VERITAS - br. 3/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
KATOLIČKA CRKVA DOBILA 44 NOVA KARDINALA
LJUDI POD GRIMIZOM
Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ
Tek što su početkom siječnja ove godine zatvorena Sveta
vrata velikih rimskih bazilika, papa Ivan Pavao II. najavio je krajem istog
mjeseca otvaranje "grimiznih" vrata konzistorija, kako su neki slikovito
ocrtali uvođenje u službu novih stožernih ljudi Katoličke crkve.
Ovaj papa i dalje iznenađuje. Kad je u nedjelju 21. siječnja nabrojio 37 imena novih kardinala, "vatikanisti" su se čudili što je time za osam nadišao broj od 120 kardinala izbornika, koji bi u slučaju papine smrti danas imali pravo biranja. Još se nisu ni stišali glasovi odobravanja, prosvjeda i komentara na imena, podrijetlo, dob i usmjerenja novoimenovanih stožernika, a samo je osam dana kasnije Papa najavio imena još sedmorice novih uglednika, kojima se sada cjelokupni broj kardinala Katoličke crkve povisuje na 184, od kojih je pedesetak navršilo dobnu granicu od 80 godina, koja ograničava pravo na izbor pape. Ovoga trenutka dakle ima 135 kardinala izbornika.
Dakako, sada se zanimanje javnosti okrenulo pitanju zbog čega je Papa za tjedan dana "okasnio" s nekim imenima, a kako su odgovori ponajvećma nepotpuni i nezadovoljavajući, najbolje je i ovo pitanje ostaviti otvorenim, kad ionako ne rješava pitanje spasenja duša. Uostalom, ni kardinalski grimiz po sebi nije uveden za spas duša, nego u prvom redu radi pomaganja rimskog biskupa u upravljanju Crkvom i biranja novoga pape nakon smrti ili nakon odstupa dosadašnjeg pape.
* * *
Počelo je sve početkom drugoga tisućljeća Katoličke crkve, kada se kardinalska služba razvila na temelju dotadašnje rimske prakse da Crkva u Rimu ima neke određene crkvene ljude odgovorne za najstarije i najuglednije rimske bazilike (to su bili tzv. tituli cardinales, stožerni naslovi, iz čega se kasnije i razvio sam naziv službe i časti). Njima je u prošlosti valjalo pribrojiti i sedam đakona kardinala, koji su bili zaduženi za karitativnu djelatnost i za upravljanje sedam rimskih crkvenih četvrti, kao i same biskupe kardinale koji su bili odgovorni za ove prigradske biskupije.
Godine 1059. papa Nikola II. je dekretom uveo praksu da ovi odgovorni rimski crkveni ljudi ubuduće imaju pravo birati nasljednika rimskog biskupa, s time da zapravo sam izbor spada na biskupe kardinale, a ostali kardinali imaju samo pravo potvrđivanja izbora. Papa Aleksandar II. od 1179. pridodaje pravo izbora svim kardinalima, i ta je praksa, uz neznatne preinake, na snazi do dana današnjega. I današnje crkveno pravo određuje da na kardinalski zbor spada pravo biranja rimskog biskupa. Iza ove odredbe krije se namjera da se izbor pape izvuče iz mogućnosti eventualnih političkih ili nacionalnih izravnih pritisaka, što Crkvi i nije uvijek uspijevalo.
Što se tiče samoga broja članova ovoga najelitnijega crkvenog zbora, u prvim stoljećima nije bio točno ograničen, pa je bilo razdoblja kada je papu biralo svega desetak ili nešto više kardinala. Tek je papa Siksto V. godine 1586. odredio da kardinalski zbor sačinjava sedamdeset članova, pozivajući se na biblijsku sliku sedamdeset staraca u Izraelu, koji su Mojsiju pomagali u vođenju naroda. Tek je papa Ivan XXIII. sredinom 20. stoljeća odredio da se povisi ovaj broj, da bi njegov nasljednik, Pavao VI., ograničio broj izbornika na 120 kardinala, čime je nedavno Papino imenovanje i uspostavljanje novih kardinala unijelo nove promjene, koje opet ulaze u krug onoga što "vatikanisti" nazivaju iznenađenjem.
Danas kardinalski zbor uglavnom proizlazi iz dviju skupina ljudi odgovornih u Crkvi. Veći dio njih predstavljaju nadbiskupi većih i značajnijih biskupija širom svijeta, a praksa potvrđuje da neka sjedišta redovito, prije ili kasnije, imaju nadbiskupa-kardinala. Takvo iskustvo, uz manje iznimke, prati i zagrebačku Crkvu, otkako je 1853. uzdignuta u red nadbiskupije. Prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik imenovan je i kardinalom, a istim grimizom zaodjenut je i njegov nasljednik Josip Mihalović. Sljedeća dva zagrebačka nadbiskupa nisu dobila kardinalski šešir (Juraj Posilović, Antun Bauer), da bi potom svi zagrebački nadbiskupi, osim današnjega, dobili tu uglednu čast (Alojzije Stepinac, Franjo Šeper, Franjo Kuharić). Prema tome, obično ne griješe oni koji misle i tvrde da je Zagrebu nekako pridržana i ta čast. Kad smo već na domaćem području, dobro je podsjetiti da Crkva u Hrvata danas (uz umirovljenoga zagrebačkog nadbiskupa Franju Kuharića) ima i kardinala u osobi sarajevskoga nadbiskupa Vinka Puljića, a da se nakon prethodnog imenovanja novih kardinala nije dogodila nagla smrt nadbiskupa Josipa Uhača, Crkva u Hrvata imala bi jedinstvenu prigodu imati istovremeno čak tri kardinala.
Drugi, manji broj kardinala daju pročelnici i još neki odgovorni ljudi rimskih kongregacija i ureda, koji u Rimskoj kuriji izbliza pomažu papi u upravljanju Crkvom. Tu je Crkva u Hrvata do pred dvadesetak godina imala istaknutog predstavnika, kardinala Franju Šepera, pročelnika najuglednije i najutjecajnije rimske kongregacije, one koja bdije i pazi nad čistoćom katoličkog nauka. Danas Crkva u Hrvata nema u Rimu nijednoga visokorangiranog uglednika, ako donekle izuzmemo papinskog nuncija u Ukrajini, nedavno imenovanoga nadbiskupa Nikolu Eterovića.
* * *
Imenovanje i postavljanje novih kardinala nudi nekoliko vrlo zanimljivih zapažanja, iz kojih izdvajamo sljedeća:
* Konzistorij od 21. veljače, s postavljanjem kardinalskoga grimiza na 44 nova kardinala, po broju zauzima prvo mjesto u crkvenoj povijesti. Nikada dosad u jednom mahu nije bilo imenovano ni postavljeno toliko kardinala. Dosadašnje "prvenstvo" pripadalo je Pavlu VI., koji je 1969. postavio 33 nova kardinala.
* Sveti kardinalski kolegij sada broji 184 člana, od kojih 135 ima pravo biranja pape u slučaju eventualnoga skorog izbora. Najviše "izbornika" ima Europa (65), pa Latinska Amerika (27), Sjeverna Amerika, Azija i Afrika (po 13) i Oceanija (4).
* Italija još uvijek ima relativno najviše članova u kardinalskom zboru. Od 40 talijanskih kardinala, svega 24 imaju pravo izbora (nemaju još navršenih 80 godina, što je dobna granica za izbor pape). Za Talijanima slijede Amerikanci (SAD) s 13 kardinala (od toga 11 s pravom izbora), i Brazilci, s 8 kardinala (svega jedan nema pravo izbora).
* Najmlađi kardinal, i nakon najnovijih imenovanja, ostaje sarajevski nadbiskup Vinko Puljić (55), dok je najstariji talijanski kardinal Corrado Bafile (98). Valja podsjetiti da je u 20. stoljeću uopće najmlađi kardinal među imenovanim uglednicima bio praški nadbiskup Leo Skrnesky (38), a najstariji pri imenovanju bio je albanski kardinal Mikel Koliqi (92). Tijekom ove godine petorica kardinala zbog dobne granice gube pravo na izbor pape, među koje valja ubrojiti i upravo novoimenovanoga kardinala isusovca Roberta Tuccija, dugogodišnjeg ravnatelja Vatikanskog radija i organizatora papinih putovanja (sjećamo ga se u povodu dvaju pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i jednoga kratkotrajnog posjeta Sarajevu).
* Tijekom 20. stoljeća u kardinalski zbor (netko ga je duhovito krstio "najeksluzivnijim međunarodnim klubom na svijetu") imenovana su 583 člana, predstavnika 79 zemalja, a ako bi se pokušao odrediti broj svih kardinala, od uspostave ove službe i časti u Rimskoj crkvi, njih bi se po svoj prilici u tisuću godina bilo izredalo oko tri tisuće.
* I pri posljednjem imenovanju Papa je bio spomenuo da neke kardinale nosi "in pectore" (to bi značilo da njihova imena još ne namjerava objaviti, što je u konkretnom slučaju ipak učinio sedam dana kasnije). Zbog čestih nepogodnih vanjskih prilika ili političkih napetosti u pojedinim zemljama, pape su često znale pri najavi imena spomenuti da neka zadržavaju "in pectore" (u grudima ili u srcu). Kasnije bi se najčešće i njihova imena objavila. Tako je pri posljednjem imenovanju Papa "in pectore" držao imena lavovskog nadbiskupa Marijana Jaworskog i latvijskog nadbiskupa Janisa Pujats. Takva praksa ponavlja se već više desetljeća, pa je tako 1969. najavljeni češki kardinal Stepan Trochta imenovan četiri godine kasnije, a ime šangajskog nadbiskupa Ignatiusa Gonga Pinmen, najavljeno "in pectore" 1979., obznanjeno je tek dvanaest godina kasnije.
* Tijekom posljednjih stotinu godina četiri imenovana uglednika, zbog smrti koja je uslijedila između imenovanja i postavljanja, nisu dobila službenu kardinalsku čast. Radi se o mletačkom patrijarhu Carlu Agostinju (1953), rumunjskom grkokatoličkom biskupu Juliju Hossu (1970), švicarskom teologu Hansu Ursu von Balthasaru (1988) i našem zemljaku Josipu Uhaču (1998), koji je umro kao tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda.
* Od kardinala koji su živjeli tijekom 20. stoljeća trojicu je Crkva već proglasila blaženima (ne računamo, dakako, kardinale koji su postali pape, a to su sveti Pio X. i blaženi Ivan XXIII.): to su milanski nadbiskup Alfredo Ildefonso Schuster, seviljski nadbiskup Marcelo Spinola y Maestre i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Proces za beatifikaciju otvoren je za još dvanaestoricu kardinala iz 20. stoljeća, među kojima su i mučenici komunističkog režima: Jozef Beran, Jozsef Mindszenty, Joseph Slipy i Stefan Wyszynski.
* Neki su kardinali vrlo kratko pripadali kardinalskom zboru, kao Jean Balland (9 dana), John Glennon (19 dana), Clemens von Galen (32 dana), dok je popriličan broj proveo veći dio života u ovom uglednom kolegiju: Manuel Cerejeira (47 godina), Franz Koenig (42 godine, još je živ), Emile Leger (38), Leo Skrbensky (37), Eugen Tisserant (36), Giuseppe Siri (36).
* Posljednji svjetovnjak koji je kao takav imenovan kardinalom bio je talijanski pravnik Teodolfo Mertel (umro 1899), istaknuti rimski stručnjak koji je izradio statute tadašnje Papinske države. Njega je papa Pio IX. godine 1858. uvrstio u kardinalski zbor. Današnji kardinali moraju biti bar svećenici, a ako nisu biskupi, ovaj im se red podjeljuje prije primanja kardinalskoga grimiza. Pri nedavnom imenovanju 44 nova kardinala, trojica nisu biskupi. To je talijanski isusovac Roberto Tucci, njemački teolog Leo Scheffczyk i američki teolog Avery Dulles, sin glasovitoga američkog ministra vanjskih poslova.
* * *
I tako, zatvorena su "Sveta" vrata Velikog jubileja, a otvorena "grimizna" vrata novoga konzistorija pape Ivana Pavla II., kojima je osjetno pomlađen i proširen krug uglednih i utjecajnih crkvenih ljudi, spremnih pomoći Svetom ocu u upravljanju općom i mjesnom Crkvom, a isto tako, kad zatreba, pobrinuti se da ista Katolička crkva dobije novoga i vrsnoga nasljednika. Jer život Crkve ne poznaje zastoja…
>[SADRŽAJ]<