VERITAS - br. 1/2001.

>[SADRŽAJ]<

LIJEPA PRIČA

RATNE RANE I NEPROLAZNA LJUBAV

MATURALNI PLES

 Kratku udaljenost između Gradske vijećnice, gdje je prisustvovao prijemu upriličenu njemu u čast, kao “počasnom građaninu grada Osijeka” do hotela “Central”, prelazi polagano, pokušavajući domisliti sve ono što mu se danas događa. Gleda raskošno uređenu Županijsku ulicu i Trg Ante Starčevića, koji još uvijek blješte u božićnom dekoru, iako je Božić već odavno prošao, a i Novu godinu pamtimo samo po računima koji svakodnevno stižu na naplatu.

Sjećanja nadiru... Teško je kontrolirati i misli i osjećaje. Posljednji put prošao je ovom ulicom prije nekoliko godina, točnije, neposredno nakon “Oluje”, kad je grad, kao pravi, teški bolesnik, još sav bio “u zavojima”, zatrpan vrećama punim pijeska, izlozima s drvenim okvirima prekrasno oslikanih motiva, kojima su osječki slikari “trenirali” svoju odlučnost da brane grad i da mu sačuvaju dušu i ljepotu, makar pri tom i sami morali žrtvovati sve - uključujući i vlastite živote. Sve je odisalo odlučnošću: “Moramo spasiti Hrvatsku, moramo ustrajati!”

Na njegovo predavanje “Beč - pogled s Dunava”, došla je sva osječka kulturna i intelektualna elita, kako bi od vrsnog poznavatelja međunarodnih odnosa čuli “kako stoje stvari s Hrvatskom i s mogućim prekidom rata, te s mirnim rješenjem sukoba”. To je ovdje, u gradu koji je s tri strane bio okružen takozvanom “SAO Krajinom”, bilo pitanje života i smrti, opstanka i grada i naroda koji se, njih na tisuće, nadao povratku svojim domovima - tako blizima, ali nedokučivo dalekima. Tom je prigodom posjetio i “naše dečke” na crti bojišnice i odrekao se honorara u korist obitelji poginulih branitelja.

Uživao je u sredini koja ga je odgojila, u narodu kojemu je pripadao i čiju je vrijednost u potpunosti shvatio tek na studiju u Beču, kada je dane i dane, ne umarajući se, “kopao” po arhivima.

Na Uskrs 1991. bio je u zamahu profesionalnog uzleta. Nakon pada komunizma s profesionalnim, ali nadasve domoljubnim zanimanjem, pratio je sve što se događa oko i u Hrvatskoj, sluteći kakve se opasnosti nadvijaju nad nju. Bio je u svakodnevnoj dvojbi: Što učiniti? Ostati, i tu, gdje su silnice europske i svjetske politike koje u Beču imaju mnoge institucije, a ljude koji tamo rade osobno je poznavao i mogao je preko njih “lobirati” za svoju zemlju, ili vratiti se i, gotovo goloruk, s ostalim mladićima braniti svoj osobni i nacionalni ponos, svoj grad, svoje uspomene, svoju kulturu i svoj identitet. Nakon dugog razmišljanja odlučio je - ostat će u Beču!

Dramatično je postalo već nakon pada Aljmaša, Dalja i Baranje, ali nakon pada Vukovara Hrvatska je postala jedna velika rana koja je krvarila na sve strane. Sad je osjetio da je nenadoknadiv. Veze pri austrijskoj Vladi, izvrsno poznavanje njemačkog jezika, dobar “look”, koji je odavao gospodina s imageom srednjoeuropske kulture i manira, koji je svjetlosnim godinama bio različit od “balkanske krčme”, a nadasve njegovo domoljubno i rodoljubno srce - učinili su da bude svugdje, da mu radni dan traje 24 sata, da svoju suprugu viđa samo usput, ili da je ne vidi danima, jer je i ona radila na zbrinjavanju prognanika, koji su kao rijeke stizali iz svih krajeva iz kojih su ih jugo-vojska i pobunjeni Srbi tjerali. Srce, emocije, tijelo, sve se to trošilo i iscrpljivalo, ali jednakim tempom kakvim je organizam malaksao - obnavljao se duh - zahvalna lica djece i njihovih majki, te napose školske djece i njihovih učiteljica, koje su dovodile po cijele škole i razrede - kao izvor svježe vode dušu je napajao nadom, vjerom u pobjedu dobra i pravednosti, i maglovitu vjeru da Bog, ako postoji, ne može napustiti narod tolike molitve i tolikih - krunica.

* * *

Ipak, jedan susret bio je presudan. S ekipom austrijske televizije išao je u Pressbaum, mjestašce nedaleko Beča, snimati djecu koja su nedavno stigla iz Osijeka i Zadra i uručiti im darove koje su za njih prikupila djeca iz jedne bečke škole. Kad je ravnateljicu, finu i ljubaznu gospođu, zamolio da ga upozna s učiteljicom koja je došla s djecom, ona ga je uvela u svoj ured i predstavila mu simpatičnu ženu njegovih godina, koja se u ovako nepredvidljivim prilikama vrlo dobro snašla, iako ne zna njemački... Kad ju je ugledao - suze su mu navrle na oči. Zagrlili su se i u prvi mah, od škola i boli, ali i od radosti - ništa nisu mogli reći. Bila je to, naime, njegova školska kolegica s kojom je išao u isti razred od početka osnovne škole do mature, ali s vremenom su se posve prestali družiti kada se on oženio. Ponavljala mu je: “Ti sad imaš svoju obitelj i predajem te tvojoj ženi i Božjoj Providnosti.” Znao je da je profesorica, ali nije znao gdje radi, a pogotovo nije znao gdje bi mogla biti sada, kada su ga sustizali sasvim konkretni problemi...

Kad su se malo pribrali, počela mu je predstavljati djecu: Daniel, Teica (koja mu je odmah prišla i pružila mu ruku), Tihana, Dean, Matej, Robert, Maja, a onda su djeca počela govoriti (uglavnom kroz suze) o tome što su sve dobila, kako im je lijepo, ali i to kako jedva čekaju da odu kući, da vide svoga tatu i svoju mamu, svoje starije sestre i braću, koji su “čuvali Hrvatsku od četnika”. Ivana, tako se zvala njegova školska kolegica, a sada učiteljica, zatim je pred TV-kamerama, na hrvatskom (dok je on prevodio) govorila o svemu što im se dogodilo i kako im je najteže bilo biti u podrumima, kako je na djecu, pogotovo na one iz Zadra, nestašica struje tako djelovala da su i ovdje, u Austriji, brižno gasila i božićne svijeće “jer nam svijeća treba kada nema struje”, kako djeca na prvi zvuk zrakoplova bježe pod stol jer su taj strah upila i ponijela ovamo i teško ih je osloboditi toga.

Darko je sve to prevodio, ali mu se u glasu osjećalo koliko ga to košta, koliko se svladava da ne zaplače. Ivana i njezini učenici bili su sada njegovo slobodno vrijeme, njegova obveza, njegov izbor i njegova radost. Vodio ih je u restorane, na reviju “Holiday on Ice”, na plivanje, s njima je (“skrivećki”) palio petarde, riječju - uživao je u svakom njihovu osmijehu, u svakoj rečenici, u svakom trenutku kojim su oni njega obogaćivali u istoj mjeri u kojoj je on njima olakšavao boravak daleko od kuće. Ipak, srcem se najviše zbližio s najmlađim - prvačićem - Tinom. Dječak je bio prekrasan. Uvijek pun pametnih pitanja, zaigran, rado se smijao, a rupice na obrazima davale su njegovom licu, uokvirenom plavim kovrdžavim uvojcima, anđeosku ljepotu. Darko ga je nosio na ramenima, pričao mu o svemu, učio ga njemački... Postali su nerazdvojni prijatelji, a svaki rastanak bio je pravi obred. Tino bi ga pogledao vrlo ozbiljno i zapitao: “A kad ćemo se vratiti kući? Kad će Hrvatska biti slobodna?” Slijedio bi čvrst, ali i nježan zagrljaj i šapat: “Uskoro, vjeruj mi, uskoro!” “Kad Bog otjera četnike iz Baranje”, zaključio bi Tino, jer su sa svojom učiteljicom svake večeri molili krunicu na nakanu koju su sami odabrali. A to je uvijek bilo “da Bog otjera četnike iz Baranje”.

Činjenica je da je Baranja u hrvatski politički sustav vraćena bez ispaljena metka, u procesu mirne reintegracije.

* * *

Darkova bol bila je fizički gotovo neizdržljiva kad mu je Ivana pisala da je Tino, nekoliko godina nakon rata, a sasvim sigurno kao posljedica rata - ostao bez cijele obitelji. Otac mu je “identificiran kao poginuli hrvatski branitelj, a majka i sestra umrle su nedugo nakon toga. Najprije je samo ukočeno držao pismo u ruci, a onda je, automatski, kako je često u tjeskobi činio, uzeo u ruke krunicu koju mu je Ivana na rastanku dala za uspomenu i kroz suze je ponavljao: “Bože moj, zašto? Zašto? Zašto baš to dijete?” I odlučio je da Tino ni u jednom jedinom trenutku ne smije osjetiti da je sam. On i njegova supruga nisu imali djece i već su i tako, već puno prije rata, odlučili školovati u Beču jedno hrvatsko dijete... Sada je znao i tko je to dijete.

Svejedno, nije bio siguran što je za dječaka najbolje - istrgnuti ga iz sredine u kojoj je živio, od prijatelja s kojima je rastao, od uspomena koje je skupljao ili ga jednostavno kao biljku - presaditi na novo tlo, pa i uz rizik da usahne. Odlučio je... Ivana će mu pomoći da s Tinom bude u kontaktu, ali tako da nitko ne zna koliko jedan drugomu znače. Htio je “intimu srca” koju je osjetio prema ovom dječaku (sad već srednjoškolcu) zadržati onim što je ona bila od početka - svetost i radost intime.

* * *

Stolovi u hotelu “Central” razmješteni su tako da se maturanti mogu “razmiliti” po plesnom podiju, kao i kada je njegov razred slavio. Čak su i ogledala na zidovima jednako velika kakva su bila kada su Ivana i on imali ovdje razrednu maturalnu zabavu. I sada je s njom sjedio na istom mjestu na kojem su, tada, sjedili njihovi roditelji. Mame su se poznavale s roditeljskih sastanaka, a očevi su se upoznali tek na maturalnoj zabavi. Tog su se detalja tek sada sjetili. A sjetili su se i činjenice da njih dvoje ni tada, na maturalnom plesu, nikada nisu plesali zajedno jer je njegova maturalna plesačica bila njegova sadašnja supruga, a Ivanin plesač bio je jedan drugi mladić iz razreda, danas “ime i prezime hrvatske kulture”.

A onda su se pojavili maturanti i maturantice - slapovi mladosti i ljepote... Naprijed su istupili mladić i djevojka i približili se mikrofonu. Darko je ganut do suza. U prekrasnom, visokom mladiću, ugodna, muževna glasa prepoznaje Tina, a u ljepotici duge, kovrdžave kose djevojčicu Teicu, koja mu je onako dražesno, pred TV-kamerama, bila sjela u krilo, zagrlila ga i poljubila. sad je to prelijepa mlada dama, dostojna šarma svog voditeljskog partnera. Zrelost, sigurnost, mladost, ljepota, čistoća ove mladosti integrirala je bol koju su proživjeli, kao što školjka integrira zrnce pijeska stvarajući od njega biser čija ljepota zadivljuje. Obratili su se prisutnima:

“Dragi naši roditelji, dragi profesori i dragi maturanti, pozdravljam vas sve i želim da s nama provedete ovu večer uspomena, koja će to nama tek postati, a vama - mnogima je uspomena na mladost i na sve što ste od tada učinili; i dobro je da ste to učinili, ili ste propustili nešto učiniti, ili ste, možda, nešto posve krivo učinili. Mi vam zahvaljujemo što imate povjerenja u nas i jer nam dopuštate da i mi sami biramo - i što ćemo učiniti, i što nikako ne bismo učinili, i što ne bismo smjeli propustiti ni pod koju cijenu” - govorio je Tino, mirno i dostojanstveno.

Teica je nastavila:

“S nama je večeras i čovjek kojemu mnogi od nas mogu zahvaliti za lijepe dane provedene u Austriji, kada je naš grad bio ‘mjesto opasnog življenja’, a naši roditelji su nas povjerili našim učiteljicama. One su nas povjerile mnogim dragim ljudima koji su nas rado prihvatili. nas je prihvatio gospodin Darko, kojega pozivamo da dođe do nas i uzme naš dar - album sa zajedničkom fotografijom, sa svim našim porukama i potpisima.”

Darko je ustao i krenuo. U trenu je nestalo svjetla, a u rukama maturanata zasvijetlile su svijeće i odjeknula je pjesma “Bože, čuvaj Hrvatsku”. Pjevali su je najprije tiho, a zatim sve glasnije, jer su ustali i roditelji i svečano stojeći pjevali pjesmu zajedno sa svojom djecom... Kada je pjesma otpjevana i kada su se svjetla ponovno upalila, Darko je čvrsto zagrlio Tina govoreći mu: “Kako si prekrasan! Kako si prekrasan mladić!” Ništa više niti je mogao, niti je trebao reći.

Maturalni ples, “Bečki valcer”, zasvirali su članovi orkestra HNK iz Osijeka, od kojih su neki i sami roditelji maturanata, a otvorili su ga Darko i Teica, a potom Tino s mladom profesoricom njemačkog jezika, koja je za vrijeme rata bila najstarija među djecom u Austriji. Tada je bila u osmom razredu i sve je ovo organizirala.

* * *

Cijelu noć Trg Ante Starčevića blistao je, ali radost i blistavost lica Darka, Ivane, Tina, Teice, Tihane, mlade organizatorice maturalne proslave i svih prisutnih nije dolazila izvana. Ona je dopirala “iz intime srca” - tamo gdje ljubav stanuje.

ANA PENIĆ


>[SADRŽAJ]<