VERITAS - br. 2/2001.

>[SADRŽAJ]<

MISLI I RAZMIŠLJANJA

SVE SMO BOGATIJI SCENARIJIMA PROPASTI SVIJETA

 PREŽIVJELI SMO 20. STOLJEĆE

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Je li smisao samo u preživljavanju? Jesmo li odustali od poduzetnog stava kultiviranja raja na Zemlji, promicanja civilizacije ljubavi?

Čovječanstvo je preživjelo 20. stoljeće, a to je samo po sebi optimistička činjenica. Možemo se nadati Bogu koji nije digao ruke od nas, koji nas potajno spašava i ucjeljuje, blaži nam samoubilačke pokrete, budi nadu.

Preživjeli smo veličanstveno stoljeće. Divno i strašno! Prvo koje je lansiralo čovjeka u svemir, učinilo ga elektroničkom biljkom s korijenima u eteru satelitskih televizija i Interneta, izumilo je robote da rade za njega, genetički počelo mijenjati život, preobrazilo ljudske svakodnevne potrebe, ostvarilo nemoguće snove.

Čovjek na kraju stoljeća više nije onaj isti kao na početku. Otupio je na silna čuda, razočarao se, najčešće odustao. Stoljeće je započeo s dogmatskom vjerom u spasonosnu misiju znanosti, s utopijom na dohvat ruke, s voljom koja ruši stari svijet i sve gradi iz nova. Zemaljski je raj bio odmah iza ugla, sveopće bratstvo samo što nije počelo, letjelo je na krilima čeličnih ptica i cepelina, i, dok je električna struja počela paliti gradove, spasonosna je znanost preobražavala čovjeka u nadljudskoga diva, dobroćudna i slobodna od svih predrasuda.

A onda? (Jedva smo preživjeli.)

* * *

Čuda su bila fantastičnija od očekivanja, znanstvena su otkrića nadmašila i najsmioniju maštu. No, koliko je rasla divota, toliko je (neočekivano!) rastao i užas. S nepreglednim poljima novih potreba i užitaka otvarala se nedogledna pustinja patnje. Umjesto slobodnih ljudi budućnosti krpali smo Frankensteinovo čudovište. Čovjek je u ogledalu ugledao lice samoubojice. Darwinova borba za opstanak postade međusobno glodanje u Kocitu, naravna nadnarav, štakor uzvišen do boga.

Ni najbolesnija mašta na početku dvadesetog stoljeća nije mogla smisliti nešto kao Dachau i Gulag, društvo totalitarnog uništavanja svake ljudskosti, ideološkog tumora koji osvaja svijet preobražavajući ljudska bića u stanice raka, duh i život u stroj i imitaciju života.

Jedva što je uzletio na motornoj ptici čovjek je sletio na Mjesec. Sve se odigralo filmskom brzinom. Ruski su avangardisti razorili stari poredak, novi je razorio njih. Danas junak, sutra čudovište, obrtalo se kao na vrtuljku. Mnogi su zalutali. Filmski trikovi, montirani procesi, fikcija je postala zbiljom, zbilja fikcijom. Pisac dvadesetog stoljeća zove se Kafka.

* * *

Prvi puta u ljudskoj evoluciji, prvi put u povijesti, čovjek je dobio toliku moć da može istrijebiti sebe kao vrstu. Nagli skok u moći. Kao nekim čudom odjednom su se pojavila dva scenarija uništenja čovječanstva! Zovu se: totalitarizam i nuklearni rat.

Isprva je izgledalo da će totalitarizam progutati svijet. On uništava podmuklo: izvana čovječanstvo i dalje funkcionira, iznutra je čovjek sve manje čovjek, a sve više ustrašena lutka na koncu. Totalitarizam se, kao istovjetnost suprotnoga, pojavio s obje strane ideološkog spektra. Ideologije su tu tek magla i fikcija, stvarnost je ista: totalitarizam. Ljudska volja za moću koristi snove naivnih kao svoj ideološki motor. Kad ih potroši, dograbi se nekog drugog sna. Ideologije su uporabljive, dominacija je svrha. Kad ideologije i naivne ljude sadistički iskoristiš, baciš ih u smeće.

Isprva je izgledalo da će totalitarizam progutati svijet, no ljudi su se naučili tražiti zbilju iza ideološke maske, pa je silina užasa postupno jenjala. Totalitarizam nije sasvim nestao, no morat će naći neke druge ideologije, navući drugačiji zmijin svlak, da bi iznova mogao planuti svježom snagom. Možda će ekološke katastrofe učiniti od "ekologije" pogodnu građu? Možda će religiozni fundamentalizam avansirati do više uporabljivosti? Možda će ljudi izumiti neki novi san?

Druga propast, nuklearni rat, zaprijetila je fizičkom istrebljenju čovjeka, pa i likvidaciji čitavog života na Zemlji. Propast gora od potopa pretvorila bi Zemlju u mrtvi planet, u ledenu radioaktivnu pustinju, bez nade u novi život.

Ispitivanje radioaktivnosti zemlje na područjima izloženim zračenjuPotpuna duhovna ili potpuna fizička smrt, dvije vrste nestajanja. Totalitarno društvo i totalni rat. Filozof Karl Jaspers smatrao je da nas nuklearna prijetnja čuva od pobjede totalitarizma. Atomska bomba činila mu se manjim zlom. Meni se, pak, činila većim. Živio sam u već ohlađenom i ublaženom totalitarizmu, bez progresivne dijaboličnosti. Mogli smo se nadati. U slučaju nuklearnog uništenja ne bi bilo nade. Bolje rob nego grob, ako je grob - grob svega života.

Obje su smrti danas jenjale. Proces je danas obrnut: demokratizacija i popuštanje. Izgleda, kao da smo se izvukli.

* * *

U 21. stoljeću nailaze novi jahači Apokalipse: ekološke katastrofe. Scenariji propasti se umnažaju. Oni raniji ne nestaju potpuno, već se ublažavaju, umanjuju svoju vjerojatnost. (Ako preživimo prvi udar.)

Preživjeli smo 20. stoljeće, no, što onda? Je li smisao samo u preživljavanju? Jesmo li odustali od poduzetnog stava kultiviranja raja na Zemlji, promicanja civilizacije ljubavi?


>[SADRŽAJ]<