VERITAS - br. 7-8/2001.

>[SADRŽAJ]<

KAMEN PO KAMEN


ON JE TAKO ČOVJEK - KROZ VRLINE I UZ MANE

FRANJO NAŠIH DANA II


Prošlog kolovoza, na blagdan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župnikâ, nastavio je živjeti u nepomućenom zajedništvu s Bogom, zagledan s njim oči u oči, župnik kojega smo mi, koji imasmo milost upoznati ga, doživljavali i nazivali Župnikom. U proteklih godinu dana se pokazalo da ljudi nisu zaboravili dobročinitelja i da će Župnik još dugo ljude voditi Bogu. Bogu u kojega je bilo lako vjerovati kad je on za njega svjedočio.

   

Sv. Franjo u prirodiMožda se nikada neće dogoditi da Vatikan službeno proglasi svetim našega Župnika, ali za sve one koji su ga susreli, za sve kojima je činio dobro, za sve one koji svakodnevno navraćaju na njegov grob, on je svetac. Sveti Župnik. Kad spominjem da je Župnik svetac ne mislim na one svece o kojima smo se naslušali u djetinjstvu. Nije bio stari tip sveca, nego svetac za naše vrijeme. Bio je Franjo naših dana. Bio je, ono što je rečeno za jednog drugog našeg sveca, ljudima prijatelj.

Jedne godine, na njegov imendan, skupili su se prijatelji oko zajedničkoga stola. Među nama je bio i čovjek, koji je na glasu kao pjesnik, i koji je smatrao prikladnim izreći nekoliko svojih pjesama u čast slavljenika. I kako to obično biva kod samozvanih pjesnika prilično nas je izgnjavio. Vraćajući se doma, supruga i ja smo komentirali te pjesme i učinilo mi se da Župnik zaslužuje bolje. Zato sam supruzi rekao da se Župnika može okarakterizirati kroz dva stiha: On je dobar čovjek / kroz vrline i uz mane.

Čim sam to izrekao učinilo mi se nezgodnim Župnika nazvati dobrim. Riječ dobar je izlizana riječ. I veoma neprikladna. (Neću ovdje objašnjavati zašto je smatram neprikladnom jer sam to učinio u ožujskom broju Veritasa.) Pomišljao sam riječ dobar zamijeniti nekom drugom riječju: velik, uvijek, potpun, izvanredan… Supruga mi je predložila da upotrijebim riječ tako. Čim sam naglas izgovorio on je tako čovjek (molim vas, izgovorite to naglas!) shvatio sam da je to prava riječ.

Zaista, Župnik je bio tako čovjek. Istinski čovjek. Čovjek za drugoga čovjeka, nadahnut čovjekoljubljem Bogočovjeka.

   

A svoje čovještvo pokazivao je kroz svoje vrline. Imao je bezbroj vrlina. Ali nije olako došao do njih. Nije bio dobar zato jer se dobar rodio, nego zato jer je radio na sebi i trudio se svaki dan postajati sve bolji i bolji.

I to je još jedna od stvari koju nas je Župnik naučio. Sveci se ne rađaju. Svecem se postaje. Svakodnevnim napornim radom. Put do raja je, kako reče jedan pjesnik, uzvodan do samoga kraja. I ako se hoće doći do izvora treba se ploviti protiv struje.

Župnika smatram svetim radi njegovih vrlina i, ma kako to na prvi pogled zvučalo neobično, unatoč njegovim manama. I Župnik, kao uostalom i svaki drugi čovjek, nije bio savršen u svemu. Znao je ponekad ići na živce nama koji smo s njim tješnje surađivali. Znao nas je izbaciti iz takta, znao nam je svojom spontanošću uništiti pripremljeni koncept i znao nam je svojom dobrotom, koju smo prečesto smatrali nerazboritom, dovesti u pitanje naš osjećaj za pravednost.

Ali Župnik se nije zaustavljao na tome. Tko god bi htio s njim razgovarati o tome, čuo bi objašnjenje zašto je Župnik nešto učinio. Župnik je znao tražiti i oproštenje ukoliko bi netko bio povrijeđen njegovim postupkom.

Premda je od Župnikove smrti prošla tek godina dana veoma mi nedostaje. Nedostaje mi kao sugovornik, nedostaje mi kao suradnik, nedostaje mi kao savjetnik. Nedostaje mi njegovo predvođenje Euharistijske gozbe koja bi, zahvaljujući njegovoj prisutnosti i vjeri u ono što čini, postajala istinsko slavlje. Nedostaju mi njegove proročke propovjedi.

   

Sretan sam što sam u životu mogao upoznati pravoga sveca. A Župnik, poput svih pravih svetaca, velik je i zato što nikada nije sebe stavljao u prvi plan i što se doživljavao tek kao sredstvo i znak Božje prisutnosti i ljubavi u ovom vremenu i prostoru. Iz svakog dana Župnikova života bilo je očito da mu je najvažniji od svega čovjek s kojim je i da mu je čovjek važniji što je u očima drugih manji, siromašniji i bespravniji.

I kad susretnem ljude koji se, nadahnuti njime, opredjeljuju za nasljedovanje Isusa, koji je Krist, i za činjenje dobra svakom čovjeku, poglavito onome koji je u najvećoj potrebi, vidim da je Župnik doista bio svetac. Svetac naših dana.

NIKOLA KUZMIČIĆ


>[SADRŽAJ]<