VERITAS - br. 3/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
UZORAN ŽIVOT I SVETAČKA SMRT
GOSPINA UTJEHA
Sjedi na njegovom grobu, nepomična, tiho jecajući. Njezin pogled, ruke, lice, cijela pojava, iskazuju obamrlost kojom duša govori o vlastitoj boli. Smrću ovog mladića kao da je i najbolji, najljepši dio nje umro. Praznina, mrak i bezizlazna tjeskoba, tako joj se čini, veći su od praznine Marijeva groba, kojega je jedva poznavala, ali u kojem je, svejedno, prepoznala najdražeg prijatelja kojeg je uopće imala. Koliko je vremena tu - ni sama ne zna.
Danas je njegov rođendan i umjesto da ga proslave zajedno, evo, na njegov grob donosi cvijeće i pismo za koje zna da ga on, ovdje, ne može pročitati, ali joj srce govori da ga razumije, da je on živ, i da ima smisla ostaviti pismo pored cvijeća, jer - ma tko da ga pročita - vidjet će kako je Mario bio dobar i plemenit mladić, dapače, kako je to i sada - samo u raju, s drugu stranu vječnosti.
Razgovor nekih ljudi koji dopiru iz smjera ulaska u groblje prekidaju njezinu duboku zamišljenost, uronjenost u vlastitu bol, i ona se trgne, polako spusti pismo pored vaze s cvijećem, poljubi sliku na nadgrobnom spomeniku i tiho, ali brzo napušta ovo mjesto tuge i suza.
Ali ona dobro zna da je to i mjesto na kojem se život mijenja, ali ne oduzima. Zato je i ostavila pismo na grobu, sigurna da će njezin prijatelj shvatiti poruku i u nebu biti još sretniji, ako je to uopće moguće.
"Dragi Mario!
Sada shvaćam koliko si značio ljudima oko sebe. Ljudi su mislili, ako ovaj mladić ne bude sretan u životu, onda nitko neće biti. Znam, jer sam i ja tako mislila . Molila sam Boga da te vrati i pitala Ga zašto nije uzeo mene umjesto tebe. Plakala sam, premda te nisam, zapravo, niti poznavala. Zaključila sam da, moramo živjeti, da svi moramo živjeti zbog Tebe. Ti si umro i kao da si nam pokazao da i najbolji ljudi umiru. Otkada te nema u izviđačima, mnogo njih se ispisalo, uključujući i mene. Izviđači nisu ono što su bili s tobom. Ti si bio središte izviđača, naša stijena. Imali smo osjećaj sigurnosti kada smo bili uza te, bilo je kao da si nas vodio kroz život. Riječi na papiru ne mogu izreći koliko mi nedostaješ. Bio si najbolji. Osjećam se kao da mi je umro brat, a ne jedan mladić kome sam znala samo ime. Ako postoji raj, znam da si ti u njemu, i to među svecima. Žao mi je što nisi tu da ti mogu stisnuti ruku i reći ti: ‘Sretan ti rođendan!’ Ali uvjerena sam da si sretan ondje gdje si sada.
Tvoja prijateljica"
* * *
Mario je bio "sav Gospin", pravo Marijino dijete. Na njen blagdan je rođen, i na svoj rođendan, a bilo mu je tek šesnaest godina, umro je i otišao u nebo, koje je prekrasno mjesto, kako je nekoliko dana prije smrti rekao svojoj majci. Upravo tako: "Mama, da znaš kako je nebo prekrasno mjesto. Ma, tamo je super! Ja ću otići tamo. Vidjet ćeš! Majka ga je milo pogladila po kosi i nasmijala se: "Ma, dobro, ići ćeš, naravno, ali ima vremena za to. Još si mlad! Još ćeš se naživjeti do neba! A sad - bez izmotavanja - van iz kreveta! Doručak je već na stolu!" Bili su zimski praznici i dopuštala je da joj djeca ujutro spavaju malo duže - i tako je to bio samo predah i malo opuštanje u njihovu kušnjama bremenitom životu.
* * *
U grad, koji je bogat mostovima kao London, a opjevan u pjesmama gotovo kao Pariz, Mario, njegov brat i mama došli su djedu i baki tijekom ljetnih praznika uzavrele 1991. godine iz Vukovara, gdje je ostao otac, braneći grad. Dječaci su s majkom napeto slušali vijesti iz sata u sat, zabrinuti za svoj dom, za svog oca, ali i za svoje i tatine prijatelje - Sinišu Glavaševića, Juru Njavru, svoje fratre Branka i Slavka, s kojima su se družili nakon nastave i vjeronauka, Za svoje školske prijatelje za koje nisu znali gdje su. Vijesti su ih sve više zabrinjavale, u maminim, bakinim i djedovim očima čitali su sve veću tjeskobu, ali sami su bili previše zaokupljeni životom da bi shvatili svu dramatičnost, težinu i tragediju koja se iz radijskih izvještaja Siniše Glavaševića slutila. Oni su vrlo brzo stekli nove prijatelje, po cijele dane provodili su u parku i uživali u drveću i cvijeću, u vjevericama koje se kao rijetko gdje ovdje rado igraju "skrivača" s djecom, s njima se utrkuju po stazicama, po travi, između drveća, da bi ih u trenu "prevarile" i šmugnule u drveće. Rado su s djedom išli na pecanje, a s njim su istraživali i šumu, učeći razlikovati bukvu od hrasta, topolu od jasena i znati cijeniti i golemu platanu koja je kao kraljica - majka drveća - svojom širinom, razgranatošću i velikim listovima bila sigurna zaštita od ljetnih žega i odmor umornim leđima i nogama nakon dugih, iscrpljujućih šetnji. Dječaci su zavoljeli i novi grad, i njegove parkove, i rijeku, i mostove, i djecu, jer su vrlo brzo stekli mnogo dobrih i dragih prijatelja. Tu su počeli i sljedeću školsku godinu, privremeno, dok se ne vrate svom domu, svojoj školi, svom ocu, i svojim prijateljima - dok se ne vrate u Vukovar.
* * *
Jednom, dok je kroz park išao u školu Mario je vidio izviđače kako skupljaju grančice, otpalo lišće i ostale otpatke koje priroda, ali i nemarni ljudi ostavljaju za sobom.
Oko vrata su imali karakteristične marame, na licima neki ozbiljan i svečan izraz, radili su nešto vrlo važno i zanimljivo i sve mu se to odmah svidjelo. Pristupio im je, počeo je s njima razgovarati i svakom novom riječju i rečenicom shvaćao bi kako je upravo otkrio izvor bogatog, sjajnog, zanimljivog, dinamičnog, istraživačkog, kreativnog života. Bila je to definitivno obostrana ljubav na prvi pogled. Mario je u trenu shvatio što mu je životno zvanje, kamo je pozvan, gdje će potrošiti svoju silnu energiju jer je htio biti i istraživač, i pustolov, i moreplovac, i policajac, i organizator, i vođa, i pravi princ koji se sav dao u službu dobra, i odgovorna osoba koja će predstavljati svoj narod, svoj grad, svoju Domovinu, koju je volio istom ljubavlju kojom je volio svoju majku, oca, brata, baku, djeda, fra Branka i fra Slavka, svoje školske prijatelje, svoje izviđače i svoga Boga i Majku Božju. Postao je izviđač. Bio je svagdje i bilo ga je svuda. Izviđači su u njemu našli neiscrpnu energiju, nadahnuće, vođu, organizatora, zaljubljenika i dragog, najdražeg prijatelja. Bio je na svim natjecanjima, i u Hrvatskoj i na međunarodnima, sa svakog je za svoj grad i za svoju zemlju donosio medalje i odlikovanja najsjajnijeg i najvažnijeg sjaja. U svoje bilježnice dopisivao je imena, adrese, sjećanja na susrete s novim prijateljima, te lijepio razglednice i zajedničke fotografije. Mlađi izviđači su ga obožavali, njegovi vršnjaci su ga slijedili, a svima je bio vrhunac radosti kad su, u ime izviđača cijele jedne regije iz Zagreba donijeli najnapaćenijem kraju Hrvatske "Betlehemsko svjetlo" . Naravno, donio ga je Mario!
Bilo je to posljednje što je učinio! S Betlehemskim svjetlom u svim crkvama, koje je ovom tužnom hrvatskom dijelu donosilo neugasivu nadu Isusa Krista, s betlehemskim svjetlom u duši, nekoliko dana nakon što je mami ispričao kako je nebo prekrasno mjesto i kako će sigurno otići tamo, na svoj 16 rođendan, na Gospin blagdan - umro je... Svoje životno poslanje u potpunosti je završio.
Nedugo potom, od boli za svojim djetetom, umrla mu je majka. Okrijepljena svetim sakramentima, s Isusom u duši, pošla mu je u naručje... Nakon nekoliko godina otac je pronađen i identificiran kao žrtva srpske agresije u Vukovaru...
* * *
Mariova baka ni ne skida crninu... Ona je izgubila i unuka i kćer, izgubila je i zeta, uz to i muža, i sav njezin život je sad molitva, odlazak u crkvu, na groblje i briga za preostalog unuka... Krunicu ne ispušta iz ruku. Srcem promatra Gospinu sliku; na zidu dnevne sobe nalazi se fotografija svetišta Gospe Aljmaške, onog prije srpskog razaranja, kakva je ostala u sjećanjima sviju koji su rado pješačili danju i noću sa "Zdravomarijama" na usnama u ovo drago hodočasničko mjesto cijele Slavonije... Baka gleda sliku crkve koje više nema, prebire po uspomenama na djetinjstvo, na svoje roditelje koji su je kao dijete vodili Gospi na hodočašće, na svoju mladost, koju je provela sa svojim drugama (tako se u ovom hrvatskom kraju nazivaju prijateljice), između crkve i kuće. Misli na svoga muža, kojeg također više nema... Sabire uspomene u molitvu: "Draga moja majko, Ti me jedina razumiješ. Ti si imala sina i znaš kako je to izgubiti dijete. Ti si izgubila i muža i znaš kako je biti sama žena bez nekoga bliskog s kim bi porazgovarala, ti znaš kako je biti sama, sama, sama, s ovom boli koju ne mogu ni izgovoriti. Ali - ja znam da je to Božja volja, da je Bog sve ovo dopustio, i hvala mu! Neka bude slavno Ime Njegovo..." Staračkom rukom, teškom od teškog rada i sklopljenih u neuslišane molitve, baka je napravila znak križa, pogledala mile oči Gospe Fatimske, čija se slika također nalazi na zidu sobe i počela moliti krunicu. ..."Koji je za nas teški križ nosio..., koji je za nas na križu umro..." Oči su joj pune suza već od početka prve desetine u kojoj razmatra Isusov krvavi znoj u Maslinskom vrtu.
Još je noć, ni pijetlovi se još ne čuju (u ovom gradu, tu i tamo još uvijek se u pokojem dvorištu nađu kokoši i pijetlovi), tišinu narušava samo brujanje koje dolazi iz nedaleke tvornice, baka se probudila sva u suzama, ali u suzama takve radosti da još ne razabire je li to bio samo san ili se probudila, ili još uvijek samo sanja da se probudila, ili je sve to bila stvarnost. Po onome kako se osjeća, čime joj duša titra, po radosti koja još uvijek natapa srce, žile, živce, sjećanje, uvjerena je, zna, iskusila je - sve je to stvarnost. Osjeća se posve lagana, zdrava, čila, kao kad je bila djevojka spremna udati se, roditi djecu, odgajati ih, kućiti se i sa svojim mužem stvoriti sretan i blagoslovljen dom. Ma je, sve je to stvarnost, ali drugačija, neiskaziva, ničim usporediva stvarnost radosti, miline i utjehe koju je doživjela. Pokušava još jednom sve proživjeti...
* * *
Zaspala je... Vjerojatno je sanjala... Ali taj san.. to je nešto posve drukčije od ičega čega se sjeća, ni s čim se ne može usporediti. Nikada nije osjetila ovakav mir i ovako jasno sjećanje... Ma ne, nije to samo sjećanje, to je iskustvo. Bila je mlada djevojka, prije nego se udala, i našla se na livadi punoj bijelog cvijeća. Cvijeće je bilo, ne sjeća se svega... ruže ili ljiljani, nije sigurna, ali je bilo prelijepo. Počela je brati ga... I tada ju je ugledala. Bila je u tom polju, među cvijećem, gledala je, jedna prelijepa Gospa, u plavom plaštu, prelijepa lica i milog, milog pogleda...Pogled je to koji ljubavlju, prihvaćanjem, dobrotom, ljupkošću, milinom, tišinom govori više nego s tisuću riječi. Pomogla joj je brati cvijeće, a onda je uzela i one koje je već bila ubrala i stavila sve cvjetove na svoje srce... Ništa nije govorila... Uz nju, samo ih je slutila, bili su Mario i njegova majka, bakina kći. Ni oni nisu ništa govorili, ali sama scena bila je tako snažna, tako puna boja, jasnoće, blistavosti, mira i ljepote da bi tamo odmah ostala, ali i tako lijepa da je dugo biti tamo bilo gotovo neizdrživo. Umrla bih valjda od ljepote... U tom trenutku se probudila, sva u suzama, ali i sva blažena... Ustala je, kleknula pored kreveta i dopustila da je osjećaji zahvaljivanja, mira i radosti posve prožmu, da i tijelo uroni u mir u kojem je duša počivala i odmarala se.
Nije željela budi unuka koji je spavao u susjednoj sobi, samo ga je tiho blagoslovila, rekavši mu: "Nikada, nikada više ne smijemo plakati... Tamo gdje su tvoja mama i brat, a moja kći i unuk prekrasno je. Tamo su sama radost i ljubav... Draga Gospo, hvala Ti!"
Od tada baka živi smireno, sva predana u Božju volju, sigurna da Gospa čuje i uvažava njezine molitve.
* * *
Vrijeme je da se promijeni cvijeće na Marijevu grobu. Pobožno uzima vazu, da ne remeti mir svojih najmilijih, kad ugleda pismo. Čita ga, ganuta... Ne zna koja je to djevojka napisala... Samo srcem zaziva Gospin blagoslov i utjehu i njezinoj duši... Onu utjehu koju još uvijek osjeća u svakom dahu svoga, do jučer umornoga bića.
ANA PENIĆ
>[SADRŽAJ]<