VERITAS - br. 6/2001.

>[SADRŽAJ]<

RIMSKI VIDICI 

KATOLIČKA CRKVA U RIMU I U SVIJETU

USPOSTAVLJANJE RITMA

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Kada je pred nekoliko mjeseci završena Sveta godina Velikoga jubileja, mnogi su predviđali da će vrijeme koje će uslijediti biti osjetno usporeno u dinamici i ritmu zbivanja unutar Katoličke crkve u Rimu i u svijetu. No, bez ikakva predaha i prekida, bar što se tiče njezine središnjice u Vječnomu Gradu, uspostavljen je uobičajeni ritam izmjenjivanja susreta u Rimu, uzdizanja Božjih ugodnika na čast oltara i velikih putovanja kojima Sveti Otac i dalje pridaje veliku pažnju.


I ovaj izvještaj uklapa se u vrijeme između beatifikacija i kanonizacija, između dva Papina putovanja koja pobuđuju pažnju, ali i izazivaju neke reakcije, i nekih susreta i događaja. No, pođimo redom.

   

Kardinali u auliKada je papa Ivan Pavao II. u nedjelju, 29. travnja, u Rimu proglasio petoro novih blaženika, troje iz Europe, a dvoje iz Sjeverne Amerike, neuobičajenu pažnju privukao je među njima jedan mladi portorikanski laik, sada već blaženi, Carlos Emanuel Santiago, zauzeti vjernik koji je sredinom netom izmaklog stoljeća, osnovao sveučilišni krug za promicanje kršćanske kulture. Mnogi su u tom činu prepoznali želju suvremene Crkve da se isticanjem takvih uzora potaknu procesi koji promiču uzdizanje katoličkih laika na čast oltara. I mi smo se spontano prisjetili našega Ivana Merza, čiju beatifikaciju baš sada potiču hrvatski biskupi, a na um su nam došla i još neka imena, poput onoga koje je nosio mladi Puljanin Egidio Bulešić i još neki drugi.

Novi blaženici ovaj put ne dolaze iz skupine mučenika, već spadaju u tzv. "ispovjedaoce", one koji su svojim kreposnim životom potvrdili i posvjedočili evanđeoski način života. Nekako baš tih dana Papa je potpisao i nove dekrete o beatifikacijama i kanonizacijama do kraja ove godine, a radi se o 52 nova svjedoka vjere, među kojima su i deseci žrtava staljinističkih i nacističkih progona. Neke od njih Papa će proglasiti blaženima za vrijeme skorog pohoda Ukrajini.

   

Hodočašće pape Ivana Pavla II. stopama sv. Pavla, od 4. do 9. svibnja, koje je uključilo posjet Grčkoj, Siriji i Malti, potvrđuje istinsko ekumensko i dijaloško usmjerenje ovoga poljskog pape, koji unatoč teškoćama i problemima, poduzima takve neobične, pa i neizvjesne korake, uvjeren da za plemenite ideje valja nešto i riskirati. "Najtoplije" mu je bilo u Ateni, gdje su ga doista hladno dočekali, a tek po njegovu odlasku kao da se u većine grčkih vjernika počeo otapati led nepovjerenja i sumnjičavosti prema vatikanskom starcu. Nije bilo jednostavnije ni u muslimanskoj sredini u Damasku, gdje je Sveti Otac posjetio i veliku džamiju, da u njoj oda počast zemnim ostacima sv. Ivana Krstitelja. Koliko je ovaj pohod islamskoj bogomolji pobudio sumnjičavosti i u katoličkim krugovima, potvrđuju i glasine da su tih dana u vatikanskim sredinama kružile tiskovine nekih zabrinutih dostojanstvenika za "pretjerano" Papino otvaranje prema islamu. A završni čin ovoga trodijelnog hodočašća, pohod katoličkoj Malti, "otoku sv. Pavla", bio je istinski trijumf čovjeka koji ni u poznim godinama života ne odustaje od svojih ideja i namjera.

Što ga tek očekuje potkraj lipnja u Ukrajini, može se samo naslućivati, ali je sigurno da nakon toga neće ni u Kijevu, a ni u Moskvi biti i ostati sve kao dosad. Pri tom se ne smije zaboraviti ni činjenica da u Papinim žilama teče i nešto ukrajinske krvi njegove majke grkokatoličkog obreda. Već sada, prije ovoga pastirskog pohoda ukrajinskim katolicima, i u pravoslavnoj većini Ruske crkve šire se sve više glasovi podrške eventualnom pohodu poljskoga prvosvećenika Moskvi, gdje najsnažniji otpor još uvijek pruža patrijarh Aleksej. Znajući pak za granitnu probojnost Ivana Pavla II. kroz sve prepreke, ne treba biti veliki prorok i predvidjeti vrlo skori posjet Svetog Oca katoličkoj dijaspori u velikom pravoslavnom oceanu Ruske pravoslavne crkve, kao i susret sa samim patrijarhom.

   

Od manje zvučnih svibanjskih događaja u Vatikanu izdvajamo samo dva koja potvrđuju svojevrsnu "krizu zvanja" i u središtu Katoličke crkve. Po uhodanoj praksi, već stoljećima se početkom mjeseca svibnja, na uspomenu pogibije velikog broja švicarskih gardista u obrani pape Klementa VII., održava svečanost polaganja zakletve novih gardista. Ove godine, 6. svibnja, u Damasovu dvorištu, položilo je vjernost papi 26 Švicaraca, u dobi između 20 i 24 godine, od toga 21 na njemačkom i 5 na francuskom jeziku. I ovdje se zapaža nestašica "zvanja", jer iz godine u godinu ima sve manje kandidata. Na upit zbog čega je sve manje zanimanja za ove inače privlačne odore, rečeno je najprije da i katolički dio Švicarske, gdje se regrutiraju švicarski gardisti, ima sve manje djece, ali da se i kod većine osjeća strah pred obvezama i disciplinom. A njihov je život doista naporan, i za vrijeme službe (tjedno po tri noći provode na straži), a i izvan toga, kada nema mnogo onoga što današnji mladi vole i priželjkuju (kao što je kasni izlazak u grad). Zbog toga se već postavlja pitanje hoće li se stoljetna praksa regrutiranja papinske garde u Švicarskoj još dugo održati i neće li uskoro i tu trebati izvršiti neki dublji rez. Novi gardisti položili su zakletvu u živopisnoj ceremoniji, a toga je dana u Vatikanu najslušaniji govor bio sve neugledniji njemački jezik.

Drugi svojevrsni pokazatelj određene krize zvanja bilo je svećeničko ređenje u bazilici sv. Petra, koje je osobno obavio papa Ivan Pavao II. u nedjelju 13. svibnja, kada su 34 rimska đakona primili red prezbiterata za Rimsku biskupiju. Sama brojka još ništa ne govori, ali i samo površna analiza podrijetla novoređenika potvrđuje tvrdnju da će središte katoličanstva sve više evangelizirati oni koji nisu ovdje rođeni, čak i oni koji dolaze s drugih kontinenata. Od spomenutih novih prezbitera, osmorica su rođena na području Rimske biskupije, šestorica dolaze iz ostalih krajeva Italije (Milano, Napoli, Lecce i Bari), šestoricu su darovale neke tradicionalno katoličke europske sredine (Španjolska i Francuska), a čak njih 14 dolazi iz tzv. Trećeg svijeta. Ne treba dakle ni spominjati da u rimske župe ulazi sve više novih pastoralnih djelatnika obojene kože, što srećom ne izaziva nikakvih reakcija među katoličkim vjernicima, koji pretežito (osobito kada su u potrebi) odbijaju rasističke predrasude (koje su inače sve upadnije na sportskim stadionima). I još nešto treba zabilježiti kad je govor o novim rimskim svećenicima. Ovaj put je trećinu dalo neokatekumensko bogoslovno sjemenište "Redemptoris Mater", a ovakav se omjer ponavlja već nekoliko puta (protekle godine bila je čak polovica rimskih mladomisnika iz ovoga sjemeništa). To potvrđuje veliku pažnju neokatekumenskog puta prema crkvenim zvanjima, koja ovdje doista ne oskudijevaju. A kao svojevrsni kuriozum, kada je govor o novim rimskim svećenicima, ističemo da je najstariji među njima imao 66 godina, da su još dvojica imala preko 50 godina, a od 34 novoređenika osmorica su zakoračila u peto desetljeće života. To znači da Crkva sve više dobiva svećenike koji su se za ovaj poziv odlučili u poznijim godinama života. To je svojevrsna kvaliteta, s obzirom na životno iskustvo, ali isto tako i određena prijetnja u odnosu na zdravlje i dinamiku koju zahtijeva pastoralni svećenički život.

   

Dio kardinalskoga zbora u šetnjiDakako, najvažniji događaj mjeseca, a možda i cijele poslijejubilejske godine, bio je Izvanredni konzistorij kardinala, šesti koji je papa Ivan Pavao II. sazvao i održao za svojega pontifikata. Pozvani su svih kardinali, pa i oni koji su zbog visoke životne dobi izuzeti iz eventualnih konklava za izbor novoga pape. Od 183 kardinala, sudjelovalo ih je 155, a među odsutnima bio je kardinal Kuharić, dok se među nazočnima našao kardinal Puljić. Ovaj skup najelitnijega svjetskog kluba, kako u nekim anglosaksonskim krajevima, s određenom dozom ironije, nazivaju kardinalski zbor, održan je od 21. do 24. svibnja, iza zatvorenih vrata, pa su znatiželjnici ostali prikraćeni mnogih vijesti i zanimljivosti koje prate takve skupove. Radove je otvorio i u njima skoro cijelo vrijeme sudjelovao papa Ivan Pavao II. On je u uvodnom govoru pozvao sve kardinale da razmotre "hitne izazove sadašnjega epohalnog prijelaza" i procijene koji i kakvi moraju u novom tisućljeću biti "misijski i prioritetni ciljevi i najpogodnije metode rada" Katoličke crkve u novom razdoblju. Papa je naglasio kako se treba "posvetiti primijenjenom odgoju i vrednovanju svih pastoralnih djelatnika, jer je pred nama široko i kompleksno područje apostolskog rada". Kao vodilja u raspravama i zaključcima bilo je apostolsko pismo "Na početku novoga tisućljeća", koje je Papa objavio na kraju Velikog jubileja. Da bi se pospješila rasprava i ubrzali prijedlozi, kardinali su prethodno dobili upitnik s 22 pitanja, na koja su zamoljeni da odgovore. Tako se može doznati da su glavne teme razgovora visokih crkvenih dostojanstvenika bili globalizacija, međureligijski dijalog, sveopći poziv na svetost, masovna sredstva komunikacije, misijsko poslanje Crkve. Kardinali su razradili svoje zaključne prijedloge i dostavili ih Papi na kraju Izvanrednoga konzistorija, koji je završen liturgijskim slavljem na Spasovo. Znatiželjnu javnost dakako nisu zadovoljile ove teme, pa su neki spominjali da se kardinali upoznavaju za skore konklave koje bi, s obzirom na Papinu dob i zdravlje, mogle brzo uslijediti, ako se dakako ne računa da su putovi Providnosti često drukčiji od misli i želja prizemljara.

   

Za kraj, samo nekoliko riječi o proslavi Dana državnosti Republike Hrvatske u Vječnomu Gradu, koja je ovog puta nosila jubilarno obilježje. Hrvatska zajednica u Rimu i Hrvatsko-Talijanska udruga u poznatom restoranu "Picar" u EUR-u organizirale su u subotu, 26. svibnja tradicionalnu svečanu i društvenu večeru s prigodnim programom. Dan kasnije, u nedjelju navečer, u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima služena je sveta misa za Domovinu, pod kojom je pjevao katedralni zbor "Chorus Liturgicus" iz Varaždina, koji je potom održao i koncert duhovnih skladbi. Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Republici Italiji i ono pri Svetoj Stolici priredili su zasebna primanja, u utorak i srijedu, za diplomatske predstavnike i za ostale visoke goste, kao i za mnoge hrvatske građane u Rimu. A u povodu desete obljetnice osamostaljenja Hrvatske, oba hrvatska veleposlanstva u Rimu priredila su 31. svibnja gala-koncert u Salustijevim vrtovima, na kojemu je hrvatski pijanist Vladimir Krpan izveo klavirsku glazbu Frederica Chopina. Hrvatski ljudi Vječnoga Grada tih su dana imali prigodu udisati hrvatski dah i daleko od Domovine.

   

I tako je kišoviti svibanj izmakao iz ovogodišnjega kalendara. Završavam najavom skore grupne kanonizacije u nedjelju, 10. lipnja, i još uvijek osporavanoga Papina pastoralnog posjeta ukrajinskim katolicima, što još jednom dokazuje da se u istom ritmu uspostavljaju uobičajene djelatnosti Svetog Oca, koji time "urbi et orbi" utiskuje određeni pečat i smjer.


>[SADRŽAJ]<