božjom mu povrati vid, da može istinski vidjeti, pouči ga o radosnoj vijesti Isusa Nazarećanina, koji je Krist, krsti ga i objavi mu Božji naum. Nakon tog susreta Pavao je, potaknut Božjim Duhom po Ananiji, počeo postajati najvatreniji propovjednik evanđelja među poganima, a Ananija je ostao učenik iz Damaska, čovjek pobožan, kako reče Pavao prisjećajući se svog susreta s njim.

I odlučio sam, potaknut Ananijinim primjerom, a s Božjom pomoću, svakome koji se nalazi u tami jednakom predanošću svjedočiti svjetlo Radosne vijesti, ni ne znajući tko će od njih postati poput Pavla.

* * *

Rado se, poglavito u ove dane godišnjih odmora, koji mnogima postaju godišnji raspust, prisjetim još nekoga koji je spomenut čak dvanaest puta u izvješćima o događajima koji se ispuniše u punini vremena i u svjedočanstvima onih koji od početka bijahu očevici riječî i dijelâ Spasiteljevih.

Radi se o životinji: pijetlu!

Pijetao koji se spominje u Evanđeljima bio je, više nego sigurno, sasvim običan pijetao, koji je živio svoj život kako to već kod pijetlova biva. S jednakom sigurnošću moguće je ustvrditi da je, gonjen vlastitom prirodom, i kukurikao u svitanje. Jedan od tih kukurijeka je Petar čuo onoga jeruzalemskog jutra i spomenuo se riječî koje mu Isus reče, te je izašao i gorko zaplakao, kako posvjedoči Matej. Na kraju života taj je pijetao završio u loncu, ili na neki drugi način prikladan ljudskom vrednovanju pijetlova, ni ne znajući da se Petar, čuvši ga onoga jeruzalemskog jutra, spomenu besjede kaju mu ono Isus reče, te da je briznuo u plač, kako posvjedoči Marko.

Da se mogao pitati o smislu, vjerojatno bi se taj pijetao pitao kakve svrhe ima svakog jutra ponavljati iritirajući pjev, kad će radi toga biti ušutkan, kao i svi oni koji bűde, navješćujući novu zoru. I moguće je da bi, prividnim besmislom pritisnut, odustao baš onoga jeruzalemskog jutra i ne bi Petrovo zatajenje prekinuo svojim oglašavanjem, pa se Petrov pogled ne bi susreo s Isusovim i ne bi se u tom času Petar spomenuo riječi Gospodinove, te ne bi izašao iz dvorišta velikog svećenika i gorko zaplakao, kako posvjedoči Luka. A možda bi pijetao, ipak, premda bez čvrstih dokaza, prihvatio stav da čak i ono što izgleda monotono, obično i beskorisno može nekomu pomoći kao što je Petru pomoglo kad je odmah nakon njegovog zatajenja pijetao zapjevao, kako svjedoči Ivan.

* * *

Priznajem, u nadi da se to neće pročuti, da se ponekad, pritisnut prividnim besmislom, umorim i posustanem u nastojanju da budem neprestano bolji prema Bogu, sebi i bližnjemu. Tada me Kristov Duh potakne i iz riječî Svetoga pisma zakukuriče mi jeruzalemski pijetao. On me uvjeri da Bog ne odbacuje čovjeka čak ni onda kad čovjek njega odbaci i kad ga se odrekne pred ljudima. On me uvjeri da se svatko može obratiti, ukoliko mu vjerodostojnim svjedočanstvom ukažemo na istinitost Isusovih riječi. On me uvjeri da nijedno dobro nije besmisleno ni nevažno, niti, ukoliko se iskrenim srcem daruje, toliko maleno da Božja ljubav ne bi mogla to čudesno umnožiti. On me uvjeri da ima smisla ustrajati u činjenju dobra i kad se ne vide rezultati.

I opet s radošću kukuričem svoj monotoni kukurijek, ni ne znajući tko me može čuti...

>[SADRŽAJ]<