VERITAS - br. 11/2001.

>[SADRŽAJ]<

UZ PSALAM 95.


U PRIRODI I U POVIJESTI…

NA DJELU JE JEDAN I ISTI DUH


PISMO je velebni pjesan, umjetnikovo djelo. Njegova Riječ iskazana u ljepotnu, živodajnom zanosu. Tkana u srcima ljudi u mnoge dane biva govorom sačinjena u času svojeg oplođenja. Zanesen, pjesnik sklada i pohranjuje svoju skladbu u kukice slova. Siljen, jer riječ odgode ne podnosi. Djetinji je plač zov na spasenje, što puninu svoju poprima punom tek riječju: molitvom. "Molitva je ključ jutra i zasun večeri" (Gandhi).

   

Molitva zahvaljivanjaPsalam 95. - Poziv na Božju hvalu

Dođite, kličimo Jahvi,
Uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred licem mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama.
Jer velik je Jahve, Bog naš,
Kralj veliki nad svim bogovima.

Hvalbenica psalmista! Ustuk je umiranju: kajanjem, Predajom, divljenjem. Psalam i pokajanje. Prvi stih - "Dođite, kličimo Jahvi, uzvikujmo Hridi, SPASITELJU svome" - u vezi je s posljednjim - "Stoga se zakle u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj POKOJ!"

Čežnja je tvoja i moja: Spasiteljem darovan pokoj. Tražiš li dokaze, pitaj mladu lastavicu o njenu letu u dane sunca, tko li ju je obdario krilašcima laganim da let počinje i kraju ga njegovu privodi.

Hvalbenica ova ustuk je smrti: divljenjem, pokajanjem, Predajom. Poziv na Božju hvalu i Predaja. Pjesnik pjeva: "Jer on je Bog naš, a mi NAROD paše njegove, ovce što ih on čuva."

Ovime smo sigurni da vjerovati znači povjerovati. Htjednemo li stoga o Crkvi izustiti pravu riječ viknimo: ona je kolijevka! Onaj koji uistinu jest, prebiva u njoj, oblikuje je i dariva životom. Čedo u majčinu krilu plače i moli, prosi nebo i sunčevu zraku: rosite mi kapljom plodonosne vode. Jest, Crkva je kolijevka: nad njom nebo gori. Pjesan hvalbeni ustuk je umiranju: divljenjem. Ono Neuobičajeno dovodi ljudsko mišljenje do divljenja.

   

Misao i vjera. U molitvi prebiva misao. Njen je smisao nagovještaj Gospodnji -

U njegovoj su ruci zemaljske dubine,
njegovi su vrhunci planina.
Njegovo je more, On ga je stvorio,
i kopno koje načiniše ruke njegove.

Pred našim očima psalmist plete svoju bajku. Ushićen uzvišenošću prirode sklada pjesan svoj.

Skladatelju on pjeva.

A nevjerniku i znanstveniku pozitivistu on umije dati pravi naputak:

* O početku i o svršetku smijemo suditi jedno i samo jedno: nije vrijeme samo o sebi ništa doli riječi puke. Ni riječ prostor ni svekoliko znanstvenikovo pojmovno blago nemaju reći više. Ono što uistinu jest vatri se u svemu što jest. Tvarju sapeti, žitak svoj živimo u nadi: u spoznanju prave zbilje, ideju motreći svem. Valjalo bi se očuvati da nam pravo lice prirode ne potamni. Jer bojati je se da znanstvenom slikom svijeta rastačemo zbilju u bezbroj mehaničkih mrvica. Tada vlada mrtvoća. Nastati i nestati, malen i velik, početak i svršetak - parovi su riječi kojima iskazujemo tijek svake stvari. A taj je tijek smislen tijek. Zrcali se misao u svakoj stvari, u maloj slamčici i u velebnoj zvijezdi Danici. S-misao svijeta jest, a ne-misao nije. Ono što uistinu jest i smisao je svemu, jedno je te isto.

* Primivši taj dar, ja postajem vidjelac: zornost mi je svake stvari tada na dlanu moje ruke. Svjetlom obasjan, razaznajem sve oko sebe. Čarobni štapić svjetla nastaje i nestaje. U njegovoj nenazočnosti vlada tama. Svojom tamnoćom tama mi ništa ne govori. Nje nema. Govoriti, svijetliti i vidjeti isto je što i razumjeti. Vidim samo ono što razumijem i onoliko vidim koliko razumijem. Za zor nije dostatno samo oko. Oko i svjetlo njegovo poprimaju svoju punoću onim što uistinu jest, pravom zbiljom, Idejom svijeta.

   

Filozofijsku riječ "Ono što uistinu jest" PISMO obraća u svima razgovijetni izričaj: Onaj koji uistinu jest, imenom Emanuel - s nama Bog.

Cvijetak na livadi rađa se i živi darivan sunčevim svjetlom.
Sunčeva je zraka skladnošću obdarena i životvorna.
Biljka i sunce i Otac im druguju zajedno.
Pozivom na Božju hvalu zvone nam na buđenje.

MLADENKO SPAHIJA

>[SADRŽAJ]<