SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S BRANKOM ČULOM, GOSPINIM HODOČASNIKOM

KORAK PO KORAK

Branko Čulo je 1. svibnja ušao u pedesetu godinu. Osječanin je, informatičar, i od 1991. najbliži suradnik dr. Langa, s kojim je obišao cijelu lijepu našu domovinu i sva hrvatska ratišta, uključujući i ona u srednjoj Bosni. Dakako, sudjelovao je i na "Bijelom putu". Oženjen je i otac je dvoje djece. Svoje obraćenje i sudbonosnu preobrazbu cijeloga svog bića doživio je 8. svibnja 1993., kada je na HTV-u vidio sukob Hrvatâ i Muslimanâ. Uplašio se da bi Hrvati mogli postati nemilosrdni kao i njihovi neprijatelji i tog dana počeo je moliti za mir na tim prostorima.

Svečana dvorana Doma Hrvatske vojske u Osijeku... Skup obiteljî nestalih u Domovinskom ratu, prije nekoliko godina. Sjedim u publici, nastojim što više doživjeti, zapisati i zapamtiti, kako bih svoj novinarski "uradak" učinila što bolje.

Iza sebe u jednom trenutku primjećujem čovjeka koji u rukama drži krunicu i moli - vrlo sabrano i pobožno. Na prvoj stanci u programu okrenula sam se i upitala ga:

* Jeste li Vi svećenik?

- Ne, a zašto me pitate?

* Pa... vidim Vam u rukama krunicu. Molite... Tko ste Vi?

- Branko Čulo, suradnik dr. Slobodana Langa. Tu sam u njegovo ime. Slušam predavanja i mislim da ću najviše pomoći svojom molitvom. A od krunice nema učinkovitije molitve, vjerujte! Pa što ako molim na javnom mjestu? Da li ikoga ometam? Da li ikoga time vrijeđam? Eto, vidite, ja ovako provodim svoje slobodno vrijeme - u molitvi.

* * *

Kad sam u dnevnom tisku pročitala da je Branko Čulo na sam Uskrs bio u Haagu i sljedećeg dana krenuo na put pješice do Nove Bile, kamo je planirao stići na sam blagdan Duhova - osjećala sam se i ponosnom i Bogu zahvalnom za dar njegova poznanstva i, na neki Gospin način, prijateljstva.

Branko Čulo je 1. svibnja ušao u pedesetu godinu. Osječanin je, informatičar, i od 1991. najbliži suradnik dr. Langa, s kojim je obišao cijelu lijepu našu domovinu i sva hrvatska ratišta, uključujući i ona u srednjoj Bosni. Dakako, sudjelovao je i na "Bijelom putu". Oženjen je i otac je dvoje djece. Svoje obraćenje i sudbonosnu preobrazbu cijeloga svog bića doživio je 8. svibnja 1993., kada je na HTV-u vidio sukob Hrvatâ i Muslimanâ. Uplašio se da bi Hrvati mogli postati nemilosrdni kao i njihovi neprijatelji i tog dana počeo je moliti za mir na tim prostorima. Krenuo je u tu svrhu iz Međugorja u Ramu, pa u Sinj, pješice, 13. svibnja, na Blagdan Gospe Fatimske, i od tada - šest godina zaredom - hodočastio je tim putem Gospi, s ljubavlju. Cijelim putem je molio krunicu.

Prošle godine svakako je htio obilježiti, na neki način, 18. studenoga, dan sjećanja na Vukovar, pa je krenuo pješice iz Gospina svetišta Vepric u Vukovar, kamo je stigao četrnaestog dana, i tako je proslavio "Dan sjećanja na Vukovar". U Vukovaru, u kafiću "Den Haag", donio je definitivnu odluku - propješačiti Europom, od Den Haaga do Nove Bile, kao svoj osobni doprinos zatočenim Hrvatima u Haagu i kao svoj doprinos za mir na ovim prostorima i među ovim narodima.

* Gospodine Čuvalo, kako ste došli na ideju da ovako, hodočasteći i pješačeći diljem cijele Europe, pomognete zatočenim Hrvatima u Haagu?

- Tijekom hodočašća od Veprica do Vukovara, dok sam prelazio Biokovo, došla mi je na pamet ta ideja: sljedeći put je od Haaga do Nove Bile. Moram reći da mi uopće nije bilo teško doći na tu ideju, budući da osobno poznajem haaške zatočenike i budući da sam vjerojatno živ zahvaljujući generalu Tihomiru Blaškiću… To je i čin moje zahvalnosti njemu i Bogu. On je bio uhvatio poruku da će nas napasti Armija BiH i insistirao je da na "Bijelom putu" dobijemo pomoć UNPROFOR-a. Poznajući okolnosti rata u Bosni, a posebno odlazeći tamo svake godine po nekoliko puta, mislim da je to najmanje što sam Bogu na slavu, Gospi u zahvalu, te kao pomoć ovim svojim prijateljima, mogao učiniti. I to sam učinio po preporuci Svetog Oca, koji je za ovu Jubilarnu godinu preporučio hodočašća u oprosne katedrale, da se molimo za ljude u potrebi. Ja sam izabrao njih. Uzeo sam godišnji odmor i od Uskrsa do Duhova bio na putu, koji sam pripremio, s ekipom svojih dobrih suradnika, prilično dobro. Bogu hvala, uspio sam, uz pomoć Majke Božje i uz Bažju pomoć, naravno, i svojih prijatelja.

* Koliko ste dnevno pješačili?

- Dnevno sam prelazio između 25 i 40 km. Cilj mi je bio svaki dan prijeći određenu dionicu. Prijatelj Krunoslav mi je napravio detaljnu kartu puta za svaki dan, te svakodnevna čitanja iz Biblije, koja su se čitala na misi od Uskrsa do Duhova, koje sam putem čitao i razmatrao i, dakako, svaki dan sam molio krunicu. To mi je bilo na putu najkorisnije, uz svakodnevne telefonske pozive haaških zatočenika, koji su se zanimali gdje sam, kakvo je vrijeme, bole li me žuljevi... i tako. Moja molitva bila je prikazana za njih, u prvom redu.

* Gdje ste spavali?

- Pa, uglavnom u kućama dobrih ljudi. Najviše su mi u tome pomogli vukovarski dragovoljci i zatočenici srpskih logora, koji su mi organizirali dvadesetak noćenja kroz Njemačku i Austriju. Zatim, noćio sam po hrvatskim katoličkim misijama. Bili su to vrlo dirljivi susreti i razgovori, a u manjim mjestima spavao sam po "pasiončićima".

* Jeste li imali novca? Kako ste se hranili? Niste li se bojali?

- Nosio sam na leđima ruksak od oko 10 ili 15 kg. Putem sam ih tri potrgao, "istrošio". Cijelim putem sam svraćao u crkve i tamo bih zapalio po dvanaest svijeća, za svakog od njih po jednu. Kupovao sam fotografije, monografije tih crkava, fotografirao sam i sam, sve s ciljem da objavim monografiju o tom putu, koja će sadržavati moj dnevnik i zapise mojih suradnika. Nastojat ćemo sve učiniti što obimnije i što slojevitije, kako bi se dobila što objektivnija slika cijelog pothvata, jer je tu bilo uključeno jako mnogo ljudi, veliki krug mojih prijatelja. Svi su mi oni stalno bili na raspolaganju. Što se tiče te, materijalne, potpore, nije bilo nikakvih problema. Moji su me prijatelji svaki dan pitali što mi treba, i u "hodu" (doslovce) me opskrbljivali. Prije puta jedan mi je prijatelj platio avionsku kartu do Haaga, drugi mi je poklonio tenisice, treći fotoaparat, četvrti mobitel. Dali su mi i novac za početak. Jako veliku pomoć sam dobio od naših ljudi kod kojih sam noćio. Kako bih dolazio u hrvatske katoličke misije, oni bi me dočekali, nahranili, dali mi nešto novca za sljedeća tri, četiri dana… Zaista nije bilo nikakvih problema.

* Kad ste shvatili da Vas Duh Sveti potiče na ovako riskantan put, niste li se uplašili?

- Pa, nisam se uplašio. Ja sam to i zavjetovao. Ovo mi je deseto hodočašće od 1993. Mogao sam samo biti pokoran Duhu Svetome i tom sam Duhu sve prepustio. Nisam ja, na neki način, bio siguran ni da li ću izdržati; ipak je to dalek put. To je u stvari Božje djelo. Bez Isusa, normalno, ništa ne bih uspio, a kamoli poći i proći toliki put, ali to ne bih uspio ni bez pomoći, goleme pomoći, velikog broja ljudi, kojima sam zahvalan. Bilo je dirljivo biti na misama na kojima sam bio. Na putu kroz Njemačku i Austriju uvijek bih prispio na neku misu i s ljudima sam razgovarao. Kad sam stigao u Mariju Bistricu, prekrasno me je primio mons. Cindori (taman je bila misa). U Zagrebu pribivao sam misi u crkvi Sveta Mati slobode. Misi je pribivalo oko 2000. ljudi kod don Petra Šimića. Don Živko Kustić je propovijedao vrlo nadahnuto. Uoči mise se javio Tihomir Blaškić, tako da je sve bilo vrlo dirljivo. Ipak, izdvojio bih misu u Novoj Bili, na kraju puta, na sam blagdan Duhova, koji se u toj župi slavi i kao crkveni god. Tu su bili i članovi obiteljî haaških zatočenika. Govorio sam na misi, nekih deset, petnaest minuta, i tada sam imao čast otkriti prelijepi Gospin kip od bijelog mramora. Kip je postavljen u crkvi, a blagoslovio ga je fra Zoran Bilandžić, župnik u Novoj Bili. Dragovoljci Domovinskog rata darovali su mi zlatni sat, te dvije umjetničke fotografije - dar obiteljî zatočenikâ i Kulturnog centra u Novoj Bili. Zaista je bilo dirljivo.

* Rekli ste da ste svakodnevno, na putu, molili krunicu.

- Normalno. Ja sam ponio svoju krunicu, ali dok sam prije puta razgovarao s Tihomirom Blaškićem, sat i pol, a sat i pol s Darijem Kordićem, uzeo sam sve što mi je svaki od zatočenih darovao. Mario Čerkez mi je dao svoju krunicu, koju je dobio od jednog svećenika, na kojoj je on svaki dan molio; dobio sam i Bibliju, te Moći sv. Ante, koje mi je darovao Dario Kordić. Pa moj osnovni cilj bio je moliti za njih, pješačeći cijelom Europom.

* Vjerujete li da su zatočeni Hrvati u Haagu nevini?

- Vidite, ja nisam uvjeren u njihovu krivicu ili nevinost. Ja znam da oni nisu zaslužili takav način suđenja, niti tolike kazne koje su poneki od njih dobili. Smatram da je to suđenje nepravedno, da predugo traje, da presude nisu korektne. Neki novinari su me pitali da li sam upoznao Haaški tribunal sa svojim hodočašćem. Ja se nisam njima htio javiti, ali se i za njih molim - da poštenije sude. Ja sam i išao baš onako - Boga moliti za oprost; za njih, da se, na neki način, sve okrene na dobro. Nisam ulazio u taj vid problema, jer sigurno ima onih koji su kompetentniji i stručniji, koji o svemu tome mogu reći mnogo više: naši pravnici, odvjetnici, političari. Mislim da sam radio ono što mogu i znam - hodočastiti i moliti se Bogu, a svatko drugi neka radi po svojoj savjesti i neka doprinese općem dobru. Mi smo Hrvati odgovorni za njih, jer oni pripadaju našem narodu.

* Kako ste prolazili kroz muslimanske i srpske krajeve? Da li ste imali poteškoća, incidentnih situacija?

- Ja sam ovo hodočašće dosta dobro medijski razradio i zadovoljan sam kako su to televizija i radio prikazali. Zadnji dio puta išao sam baš kroz srpski i muslimanski dio Bosne i u početku sam osjećao nelagodu, više se bojeći da neću stići do cilja, nego za sebe i za osobnu sudbinu. Uostalom... mogao me je svaki auto zgaziti. Prolazeći cestom od Cazina prema Bihaću, jedna grupa Muslimana me je prepoznala i pozvala na piće. Ja sam se u prvom trenu nećkao, ali - oni su bili uporni, pa sam prihvatio njihov poziv, objašnjavajući im odakle idem i zašto sam na putu. Oni su to jako lijepo prihvatili, počastili me jelom i pićem i zamolili: "Daj, Branko, produži do Sarajeva!" Ni kad sam išao od Ključa prema Jajcu, nisam imao nikakvih problema.

* Kako se osjećate? I što sad?

- Osjećam se prekrasno. Divno je osjetiti zračenje Duha Svetoga, strujanje Duha u Novoj Bili Osjećam veliku zahvalnost Bogu što sam uspio ostvariti svoj zavjet. Sada, kako rekoh, pripremam materijal za monografiju. "Veritasove" čitatelje koji imaju pristup Internetu mogu još samo pozvati da pogledaju elektroničke stranice mog puta "Korak po korak" (http://www.korakpokorak.crkos.hr).

>[SADRŽAJ]<