VERITAS - br. 1/2001.

>[SADRŽAJ]<

SVJEDOČENJE

RAZGOVOR S MIROM OBUĆINOM, SAMOHRANOM MAJKOM SEDMERO DJECE

POVJEROVALA SAM EVANĐELJU...

Krećemo se kroz ovaj život naizgled utabanim stazama, ali nikad ne znamo što nam nosi novi dan. Planiramo, zamišljamo, ostvarujemo i želje nas već nose u budućnost, a onda se, ponekad, u trenu sve promijeni - kao da je nevidljivi skretničar usmjerio naše putovanje u nepoznato.

Nestali suprug i otac IvanMira Obućina - samohrana majkaTog se prohladnog, siječanjskog jutra 1990. u obitelji Obućina nije dalo naslutiti ništa neobično. Mira se bavila djecom, a Ivan, otac brojne obitelji, otišao je na posao. Otišao je i nestao... Kao da ga je progutalo sivo zimsko jutro. Unatoč svim potragama, o njemu nisu više ništa čuli. Nakon dugih dana i besanih noći, Mira je prepoznala novu stvarnost - ostala je sama sa sedmero djece. Najstarija kći imala je 14 godina, a najmlađi sin tek 5 mjeseci.

* * *

VERITAS: Majčinstvo je čudesna snaga, ali ipak, ostati u Hrvatskoj samohrana majka sedmero djece i to bez ikakvih primanja zahtijeva, čini mi se, nadnaravne sposobnosti. Kako je to izgledalo?

MIRA: Bio je to strašan šok. Sve je bilo potpuno nerazumljivo i neprihvatljivo. Nizala su se pitanja bez odgovora, a i svaki je odgovor izgledao besmisleno. Osim što su djeca ostala bez oca, ostali smo i bez ikakvih primanja jer ja nisam bila zaposlena. U takvim se trenucima čovjek obraća Bogu i samo pita: “Zašto? Čemu to?”

I djeca su bila zbunjena i izgubljena, neprestano su pitala: “Zašto se to nama dogodilo, pa mi idemo u crkvu i molimo se? Zašto neki drugi, koji ne vjeruju, žive bolje i to im se nije dogodilo? Zašto nam je to Bog učinio?” To su mi bila najteža pitanja. Onda sam nekako spontano počela tražiti smisao u Evanđelju i u molitvi. Uvijek sam otvorila baš onu stranicu koja je govorila za mene i nalazila bih ondje odgovor. Ne samo odgovor, nego i mir, neki poseban mir i sve jaču vjeru...

VERITAS: Je li vaša vjera u Boga uvijek bila tako snažna?

MIRA: Počelo je 1981. kada se u Međugorju ukazala Gospa. Otišla sam tamo i u meni se rodila nova vjera. Kamo dolazi Marija, dolazi i Isus i veliki blagoslov Duha Svetoga. Marija uvijek pokušava čovjeka privesti Bogu, zato je Međugorje toliko utjecalo na čitav svijet. To je bilo i moje osobno iskustvo.

VERITAS: Što se je bilo najznačajnije u tom iskustvu?

MIRA: Doživjela sam Mariju kao uzor i dobila sam želju da je u svemu slijedim koliko god mogu - u svakom trenutku, u žalosti i u radosti. Zbog te vjere sve je dobilo novi smisao - i molitva i ispovijed i misa.

VERITAS: Mnogi kršćani mole bez vjere i čekaju da im se Bog smiluje...!?

MIRA: To svakako nije put do Božje milosti. Znam da je u mom životu vjera u Božju riječ bila presudna. Ja sam povjerovala u Evanđelje, osjećala sam da je tako i Božja je riječ tada počela djelovati u mom životu, oživjela je. Jer u Evanđelju piše: Sve je moguće onom koji vjeruje.

VERITAS: Piše i ovo: Što god s vjerom zaišteš, bit će ti!

MIRA: Tako je upravo i bilo. Cijeli moj život sada svjedoči o tome. Dovoljno sam vjerovala da sam nekako uspjela prihvatiti taj križ kao Božju volju u mom životu, a kroz to prihvaćanje se moja vjera još povećala. Obratila sam se Njemu, a On mi je počeo slati ljude koji su shvaćali težinu situacije i željeli nam pomoći. Božja je briga sve ovo vrijeme bila silno vidljiva u našem životu, gotovo opipljiva. Kad god se neka situacija, ljudski gledano, činila bezizlaznom, ja sam se oslonila na Boga, vjerovala sam u Njegovu pomoć i pomoć je uvijek stigla.

VERITAS: Preko koga je najčešće stizala pomoć?

MIRA: Često su to bili i sasvim nepoznati ljudi. Tako sam jedne godine krajem ljeta zabrinuto razmišljala kako da nabavim novac za školske knjige i još neke potrepštine. Odjednom se na vratima pojavio nepoznati čovjek i upitao: “Jeste li vi Mira Obućina?” “Da”, odgovorila sam, a on mi je pružio paket odjeće i 300 DM, upravo dovoljno da nabavim knjige za pet školaraca.

VERITAS: Divno je slušati ovakve doživljaje koji podsjećaju na Božju prisutnost. Ispričajte nam još koji, ako ih se sjećate.

Cijela obitelj, bez muža i oca, na vjenčanju najstarije kćeriMIRA: Sve ih pamtim jer to se nikad ne zaboravlja. Eto, primjerice, često se molim sv. Roku jer on je zaštitnik siromašnih. Tako se jednom zbilo da je moj sin Matej ostao bez tenisica; poderale su se, a novca za druge nije bilo. Rekla sam mu da se na misi pomoli i za tu nakanu, da zamoli pomoć sv. Roka.

Odmah nakon mise nazvao me župnik i rekao mi je da nam je neka žena ostavila u sakristiji 400 kuna. To smo shvatili kao odgovor na Matejeve molitve i dijete je bilo posebno sretno. Naravno, kupili smo tenisice, ali je još vrednije bilo to što je Bog tim činom povećao Matejevu vjeru.

VERITAS: Danas se roditelji često tuže kako je teško odgajati djecu. Jedno dijete je, kažu, dovoljno, a dvoje je već luksuz.

MIRA: Ne znam što bih na to rekla. Ja sam svoju djecu prihvatila kao Božji blagoslov i ni u jednom trenutku nisam požalila što ih imam. Punih sedam godina smo živjeli doslovce od Božje providnosti, jer toliko je vremena trebalo da djeca ostvare mirovinu po ocu i dječji doplatak. Ipak, oni su svi dobri učenici i razumiju prave vrijednosti jer su odgojeni u vjeri i u molitvi.

Uostalom, kad imate sedmero djece i kada se nalazite u situaciji u kojoj sam se ja našla, onda shvaćate da ih može zaštititi i voditi jedino Božja milost. Živimo u teškom vremenu koje je puno različitih iskušenja. Ali svakoga jutra, prije nego izađu na ulicu, zajedno se pomolimo i ja sam tada sigurna da će ih pratiti Božja zaštita.

VERITAS: Ova bi posljednja rečenica ujedno mogla ostati kao poruka i savjet svim majkama. Hvala vam Miro na ovom prekrasnom svjedočenju. Podsjetili ste me na poslanicu Korinćanima u kojoj piše: Čini se da smo siromasi, a zapravo smo oni koji mnoge obogaćuju; čini se da smo ljudi bez ičega, a zapravo smo oni koji posjeduju sve.

Razgovarala: GORDANA SIBILA


>[SADRŽAJ]<