MISLI I RAZMIŠLJANJA

ZAŠTO JE ISUS PUSTIO DA GA UBIJU?

ZLO IZ NEZNANJA

Razapinjući čovjeka, razapinjemo Boga, temelj svega. Još uvijek to ne uviđamo kako bismo trebali; dakle, patimo od temeljnog neznanja.

Platon, razvijajući Sokratovu misao o uzrocima, utvrđuje da je zlo u neznanju. Ima u tome puno istine. Veliku većinu zla čovjek čini iz neznanja. A za znatan dio toga neznanja čak nije niti kriv. Umrežen u strukture grijeha i otuđenja, determiniran i neslobodan, još nije sazrio do pravog samooslobađanja i prave samospoznaje. Vlastitost, Ljubav iz koje izvire, zastrta je sa sedam vela. Kao slijepac, čovjek tetura u tami.

Pa ako nismo sasvim krivi u našem neznanju, nismo ni sasvim nevini. Mnogo smo neznanja mogli izbjeći. Naš kukavičluk i naši bjegovi optužuju nas. Za odgovornost je potrebno smjelosti; nismo htjeli spoznaju. Krivi smo. Pa ipak, i nismo sasvim krivi, jer za izlaz iz tamne spilje potrebno je prosvjetljujuće milosti, zahvat Ljubavi.

* * *

Nekima je Bog dao više, nekima manje. Koliko je tko talenata zakopao, koliko se obratio, napredovao ili nazadovao, to zna samo Bog. Umni, talentirani i značajni ljudi mogu biti duboko krivi, a mnogi krvnici i ubojice, pak, gotovo nevini. Što ako je prvi dobio mnogo i upropastio, a drugi gotovo ništa?

Opasan je takav način razmišljanja i može se teško zlorabiti. Ali, posvuda vrvi od nevinih. Koliko muke ljudi prepate zato što im bližnji nemaju ni približnog pojma koliko su okrutni? Svaki pridoda neku mrvicu, malo ogovaranja ili zabave, malo ljutnje ili nebrige, malo koristoljublja i nesavjesnog vršenja dužnosti, pa se sve to gomila u lavinu koja, i mimo volje tih gotovo nevinih ubojica, smrvi žrtvu. Gaze druge, s nevinim osmijehom na usnama, s plitkim, ali čistim, pogledom. O sancta simplicitas! Nevini i bezobzirni, ljupko okrutni, svakodnevni i čisti, prelaze preko tvoga krvavog tijela kao veseli tenkovi. Ne osjećaju bol pregaženog.

Pa čak i kad žele nekomu zlo, što je rjeđe, jer malo je ljudi zločesto i zaista mrzi; kad bi ušli pod kožu patnje omraženog, kad bi osjetili ono što on bolno osjeća, zgrozili bi se i predomislili.

* * *

Između dva ljudska bića uglavnom su neznanje, nepoznavanje, nesuosjećanje, neuvid. Između dva unutarnja svijeta najčešće je provalija; monade i monolozi, s malo dijaloških otvora. Gdjekad, tu i tamo, poniremo u druge, tek u vrlo malim zajednicama, uistinu tek u ljubavi. U modernu društvu ima puno ravnodušnosti i otuđenja. Pravih sadista, bar za sada, ima malo. Pa kad neki naizgled sadistički postupaju, koliko u njihovom mučenju drugoga uistinu ima sadizma, a koliko autizma i destruktivna bijesa? Lupaju o predmet koji im smeta, prepuštaju se životinjskim nagonima, ili vrše dresiranu dužnost, rutinski grizu.

Mi smo danas bliži monadama i dresiranim životinjama nego što su to ljudi ikada ranije bili. Autistički je i majmunski pritiskati gumbe i nuklearno likvidirati čitave kontinente. U tehnološkom pogonu ne nedostaje samo sadizma; tu nedostaje i svega ostaloga. Činovnike koji su programirali rentabilnost Dachaua, Mathausena, Buchenwalda ili Auschwitza (Oswiencima) mučile su brojke, količine, utrošci plina i drugih goriva, iskoristivost materijala. U određenoj količini zlatnih zubi, kose ili kože teško da uopće možeš doživjeti čovjeka. To su količine za likvidaciju i obradu. U industrijskom pogonu ljudski se susret postupno reducira na sve manju mjeru. Ubijaju te krotki činovnici koje muče hemeroidi, koji ne bi ubili niti muhu.

* * *

No, što idemo dalje u prošlost, ubojstvo i mučenje čovjeka manje se moglo dogoditi bez ljudskog susreta. Znojavo, tjelesno i krvavo klanje, u prepletanju daha, u bijesu i mržnji, u uživanju i zlobi; takvi su tipovi zabijali i čavle na Golgoti.

Viseći na križu Isus je kriknuo: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" Kako Isusovi krvnici ne bi znali što čine?! Povrh njih se čovjek koprca i razdire u samrtnoj muci, krv prska, hropac im dosađuje, a oni se kockaju za njegovu odjeću. Što uopće oni tu ne bi mogli znati? Da ubijaju i muče? Pa to dobro znaju. Profesiju takvog ubojice i mučitelja mogao je vršiti samo vrlo zloćudan čovjek, okrutni sadist, ili bar krajnji bešćutnik. Pa ipak, čak i u takvima Isus vidi neznanje. Ovdje, bar naizgled, nailazimo na drastičniju Sokratovu uzročnost nego u sama Sokrata!

Ubiti, mučiti čovjeka, za neke je mačji kašalj. Pa ipak, upravo nam Isus otkriva ključnu tajnu: čovjek je vrhunska dragocjenost, čovjek je Bog pod našim šapama. Razapinjući čovjeka, razapinjemo Boga, temelj svoga svijeta i samih sebe. Mi to još uvijek ne uviđamo kako bismo trebali; dakle, patimo od temeljnog neznanja.

Upropaštavajući drugog čovjeka, upropaštavamo sebe; pljujući po njemu, pljujemo po sebi; prezirući ga, preziremo sebe. Tajna je sveza u našoj zajedničkoj dubini: skriveno jedinstvo.

Isus je pustio da ga ubiju, među inim, da bismo drugog doživjeli, osjetili, ljubili. Za neke je umro uzalud, a za nas?

>[SADRŽAJ]<