VERITAS - br. 3/2001.

>[SADRŽAJ]<

ZLATNE LEGENDE

PRIČA O OHOLOM POTKIVAČU KONJA

PONIZNOST SV. ELIGIJA

Sv. Eligije - potkivač konjaŽivio davno u Francuskoj na daleko poznat potkivač konja Eligije. Bavio se tim zanatom od rane mladosti, kao i njegov otac, i djed, i pradjed. Bijaše mu to u krvi, te je takvom spretnošću obavljao svoj posao da mu u tome ne bi premca u svoj bližoj i daljnjoj okolici. A znao je on jednako tako i sve druge kovačke vještine: pravljenje željeznih dijelova za kola, svih mogućih vrsta bakrenog posuđa za domaćinstvo, prekrasnih ograda oko kuća i na balkonima, sjajnih viteških oklopa i mačeva...

Najdraže mu ipak bi izrađivati potkove i potkivati konje. Bijaše to uostalom posao od kojega se, i kad bi htio, nije mogao ni jednoga trenutka otrgnuti: već s rana jutra pred njegovom radionicom stajaše vitezovi, moleći ga da promijeni potkove njihovih vitkih konja, istrošene na stalnom putovanju ili u nekoj bitci.

On bi tada zasukao rukave, pljunuo u šake, pristupio prvom konju, podigao mu nogu i odmah prosudio što treba učiniti. Držeći u svojoj čvrstoj i spretnoj ruci kliješta, u tren oka skinuo bi istrošenu potkovu, pedljem izmjerio širinu kopita, bacio komad željeza u užarenu peć, zatim ga s nekoliko udaraca čekićem oblikovao u potkovu, ubacio u vodu da se ohladi i napokon čavlima pričvrstio konju na kopito. Savršeno! I sve u četiri ili pet minuta! Vitez bi mu tada zadovoljno utisnuo u ruku zlatnik, dakako, na još veće njegovo zadovoljstvo. Drugi je već bio na redu.

* * *

Kovač je sve obavljao sam. Nije imao ni šegrta, ni kalfe. Škrtost mu to nije dopuštala. I ponos i sebičnost da nikada ništa ne bi dijelio s drugima. Nije se ni ženio. Tko bi uostalom, s njime, kakav bijaše, i htio živjeti? Sve što je zarađivao stavljao bi u oveću kesu, koju je čuvao pod krevetom. Imao je toliko veliku i već prepunu kesu da ga je noću, kad bi legao, žuljala pod leđima.

* * *

Jednoga dana, upravo dok je potkivao nekog konja, pojavi se pred njim nepoznati dječak i smjelo mu se obrati:

- Majstore, vidim da imaš pune ruke posla. Hoćeš li me uzeti za šegrta, mogao bi ti pomagati i...

- Makni mi se s očiju!, otresito ga ovaj prekine. I ne smetaj mi, zar ne vidiš koliki ovdje čekaju da dođu na red?

- Ali ja sam sposoban ne samo da ti pomognem nego mogu i sam potkivati konje, možda i brže od tebe. Tako ćemo raditi obojica i posao će ići još bolje!

- Čuj, derane! Ako te mlatnem ovom svojom rukom, odletjet ćeš preko svih ovih koji ovdje stoje pred mojim vratima, zaprijeti mu podbočivši se rukom o bok majstor i nastavi:

- Jeste li čuli, vitezovi? Ovaj balavac da će vaše konje potkovati brže od mene, najbržega potkivača u svem kraljevstvu!

Netko se od vitezova, međutim, odvaži i reče mu:

- Pa, pusti ga neka se pokaže. Stavi ga na kušnju!

Kad se tom vitezu s istim zahtjevom pridružiše i drugi, Eligije se obrati dječaku:

- Dobro! Evo ti kliješta, idi do prvoga konja i počni s potkivanjem! Ali, znaj: Ako ga ne potkuješ za pet minuta, bit će ti dovoljan jedan jedini udarac nogom da ga zapamtiš za čitav život!

Dječak uzme kliješta, pristupi konju, skine mu istrošenu potkovu i pođe u kovačnicu da napravi novu. No što da duljimo? Za četiri minute sve bi gotovo! I dok se svi tome začudiše, a ponajviše majstor Eligije, dječak smiješeći se reče:

- Mogao bih to učiniti i brže, i to služeći se samo rukama. Što će mi kliješta da s njima gubim vrijeme! I rukom mogu izvaditi užarenu potkovu iz vatre i onda je dalje obrađivati.

- Ti si đavao!, uzvikne na to Eligije. Samo on može i u vatru!

- Mogu to i anđeli!, uzvrati mu mirno dječak i izgubi se u mnoštvu pred kovačnicom.

Slavni potkivač tada shvati da mu je sam Bog htio održati lekciju o poniznosti, te odmah ostavi radionicu, novac razdijeli siromasima i pođe putem pokore, molitve i dobrih djela. Uvijek u velikoj poniznosti.

Povijest kaže da je s vremenom postao svećenik, biskup i svetac. Osnovao je mnoge samostane i svojim učenjem borio se protiv oholosti ovoga svijeta, a kršćane je učvršćivao u poniznosti i svetosti života.

* * *

Nitko nije tako velik, da pred Bogom ne bi trebao biti malen. Poniznost je istinsko ponašanje pred Bogom od kojega smo sve primili, a susljedno tome i pred bližnjim kao služenje. Uči nas tome sam Isus, koji "ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu", dakako, iz ljubavi prema nama. Zato sv. Jakov, apostol, upozorava: "Ponizite se pred Gospodinom, i on će vas uzvisiti!"

Uči nas tome i legenda o sv. Eligiju, oholom potkivaču i poniznom svecu.

Priredio: ZVONIMIR ZLODI


>[SADRŽAJ]<