BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU 

NAVJEŠTAJ MUKE I PREDOKUS SLAVE

 PREOBRAŽENJE

Isusovo preobraženje na gori donose sva tri sinoptika uz neznatne razlike. Sva tri povezuju događaj s Petrovom vjeroispoviješću. Zajedničko im je: uspon na goru, Isusov preobražaj, ukazanje Mojsija i Ilije, Petrova želja da ostanu na gori, bogojavljenje u oblaku, te Očev glas iz oblaka, kao i na krštenju (3, 22), ali tada Otac govori Isusu, sada učenicima.

Događaj se ostvario na svršetku Isusova galilejskog djelovanja. Objavio je Oca činom i riječima, okupio oko sebe učenike i sad odlučno kreće u Jeruzalem, gdje ga čeka ne mesijanski trijumf, o kojem sanjaju njegovi suvremenici i učenici, već križ. Učenici to ne shvaćaju. Isus odlučno započinje svoj križni put uza sve neshvaćanje učenika i iako ostaje "sam" (9, 36).

Preobraženje (Lk 9, 28-36)

Isus povede sa sobom na goru Petra, Ivana i Jakova. Luka ističe razlog uspona: "da se pomoli". Kada nastupaju dani odlučnih izbora, Isus se obraća Ocu. Tako je i sada. U tom dubokom zajedništvu s Ocem, otkriva svoje otajstvo i istinitost svoga poslanja: "izgled lica mu se promijeni, a odjeća sjajem zablista".

Dva "čovjeka", Mojsije i Ilija, ukazaše se u slavi i razgovarahu s njim o "njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu". Mojsije je kroz patnju i progonstva pripremio Izrael na prvi Izlazak iz egipatskog ropstva. Ilija ima zadaću pripraviti narod na drugi i konačni Izlazak (Mal 3, 23 s.). Novi i konačni Izlazak ostvarit će se kroz Isusovu muku, smrt i uskrsnuće u Jeruzalemu. Preobraženje se zbilo nakon prvog navještaja muke i uskrsnuća (Lk 9, 22). Ono osvjetljuje uskrsnim svjetlom put u Jeruzalem, mjesto smrti i uskrsnuća, muke i slave.

Mojsije i Ilija predstavljaju Bibliju Staroga zavjeta koja naviješta poslanje Mesije. Isus u Pismima otkriva Očev naum spasenja koji se ima na njemu ostvariti. Pismo potvrđuje i osvjetljuje njegov Izlazak. Zbunjenim učenicima na putu u Emaus otkriva smisao svoje muke i smrti: "I počevši od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu" (24, 26 s.). Iste večeri i apostolima "otvori pamet da razumiju Pisma" (24, 45).

Ali sada učenici to ne shvaćaju. Evanđelist ističe: "Petra i njegove drugove bijaše svladao san" kao i u Getsemaniju.

Preobraženje u židovskim apokalipsama označava da je došao svršetak vremena (Dn 12, 3). Kad su se učenici probudili i ugledali Isusovu slavu, Petar će Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." "Sjenice" su u židovskoj duhovnosti i umjetnosti slika vječnog blaženstva, "vječnih šatora" (Lk 16, 9). Petar je htio zaustaviti taj trenutak blaženstva. Evanđelist dodaje: "Nije znao što govori." U konačnu slavu ulazi se kroz muku i smrt Isusovu.

Dok je Petar to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. Mojsije nije mogao ući u oblak (Izl 40, 35). I čuju glas iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" Kao i na krštenju (Lk 3, 27), Otac potvrđuje Isusovo božansko sinovstvo (Ps 2, 7) i njegovo poslanje. Očituje ga kao Izabranika i kao Slugu Jahvina (Iz 42, 1; 49, 7). "Njega slušajte!" zapovijed je Očeva. Isusa treba slušati, slijediti, pa makar nas po ljudskom očekivanju zbunjuje njegov navještaj muke i smrti. Učenik mora slijediti Isusa na putu u Jeruzalem, prihvatiti put križa i smrti, ali i uskrsnuća i slave.

Očeva objava na krštenju bila je uvod u Isusovo Galilejsko poslanje. Sada u preobraženju imamo uvod u muku i smrt, u Isusov Izlazak u Jeruzalemu. To je Izlazak Sina Božjega i Izabranika (Lk 23, 35).

U pustinji sotona iskušava Isusa nastojeći ga nagovoriti da ostvari svoje mesijansko poslanje kroz ovozemnu moć, vlast, slavu, kako to očekuje židovski narod. Isus to odlučno odbija: Očeva volja je i njegova volja. Sada, kad se taj čas muke približio, obraća se Ocu da može ostvariti dano mu poslanje, kroz muku križ i slavu uskrsnuća.

Petar želi svojim rukama podići "sjenice", Očev dom. Još ne shvaća da je to milost Božja i da samo Bog može graditi svoju kuću, svoj dom, iako je čovjek pozvan da sudjeluje u tome. A to može ako krene s Isusom prema Jeruzalemu, ako prihvati muku, križa, da bi na kraju doživio i slavu uskrsnuća.

Luka povezuje preobraženje s agonijom u Getsemaniju. Imamo iste svjedoke, koji i jedan i drugi događaj teško shvaćaju. Na gori čuju Očev glas: "Ovo je Sin moj, Izabranik!" U Getsemaniju čuju krik Sina koji zaziva Oca: "Abba!" Njegovo lice tada nije ozareno Očevom slavom, nego je preliveno znojem i krvlju. Ali i tada je on Sin Božji koji ide k Ocu kroz muku i smrt.

Učenici tek u Isusovu uskrsnuću otkrivaju njegovo otajstvo. Isus je na križu ponižen, na izvana poražen, ali uvijek je Sin Božji. U uskrsnuću otkrivaju kako samo put križa, muke i smrti vodi k slavi uskrsnuća. U svjetlu Kristova uskrsnuća učenici i svaki vjernik nalaze snagu da izdrže svoje patnje i križeve, da utvrde nadu da će i njihov Izlazak, ako s Kristom trpe i umiru, s njim biti u slavi njegova uskrsnuća.

DJELIMA LJUBAVI STVARA SE CIVILIZACIJA LJUBAVI (3)

Putovi ljubavi, na kojima se mi susrećemo s Bogom koji nas čeka i na kojima mi prolazimo da svjedočimo iskustvo Božje ljubavi, jesu srce, ruke i noge.

Srce u biblijskom jeziku označava središte osobnosti i mjesto je susreta Boga i čovjeka. Ono je simbol Božje ljubavi prema nama i naše prema Bogu. Bog govori s Mojsijem "licem u lice", mogli bi prevesti "od srca srcu", kao sa svojim prijateljem (Izl 33, 11). Nevjernoj zaručnici (Izraelu) Bog veli: "Evo, primamit ću je, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu." (Hoš 1, 16)

Spasenje je dar "premilosrdnog srca Boga našega" (Lk 1, 78). U Isusu Kristu, u njegovim riječima i djelima, možemo dodirnuti to "premilosrdno srce" Oca nebeskoga.

I propovijedanje apostola ide do ljudskog "srca". Kada je Petar progovorio mnoštvu, nakon duhovskog događaja, oni, "duboko potreseni", rekoše Petru i drugim apostolima: "Što nam je činiti?" (Dj 2, 37) U srcu se rađa vjera. "Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava." (Rim 10, 10)

Čovjek može i odbiti navještaj evanđelja, navještaj ljubavi. Zatvoriti srce proglasu i sili Evanđelja. I stvara se čovjekova drama, odbijajući dar koji mu je toliko potreban, bez kojega nema spasenja. I umjesto da živi u radosnom i usrećujećem iskustvu sa svojim Bogom, on se zatvara u se, u svoju osamljenost. Umjesto da se sve više mijenja u "sliku Božju", u Krista, on se udaljava od Onoga koji ga je stvorio. I to je grijeh.

Civilizaciji ljubavi često suprotstavljaju ateistički, socijalistički, revolucionarni humanizam, a on je samo ponovno zarobljavanje čovjeka, osporavanje njegovih prava i njegova dostojanstva. Samo navještaj kršćanstva, Evanđelja, donosi istinsko oslobođenje čovjeka, potvrđuje njegova prava i njegovo dostojanstvo koje ima od početka, i omogućava stvaranje civilizacije ljubavi.

Ruka Božja stvorila je nebo i zemlju (Iz 66, 2), ona mijesi, poput lončareve ruke, zemaljski prah i udahnjuje mu duh života i postaje čovjek, živo biće. (Post 2, 7; Jr 18, 6) Njegovu moćnu zaštitu dočarava njegova "sveta mišica" (Iz 52, 10), njegova "blaga ruka" (Ezr 7, 9). U Božjoj ruci čovjek nalazi sigurnost (Mudr 3, 1), u ovom životu i na prijalazu u vječnost (Ps 31, 6). Jahve govori: "Zar mi je ruka prekratka da izbavim, ili u meni snage nema da oslobodim?" (Iz 50, 2)

Kao i Očeva i Kristova ruka je svemoćna. U Nazaretskoj sinagogi mnogi, slušajući ga, zapanjeni govorahu: "Kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?" (Mk 6, 2) Svojim ovcama Isus daje "život vječni, te neće propasti nikada, i nitko ih neće ugrabiti iz njegove ruke". (Iv 10, 28) "Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu." (Iv 3, 35) Isusova ruka kao i Očeva je posebno ruka-pomoćnica, koja ozdravlja gubavce, liječi bolesnike, uskrisuje mrtve (Mt 8, 3).

Ruke konkretno izriču odgovor vjernika Bogu, koji mu se objavljuje i dariva. Rukama kršćanin Evanđelje ljubavi predaje drugima, djelima milosrđa svjedoči vjeru koju ispovijeda, a djelima ljubavi potvrđuje iskrenost svoje vjere.

Božje ruke u Bibliji su simbol Božje ljubavi i nježnosti, otkrivaju Božju dobrotu, brižljivost, zauzetost za nas. Božje ruke su nježne, samilosne, sućutne. U Isusu se Bog objavljuje kao naš liječnik, naš Samarijanac, naš prijatelj i brat.

I noge svjedoče put ljubavi. Prisjećaju nas na dirljivi tekst proroka: "Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, donosi sreću i naviješta spasenje." (Iz 52, 7)

"Riječ Gospodnja trči i proslavlja se" (2 Sol 3, 1), širi se u širinu i duljinu (Dj 6, 7), "sve do kraja zemlje" (1, 8; 13, 47)

Ali i noge se mogu ulijeniti, mogu izgubiti prvotni polet, prvu ljubav. Nepokretljivost duha, više nego fizička nepokretljivost, prijeti vjerniku da prestane biti svjedokom Evanđelja ljubavi. I rađa se antievanđelje ljubavi. Riječ, umjesto da donese stostruki rod, biva pogažena, nadvišena od strane korova i ugušena od "trnja". (Lk 8, 4-15)

Riječ Božja, svjetlost svijeta, ne smije se staviti pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca koji je na nebesima." (Mt 5, 15 s.)

Da budemo istiniti svjedoci Evanđelja ljubavi, moramo otvoriti srce slušanju Božje riječi, ruke djelima milosrđa, učiniti noge hitrima da pronose radosnu vijest spasenja, mira i sreće svemu svijetu.

Navještaj evanđelja ljubavi ne može se zaustaviti na propovijedanju riječi evanđelja, nego se mora očitovati u djelima ljubavi i milosrđa. Sabiranje milostinje apostol Pavao naziva milost (10 puta u 2 Kor 8), "bogoslužno posluživanje" (2 Kor 9, 12). Vidi u tome "bogatstvo darežljivosti" (2 Kor 8, 2), "milost zajedništva u posluživanju svetih" (8, 4). Navodi proročke riječi: "Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka." (9, 9)

Kako u naše vrijeme ostvariti evanđelje ljubavi. Kršćanska ljubav uvijek pronađe načina kako doskočiti ugroženim osobama. Svjedok nam je Majka Terezija iz Kalkute, kako treba svjedočiti evanđelje ljubavi, ne samo srcem prihvatiti riječ, nego rukama pomoći bolesnima, umirućima, odbačenima, i obilazeći i tražeći po gradskim četvrtima, izgubljene i ostavljene pojedince, da nađu jedno toplo srce, koje ih razumije i u kojem osjete srce premilosrdnog Boga, Oca našega.

>[SADRŽAJ]<