VERITAS - br. 12/2001.

>[SADRŽAJ]<

BOŽIĆNA PRIČA


TOPLINA OBITELJSKOGA OGNJIŠTA

STARA KUĆA


Stara sam i oronula. Stojim na brežuljku odakle je nekada bio lijep pogled na Savsku dolinu. Sad su taj lijepi pogled zaklonile brojne kuće, neboderi, tvornički dimnjaci i razni moderni građevinski "mamuti". Osjećam se tako sitnom i neznatnom.

Nekada je oko mene bio dobro njegovani vrt, pun cvijeća i ptičjeg pjeva, mirisa bilja i drveća. A sad je sve zahvatio oštri korov, čičak, bršljan, drač. Ni ptice više ne grade oko mene svoja gnijezda, niti svojim pjevom razveseljuju ljude.

   

A nekada je tu sve kipjelo od života - od veselja i od bučne radosti. Mnogobrojna djeca svojim mladim, piskutavim, glasovima ispunjala su me cijelu. Život je cirkulirao svim mojim žilama, a taj njegov snažni i topli ritam nastavljao se iz godine u godinu i pratio ukućane od malih nogu do duboke starosti.

Najljepše je bilo za blagdane, a djeca su osobito nestrpljivo očekivala "svoje" najradosnije i najuzbudljivije svečane dane: Nikolinje i Božić.

Dolazi sv. Nikola! Djeca užurbano pripremaju svoje cipelice i čizmice i stavljaju ih u moje prozore, tako da ih sv. Nikola može odmah uočiti i da ih ne zaboravi napuniti. Ujutro slijedi znatiželjno razgledavanje darova. Uvijek ushit i divljenje, usprkos maloj realnoj vrijednosti darova.

   

Najveselije je bilo za Božić! Tiha blagdanska atmosfera. Bila sam posve ispunjena nekim svečanim ugođajem i očekivanjem. Toplo je, a svim mojim prostorijama širi se divan miris kolača, borovih grančica i gorućih cjepanica u kaminu, dok na mom krovu i oko mene svjetluca svježi snijeg. Sve je užurbano, u neprestanom gibanju - tamo-amo. U sobi se kiti bor, a djeca nestrpljivo čekaju kada će odjeknuti reski zvuk srebrnog zvonca koji će ih pozvati na svečanost.

Bor je sav u sjaju, a grane mu se lagano njišu pod teretom nakita. Blistaju svjećice - blistaju oči vesele dječice. Njihova lica su ozarena od udivljenja, od tihe radosti i uzbuđenja.

Ritual je uvijek isti - ponavlja se iz godine u godinu. Otac unosi malog Isusa i s pobožnom pažnjom ga polaže pod bor, dok djeca veselo pjevaju: "Narodi nam se Kralj nebeski". Potom kratka roditeljska molitva, popraćena dječjim šaputanjem, a onda slijedi dijeljenje darova - ushićenje i radost.

No, sjećam se, jednog Božića nisu se čuli ni pjesma, ni veseli usklici djece. Sve je bilo tiho, hodalo se nečujno, jer jedna mala sestrica je bila bolesna. Ležala je u krevetu i velikim, tužnim, očima promatra čudno odvijanje neuobičajenoga božićnog rituala. Taj put sve je bilo tiho, bez unutarnje radosti, bez uobičajenoga veselog bučanja mnogobrojne djece. Onoga dana nisu se otvarali ni darovi, nego su ih nosili maloj bolesnici, ne bi li svojom žrtvom i darežljivošću uklonili zlu bolest da odmah i bez traga nestane.

No, uskoro se život opet vratio u kuću i opet se u njoj nastanila milina i radost. Ponovno je Božji blagoslov, kako je često govorila majka obitelji, zavladao u meni.

Godine su prolazile, a djeca su rasla i mijenjala ukuse i navike. Ali Božić se uvijek dočekivao s jednakim pobožnim uzbuđenjem i s djetinjom radošću. U meni je uvijek odzvanjalo radosno pjevanje, velike priče i prepričavanje različitih zgoda.

No, kada se u živote mladih ljudi umiješala i ljubav, naslušala sam se i teških uzdaha i suza, i probdjela s njima neprospavane noći.

Ali uvijek sam svima bila i ostala toplim gnijezdom u kojemu su dobri roditelji tješili svoju djecu, grijali ih svojom ljubavlju i hrabrili ih svojom vjerom i pouzdanjem u Boga.

Mladi su, malo po malo, svijali svoja obiteljska gnijezda i zauvijek me napuštali, noseći ipak sa sobom dio moje atmosfere i moje topline - kao ugarak sa stare vatre koja će se opet rasplamsati novim žarom na njihovu novom ognjištu.

   

Moji mladi su se razišli, starci su pomrli, a ja - stara kuća - evo, stojim napuštena od svih i posve sama. Dotrajala, oronula…

Prolazniče, ako na mojim zamagljenim prozorima vidiš kapljice rose, znaj da su to suze jedne stare kuće. Znaj da i ja imam dušu, onu koju su mi udahnuli moji dragi stanovnici. I ja trpim i moje se srce steže od tuge, strepnje i bojazni. Možda će već sutra doći veliki strojevi, potkopati moje temelje, srušiti moj krov i zidove i umjesto mene izgraditi neku novu veliku kuću. Ali ja - iako stara i oronula - nastavit ću još mnoge Božiće živjeti u srcima svojih dragih domara.

ADELA

>[SADRŽAJ]<