VERITAS - br. 7-8/2001.

>[SADRŽAJ]<

LIJEPA PRIČA


MOLITVA PAPE IVANA DOBROGA I DUBROVAČKOG SVEĆENIKA

SAMO JEDAN DAN


Lovrijenac, kula koja se nalazi izvan zidina Grada čuvala je Dubrovnik sa zapadne strane, bila je obrana od Turaka. Dubrovnik je u cijeloj svojoj povijesti, sve do Napoleonova vremena uspio sačuvati svoj politički identitet, a svoj kulturni, umjetnički, vjerski identitet nikada nije ni izgubio, dapače, u najnovijoj srpskoj agresiji samo ga je utvrdio. Sv. Vlaho, zaštitnik Grada i Katolička crkva nisu napustili Grad ni tada, kada je bio napušten od svih, bez vode, bez struje, bez hrane i lijekova, kao na dlanu izložen granatiranjima s obližnjih, okupiranih brda.

DubrovnikIvan, dok ovo govori, u svom je svećeničkom odijelu. Oko njega, po Zidinama ponad Grada, s fotoaparatima i video kamerama u rukama, pobožna grupa Amerikanaca, koji su na proputovanju iz Međugorja u dubrovačku zračnu luku. Ima ih različitih uzrasta, životne dobi, boje kože, ali zajednička im je neka neodređena dječja naivnost spram svega što ih okružuje, a što je, očito, starije od njihovih nešto više od dvije stotine godina državnosti. "Znate li da je Dubrovačka republika prva priznala neovisnost Sjedinjenih Američkih Država", pita ih Ivan kroz smijeh, a oni mu odgovaraju s "Really?", iza čega se može kriti cijela lepeza značenja: od iskrenog čuđenja do iskrene nevjerice. Navikao je na tu američku površnost, na nepoznavanje hrvatske i općenito europske kulture, "diznilendaciju" svega stvorenoga i nestvorenoga, jer je puno puta posjećivao svoje prijatelje u USA, ali ovi dobri ljudi koji su tako veliki put prešli samo zato da se mole Majci Božjoj u njegovoj domovini, u njegovu narodu, iskreno su ga ganuli. Upoznali su se u zrakoplovu kad se vraćao iz Kalifornije, gdje je pomagao jednom hrvatskom svećeniku i odmah, čim su, nakon polijetanja, počeli moliti krunicu, osjetio ih je bliskima. Pridružio im se u molitvi, a kad su čuli da je svećenik, Hrvat, koji uz to moli svakodnevno sva tri otajstva Gospine krunice, bili su očarani. Zamolili su ga da im se pridruži - ako ne na cijelom hodočašću, onda bar koji dan. Taj, jedan dan s njima u Dubrovniku, upravo "odrađuje".

- Recite, što može uništiti ove zidine? pita ga jedna gospođa.

- Ništa, vjerujete gospođo, ništa! Ove zidine preživjele su i osvajače, i ratove, i potrese, i najnoviju srpsku i crnogorsku agresiju, ali zidine i Grad čuvaju sv. Vlaho i Stjepan. I dokle god je ovdje ovaj narod vjeran Stijeni i Kraljici mira, Kraljici Hrvata, nitko i ništa mu ne može nauditi. Uostalom... pogledajte na kakvoj je stijeni sagrađen Lovrijenac... By the way, znate li da je tu "Hamleta" glumio Goran Višnjić, koji sada u Americi snima "E. R"... A vjera ovog naroda počiva na još čvršćoj Stijeni, na Papi, Euharistiji i Gospi... Nije ni zamijetio da je zapravo počeo propovijedati kao da je u crkvi, a ne na Zidinama Grada. Uz još jedan "Really" Amerikanci su se zaustavili na kuli Bokar i počeli snimati sve što im je oko vidjelo, a Ivan je u mislima otplovio u svoju mladost, ali istim ovim Zidinama, istim kulama i istim ljepotama, koje su mu pomogle da izabere vječnu Ljepotu, zauvijek.

   

Sklonost k svećeničkom zvanju osjećao je još u osnovnoj školi, ali to nikada i nikome nije htio priznati. Dapače, učio je, živio je "kao sav normalan svijet" (nešto mu je jako poznata ova fraza... nije li to naslov jednog srpskog filma?), gutao knjige "na tone" i svome župniku uvijek dolazio s novim nerješivim pitanjima. Sve ga je zanimalo: i astronomija, i arheologija, i medicina i književnost, i umjetnost, i glazba, premda mu nikada nije bilo jasno zašto mu je Bog dao tako puno talenata, a uskratio mu lijep i raskošan glas. Župnik je bio fasciniran ovim dobrim i pametnim dječakom i dok bi u svom vrtu, s jutra i večeri molio Časoslov, molio je Boga da ovo drago dijete sačuva od Zloga, premda se nikada nije usudio moliti izravno i za njegovo svećeničko zvanje. Ivan je, s druge strane, bio iskreno očaran svojim župnikom i njegovim "ritualom" s Časoslovom: kako samo prebacuje sve te vrpce - plavu na jednu stranicu, bijelu na drugu, crvenu na treću i nikada nije "skužio" po kojem rasporedu ili kriteriju se vrpce premještaju. I kasnije, kao svećeniku - uredno i djelotvorno premještanje vrpci u Časoslovu bila mu je vježba iz strpljivosti i ustrajnosti.

Sve do mature poziv na svećeništvo "pospremio bi pod tepih", kako bi rekli novinari, i rado se zamišljao kao dobrotvor u cijelom spektru zanimanja: čas je bio liječnik, čas nuklearni fizičar, pa onda odvjetnik, pa književnik, pa diplomata (što je bilo najteže zamisliti, jer su se samo komunistima otvarala vrata diplomacije), pa... što god bi izabrao bilo bi pravo zanimanje, jer su mu ocjene bile "vrlo jednolične"... sve petice. Bio je svjestan darežljivosti Božje spram njega i osjećao je odgovornost da svaki talenat iskoristi i za osobno obogaćenje i radost, ali i za blagoslov i sreću ljudi koje je imao radost susretati. A kako je po naravi bio vedar i komunikativan - susretao je mnoge i različite ljude.

   

Dubrovnik je blistao u sjaju rumenog, rujanskog sunca. Hodao je Zidinama posve sam i uživao u pogledu koji mu se pružio: crveni krovovi, zvonici, katedrala, zvona sv. Vlaha, beskrajno more, Lokrum... križ na Srđu iznad Grada, crkve dominikanaca, franjevaca, isusovaca u Gradu. I odjednom - osjećaj bliskosti, miline, topline, ganutosti, radosti, oslobođenja i prihvaćanja proželi su mu i tijelo i dušu, i sjećanja, i pamćenja, i duh mu je uronio u Duh, u mir i spokoj... On MORA postati svećenik, drugog puta jednostavno nema... i nema više smisla bilo čim se zavaravati. Ovim gradom, ovim Zidinama, šetao je Ruđer Bošković, gospar koji je bio i fizičar, i pjesnik, i mistik, i znanstvenik, i diplomat i kozmopolit, i domoljub i rodoljub, a bio je u prvom redu svećenik. I shvatio je Ivan da je svećeničko zvanje kao sjena: ako se ne odazove Bogu - ako se okrene leđima Suncu, sjena će uvijek biti ispred njega, uvijek će poprimiti njegov lik, imati njegove korake, biti tamna mrlja koje se nikako i nikada neće moći riješiti, a sve što bude radio, sve ljude koje bude susretao, svako iskustvo koje mu bude ponuđeno bit će "s krive strane", s tamnije strane, s iskustvom vlastite promašenosti. Ali - prihvaćajući znanje - živjet će uvijek okrenut Suncu i sjene, pa ni svoju, neće ni vidjeti. Sve ljude gledat će Božjim očima, sve što bude radio bit će Božjim svjetlom obasjano, svako iskustvo - doslovce - Bogom dano. Ruđer Bošković je i kao svećenik pisao prekrasne pjesme, družio se sa sjajnim ljudima svoga doba, proputovao tada poznati svijet i svijet nenadoknadivo obogatio - ne samo svojim znanjem i teorijom, nego i osobnošću.

Okrenuo se prema pučini, naslonio laktovima na kamen Zida, podbočio dlanovima bradu i prepustio se mislima i osjećajima koji su navirali... Sjetio se riječi poznatog katoličkog novinara: "More služi svima: mornarima, ribarima, ribama, brodovima, turistima, avanturistima, svima je otvoreno - samo zato da bi bilo voljeno. Nije li to tajna ljudskog srca?" - i sad je u potpunosti shvatio "što je pisac htio reći". More spaja kontinente, kulture, nacije i narodnosti, religije i civilizacije... I, konačno, utjelovljenu Riječ Božju. "Izvezi na pučinu..." sjetio se Ivan riječi Evanđelja i zaplakao... Upravo to će učiniti - bacit će se u ocean Božje ljubavi, postat će svećenikom i kao more - služiti svima, ali ne (samo) zato da bi bio voljen, nego upravo zato što je - toliko voljen!

Njegov župnik je s ganućem napisao preporuku za sjemenište - i s rukama na Ivanovoj glavi i molitvom na usnama, poslao ga na put bez povratka, ali sa sigurnim i pouzdanim pratiocima - Isusovom Majkom i sv. Ivanom, najmlađim i najdražim Isusovim učenikom.

   

Vukovar je krvario na sjeveru Hrvatske, Dubrovnik na jugu. Ipak, vijesti iz vukovarskih podruma, stradanja civila, djece koja su u danu osijedila, vapaji iz vukovarske bolnice nisu uzbudile svijet. Njega je iz ravnodušnosti i letargije "prodrmalo" tek granatiranje Dubrovnika, dragulja u ogrlici UNESCOVA blaga. Tek tada je postalo jasno kakva se tragedija u Hrvatskoj zbiva. Ivan je neumorno obilazio svoje bivše ministrante u rovovima, svaki dan je molio za njih, ispovijedao ih i s njima molio za milost opraštanja onima koji su ih natjerali da uzmu pušku u ruku. U duši je bio mirotvorac, sa svim svojim školskim prijateljima ostao je u stalnom kontaktu, bez obzira na njihovu nacionalnu ili (ne)vjersku pripadnost i teško je proživljavao iskušenje svoga naroda i njegove mladosti. Posebno mu je bilo teško kad je među braniteljima Vukovara, koji su u pratnji "Liječnika bez granica" bili evakuirani u njegovu župu, prepoznao mladiće koje je krstio i pričestio, a neke od njih i vjenčao. A kad mu je na rukama umro mladi branitelj, sin njegovih školskih prijatelja, oboje liječnika, majka je s njim išla u isti razred, a otac u paralelni, iskusio je i tamu vjere i noć u kojoj se kao iskre javljaju mnoga pitanja, a nigdje nikakva odgovora. Jedini odgovor i Neba i Zemlje bio je nijemost - i orošene oči, suzama boli, pitanje i ustrajnosti... Samo ovaj dan, daj mi Bože i snage i vjere - samo ovaj dan.

Iz tame i tuge koja ga je kao magla u noćima obavijala, trgao ga je poziv da dođe i da bude dionikom svećeničkog ređenju jednog bogoslova za dubrovačku biskupiju. Kako je Dubrovnik bio u potpunom okruženju, biskup dubrovački je faksom poslao dopuštenje da se bogoslov, koji je spreman za svećeničko ređenje, zaredi u Đakovu. Crkva u Dubrovniku, koji je sa svih strana bio opkoljen, trebala je svoga biskupa. Crkva u Đakovu koja je krvarila po svim područjima, prihvatila je ovo ređenje kao dar Božji i kao znak nade. Ivan je to shvatio kao odgovor na svoju tjeskobu, cijeli je događaj zapisao u svoje srce vrlo poetično i pjesnički izrazio: hrvatski sjever i hrvatski jug kao ruke zagrlile su mladog svećenika koji je znak nade, a nada ne postiđuje. I odjednom... osjetio je kako mu se Ljubav razlijeva srcem, plućima, cijelim bićem, kako je Duh Božji maštovit, nepredvidiv, i vrlo, vrlo duhovit... Sav svijet Zloga urotio se protiv njegova naroda s jedne strane, a s druge strane - događa se čudo gorušičina zrna... u jeku agresije na sve što je katoličko - zaređuje se katolički svećenik...

Pobjeda Crkve, skrivene u katakombama, sad mu je bila veoma jasna, opipljiva i stvarna. On je bio dio nje.

   

Na Stradunu gotovo više nema nikakvih tragova nedavne agresije. Ivan sa svojim američkim prijateljima zastaje ispred katedrale i objašnjava im odakle ljepota i sklad konavoske narodne nošnje u koju su odjeveni plesači KUD-a "Linđo", koji turistima pokazuju svu raskoš i ljepotu ovog hrvatskog kraja. Priča im zatim o pojmu pravde i pravednosti zapisanim na palači Sponza, o maloj Onofrijevoj česmi, o Dubrovačkim ljetnim igrama, o Marinu Držiću... Na kraju, ne može odoljeti a da im ne istakne Anicu Bošković - sestru Ruđera Boškovića - pjesnikinju, laikinju, a iznad svega ženu pobožnu i u svemu Bogu predanu. Priča i o Cvijeti Zuzorić, dubrovačkoj Merylin Monroe (tim Amarikancima se sve mora "nacrtati" da bi shvatili), ali iz svake njegove riječi, iz tona i ritma kojim govori osjeti se koliko je više na strani Anice Bošković, "dubrovačke gospođe" koja je bila obrazovana, ugledna, znala je strane jezike i bila pozivana na svečanosti Grada i kuće stranih diplomata, ali je bît njezina identiteta ipak bila - Gospa, Isusova Majka i predanost Bogu...

   

Grad su napustili kroz vrata od Pila. Tu ih je čekao autobus kojim će otići do zračne luke u Ćilipima. Iznad grada Amerikanci gotovo naguravajući se snimaju panoramu Dubrovnika i njegove okoline. Vozač bira na radiju prikladnu glazbu. I nalazi... "Jedan dan, samo jedan dan, pa dan pa da čitav život bude radostan" pjevaju Dubrovački trubaduri svoj prastari hit. Ivan se smiješi. Sjeća se nastupa živopisnih Trubadura na Eurosongu neke davne godine. Draga mu je ova pjesma. Njemu je postala molitva, "naučio" ju je od pape Ivana Dobrog koji je molio da samo jedan dan bude dobar, vedar, radostan, da ne prigovara, da ne odgovara, da ne zanovijeta, da ne griješi. Samo jedan dan... Ovaj. Danas! Ivan ju je izrezao iz nekih talijanskih novina i stavio na svoj pisaći stol, ispod stakla, i moli je svaki dan - kao da je jedini, jedan dan.

I danas ju je izmolio, nakon Jutarnje iz Časoslova i krunice.

Jer - i ovaj mu je dan poklonjen... Samo jedan dan. S ljubavlju.

ANA PENIĆ


>[SADRŽAJ]<