Valja nam uskrsnuti. Probuditi se. Uz-krijesiti se vatrom trajnoga proljeća.
Napuniti se Duhom kao zanosnim vinom i gorjeti. Sada, ovdje i odmah.VERITAS - br. 3/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
UZMI ME, OČE!
VAZAM
Piše: JOSIP SANKO RABAR
Valja nam uskrsnuti. Probuditi se. Uz-krijesiti se vatrom trajnoga proljeća.
Napuniti se Duhom kao zanosnim vinom i gorjeti. Sada, ovdje i odmah.
Sami smo svoja vlastita sjena. Samujemo u Podzemlju, zasjenjujemo se u Šeolu, u mračnome staništu mrtvih nalik grčkome Hadu. Bez svjetla, bez sunca, bez modra neba, bez smiješka oblaka. Živi smo, a kao da smo mrtvi, nezadovoljni sobom. A, trebali bismo se obrnuti. Iz noći u dan. Iz ponoći u podne. Iz ničega u sve.
* * *
Jesmo li u Šeolu? Šeolu za mrtve, ne za žive. On je za ukočene, naviknute, predvidljive, prazne i pokorne robove; on nije za djecu, lude, zaigrane, smjele i radosne. Nije za zaljubljene koji prskaju novost punu čuđenja, sve očekuju i svemu se nadaju.
Kao da životarimo u duboku nagluhu zdencu, razjapljenoj mračnoj rupi, u utrobi grobne šutnje, i sve su te sjenke oko nas okovane u usud, osuđene na sudbinu nesvjesne samoosude, a kazna je isprazni jalovi život, udes utoliko kobniji ukoliko ga i ne primjećujemo. Sahnemo i čekamo. Od praha smo stvoreni, u prahu se valjamo, sve nam se mrvi pod rukama, i sami se mrvimo i ništimo kad se dohvatimo. Sve je smrt.
Nezasitan je Šeol. Ma kuda i kamo god koračali, duboko u nama zjape gladna usta i vape: još, još! Žeđaš neugasan, proždrljivo gladan, nezadovoljan, pohlepan i tašt.
Zalud smo putnici, trgovci i vrtlari, ratnici i plesači, astronauti i krovopokrivači, jer jarosni suncovrat u nama grabi i vuče sve dublje u šupljine zemaljske taštine. Koprcamo se u mrežama proturječnih žudnji, činima smo vlastitim opčinjeni, zapleteni u kučine i trice svakodnevice. Propadamo kroz sebe same u sve dublji zaborav i nevid. Leš smo, i u nama su još samo nemirni crvi živi. Život nam je san nedosanjan, neispunjen, a snovi naši tek su snovi. Šarena televizijska mašta u hadskoj magli.
Filmske zvijezde žive umjesto nas. Pjevači, športaši, političari i zabavljači. Pustolovi i nadljudi lete nad oblake, dok mi čučimo u tami i lovimo puste zjake, jalovi pred malim ekranom, čvrsto uokvireni. Stojimo na mjestu. Mjed što ječi i cimbal što zveči. Samo slike i riječi.
Bog nije stvorio smrt. Sama je izrasla iz naše dubine. Čim smo se oglušili tvom šapatu, Vlastitosti naša! Gdje si? Tebe smo se lišili, usprotivili se zakonima rizika našeg bića, presahli smo, užednjeli neugasivom žeđi. Životarimo. Koprcamo se na mjestu.
A život se, plaman i ranjiv, ustrašio za nas i počeo uzmicati pred sebičnim rukama, našim rukama samoubojice. On, koji je dar i radost darivanja. Koji je skok u zvijezde, otvorena vrata u visinu, zalupio je vratima, kao pred tatom tat, zaključao se, unizio se, sakrio se, sakatio se. Pa šepa i čuči.
Izokrenuli smo vlastitu narav, sputali slobodu, oglušili se na zov, ozloćudili. Samrtni smo ples dosadnih kostura, vrzino kolo banalnosti. Samodosadni, samoočajni. Sve bjesnija zmija što grize vlastiti rep. Besmislen zvrk. Sve luđe trčimo prema cilju i sve smo beznadnije udaljeniji od njega. Sve je obratno, kao u mračnoj komori. I obrat za obratom žudi.
* * *
Umiranje je trajno unutar nas, ali ti si još unutarnjiji. Smrt je stvarna, ali je uskrsnuće još stvarnije. Uspravlja se u nama, čezne i budi. Zajedno s nama dižu se i drugi. Svi smo zajedno sputani i zajedno se oslobađamo. Tko se uspravi, sobom će uspraviti i svijet.
Grčki anastasis znači: uzići svojim stanjem, stajalištem, stavom i čitavim svojim staništem i svijetom. A kamo? U blistavi vis dragosti, kao što u proljeće drveće plane čistim i nevinim blagim zelenilom, i opupa i proklija zemlja novim razbuktalim životom što sine Suncu i naše tijelo, uspravno tijelo, ohrabreno, s kičmom uspravnom, uranja u tvoj zagrljaj, poroditelju svijeta u korijenu svakog bića, sveobuhvatnih ruku koje grle.
Ti koji prah ucjeljuješ i smrtnu ranu vidaš, ti koji zidove rušiš, ti koji zoveš. Ti koji si vatra i kiša, koji si nebo, koji si poljubac, koji si bol i radost. Ti sveobuhvatni, mojom patnjom pogođeni Bože, ti koji si poklekao od ljubavi, jedni izvoru mojeg ozdravljenja.
Ti uskrsnuće samo, istinski živote, razapeti.
I gle, progledat ćemo i vidjeti da oko nas nisu Šeol, ni paklena dreka i drama ubijanja i proždiranja u kazalištu sjena, ne robovi što čuče; nego svemir, tih, zvjezdan ili obasjan Suncem, ili pak vlat trave, čista, tajanstvena, kao i lahor što je njiše, ili brat čovjek, ranjiv i oslijepio u labirintu zaborava nevidljivom sljepoćom, koji treba utjehu naše ruke.
* * *
Ali, prvo progledajmo da smo mrtvi. Priznajmo potrebitost. Raskopčajmo golotinju. Dignimo prazne ruke. Uzmimo što nam nudiš. Sebe.
Valja nam uskrsnuti. Probuditi se. Ponovo se uspraviti. Ustati iz ustajala stanja. Uz-krijesiti se vatrom trajnoga proljeća. Napuniti se Duhom kao zanosnim vinom i gorjeti. Sada, ovdje i odmah. Bože, uzmi vlastitom rukom ovo zgrbljeno tijelo i uspravi ga k sebi!
Vrijeme je tvojeg Uzimanja.
>[SADRŽAJ]<