Rubrika za mlade trebala bi biti sve prije nego li crna kronika. No, čitajući novine, osobito u posljednje vrijeme, uviđam kako je, premda je mnogo ljepše pisati o pozitivnim i "bijelim" vijestima, nažalost, neizbježno i nužno spominjati i taj dio života mladih. Nasilno ponašanje djece i mladih sve je češća pojava - u školama, u disko-klubovima, na ulici... 

Listajući novine pogled mi pada na članak o osječkom maturantu, brutalno pretučenom od svojih vršnjaka na dan proslave mature. Skupina Skinheadsa pretukla je navijača Hajduka, a najcrnja vijest odnosi se na stravično seksualno zlostavljanje 19-godišnjakinje, od tek nešto starijih mladića.

Nije mi običaj čitati crne kronike, no nakon svih strahota koje sam pročitala u samo jednom danu, upitala sam se kako je takve vijesti uopće moguće izbjegavati. Nije li nam dužnost ne zatvarati oči pred takvim događajima koji sve više prijete da postanu trajni mračni dio naše svakodnevice - kao što je to već odavno slučaj u mnogim svjetskim zemljama? Da se i ne spominju nogometne utakmice, koje se sve više pretvaraju u moderne arene, u kojima se ugrožavaju životi i navijača, i igrača, i nedužnih prolaznika.

Najveći postotak nasilja u osnovnim školama može se možda uvelike opravdati "običnim" dječjim nestašlucima i tučama. No, svako nasilje ostavlja posljedice i na onome koji ga provodi i na onom nad kim se vrši. Što se događa s malodobnim nasilnicima dok stignu do fakulteta i viših škola - na kojima taj postotak nasilnosti, prema istraživanju, opada? Postaju li tada pristojni mladi građani, ili nasilne radnje jednostavno više ne obavljaju "na školskim hodnicima", nego negdje drugdje i na neki "profinjeniji" način?

Svemu tome ne smije se pristupiti samo sipajući optužbe na račun "nasilničke i razularene mladeži", jer, kako je netko rekao - nasilnici se ne rađaju, nego se stvaraju. To, naravno, ne opravdava nasilnike, ali navodi na potrebu shvaćanja uzroka nasilja, kako bi se mogle poduzeti i mjere da se ono počne sprječavati.

Kao prvi razlog rađanja agresivnog i nasilnog ponašanja kod djece i kod mladih, stručnjaci navode zapostavljanje i emocionalnu hladnoću u njihovim obiteljima.

Prošli je mjesec obilježen Međunarodni dan obitelji - koji se u svjetskim razmjerima slavi već osmu godinu za redom, nakon odluke Generalne skupštine UN-a 1993. - kada je obitelji službeno priznata važnost kao temelju društva. Činjenice i statistike pokazuju, nažalost, da je odgojna uloga obitelji u suvremenom društvu sve manja. Suvremeni način života uzrokuje slabiju povezanost članova obitelji, gubitak zajedništva i bliskosti. Sve to poziva nas da, unatoč današnjim trendovima, kao kršćani ponovno otkrijemo vrijednost obitelji i pomognemo da ponovno postane, kao što je to rekao Sveti Otac, "životni okoliš gdje je svako dijete što dolazi na svijet od začeća prihvaćeno s nježnošću i zahvalnošću, mjesto gdje se udiše vedro ozračje koje u svakom članu potiče skladni razvitak čovječnosti i duhovnosti...". Da obitelj bude "mala ‘domaća Crkva’, škola ljudskih i vjerskih kreposti".

Jer, nasilje u društvu ne može se liječiti nasiljem, bar ne trajno. Pravi lijek za nasilje je - ljubav. "Samo u ime ljubavi možemo očekivati razumijevanje i solidarnost, zalaganje i žrtvovanje jednih za druge. Samo će u ime ljubavi otac i majka darovati i poštivati život. Samo će u ime ljubavi djeca poštivati i njegovati roditelje. Crkva mora naviještati civilizaciju života i ljubavi, bilo to zgodno ili nezgodno..." (nadbiskup Josip Bozanić u poslanici "Da život imaju").

Ovih dana proslavili smo i Svjetski dan medija. Mediji - koji u novije vrijeme sve više potiču agresivnost, već i kod najmlađih, otupljuju osjećaj za patnju i nasilje, te pomiču gotovo sve granice i kočnice - uz obitelj, također snose velik dio odgovornosti za širenje nasilja. Svjetska mreža društvenih komunikacija iz dana u dan sve više se širi i postaje sve složenija, a društvena obavijesna sredstva imaju sve vidljiviji učinak na kulturu i na njezino prenošenje, kaže Papa u svojoj ovogodišnjoj poruci novinarima. I, unatoč tome što katkad izgleda da je svijet medija u suprotnosti s kršćanskom porukom, on ujedno "pruža jedinstvene mogućnosti za naviještanje Kristove spasenjske istine čitavoj ljudskoj obitelji". Zato bismo, u skladu s Papinim riječima, trebali više "propovijedati s krovova" (čitaj - putem medija) i iskoristiti te nove mogućnosti odgoja društva, a ne ostati na gunđanju namijenjenom isključivo vlastitim ušima ili samo bližoj okolici.