VERITAS - br. 7-8/2001.

>[SADRŽAJ]<

MIŠLJENJE


IZ BILJEŽNICE JEDNOG LAIKA

ŠTO JOŠ OČEKUJEMO OD SEBE?


Nekoć davno ljudi su običavali raditi na sebi - da budu moralniji, snažniji, da se približe nekom idealu. Dečke su tako učili da moraju biti jaki, razboriti, hrabri i obožavani među djevojkama. Djevojke - da moraju biti osjećajne, poslušne, pametnije od muškaraca u onim malim stvarima koje život znače, i dobre kuharice.

Kad bi stupili u odnos (bračni, pa čak i samo prijateljski) jedan partner znao je otprilike što može od drugoga očekivati. Djevojka je očekivala od mladića da joj ne dođe cmizdriti na rame, mladić od djevojke da mu ne dođe držati predavanja o filozofiji. I bilo je sve nekako jednostavnije. A navedeni primjeri samo su neki od mnogih.

   

Što je s nama danas? Mi, koji smo djeca raznih revolucija (boljševičke, seksualne, informatičke) kao da smo se izgubili u mnoštvu malih trivijalnosti s kojima se možemo identificirati. Jer, dečki danas mogu biti i osjećajni, i pjesnici, i tihi, i kržljavi. Djevojke - i oštrokondže, i prikrivene feministice, i filozofkinje. Kad stupaju u odnos, dvoje današnjih ljudi najčešće više ne znaju što točno jedno od drugoga mogu očekivati.

Jer, ako ja očekujem od djevojke da bude blizu tradicionalnog ideala (osjećajna itd.), i ako ona sama to isto očekuje od sebe, tada ćemo se naći na istim stazama. Oboje imamo isti ideal. Imamo li pak različite ideale, nužno ćemo se mimoilaziti. A u situaciji kao danas, gdje je u ljudskim glavama u opticaju tako mnogo malih različitih ideala, za koje nas televizija i liberalizam uvjeravaju kako su svi redom "potpuno okej", mimoilaženje među ljudima u iole ozbiljnijem odnosu postaje neizbježno.

No, danas ideali više nisu oni tradicionalni. Nitko ozbiljan više od sebe ne očekuje da bude snažan, neustrašiv i razborit (odnosno da djevojke budu poslušne i skromne, i da ne pokazuju baš sve obline odjednom, kad izađu na ulicu). Takve tradicionalne ideale liberalizam i televizija danas krste "stereotipima". Dogodilo mi se, kad sam jednom prilikom nešto rekao malo odlučnijim tonom, a bilo je zaista s pravom, da me neka nadobudna moderna cura samo srezala riječima: "A ti hoćeš ispasti macho? Samo da znaš, to ti više nije u modi." Umjesto tih "stereotipa" iz mračnog patrijarhalnog mentaliteta, današnjim mladima nudi se ideal da "budu ono što jesu" (be yourself). Kakav je to samo ideal! On nas oslobađa rada na sebi. Tako ja, being myself, mogu dati oduška svim svojim niskim porivima, od srdžbe i osvete do predbračnog bluda (ovo posljednje je među mladima osobito popularno). "Ono što jesam", taj be yourself, samo je donji, trbušni dio moga bića - a baš to danas "pali", sve drugo je out.

U današnjim odnosima udvoje čest je jaz između očekivanja jednog i drugog partnera - mladića i djevojke ili prijatelja. Tako će primjerice jedan partner, u svom idealu da "bude ono što jest", biti cmizdrav i povučen, dok će njegova djevojka očekivati mladića koji bi uzeo stvar u svoje ruke. Ili obratno: s nekim mladićem koji je grub i psuje (a takav će i ostati, jer njegov ideal je, kao na TV, da "bude onakav kakav jest") naći će se djevojka koja ima ideal mladića punog razumijevanja s kojim će se povjeravati uvečer kod kamina. Možda i kuhati ručak zajedno s njim.

Koliko li je samo razvoda brakova već uzrokovano time što su partneri, u presudnom trenutku, shvatili da imaju različite ideale! Prije, u patrijarhalnoj zajednici, žene su od muža uglavnom očekivale da bude glava kuće i da hrani obitelj, a muževi od žena da budu dobre majke i marljive kućanice. Razvod braka za naše je djedove i bake bio tek ekstremno rješenje, primjenjivano kod stvarnih prepreka idealu braka - kod neplodnosti, razvrata jednog partnera itd.

   

Jedan jedinstveni ideal za sve muškarce, drugi ideal za sve žene, treći za djecu i tako redom - dio su nepovratne prošlosti. Preostaje nam jedino (u slučaju da smo nostalgičari) da uzdahnemo i kažemo - "nažalost". Bila je to prošlost u kojoj je vrijedilo načelo reductio ad unum iliti svođenje na jedno - jednog Boga, jednu naciju, jedan jezik, jednu vjeru i jedan seksualni identitet. Danas, u kapitalističkoj samoposluzi ljudskih prava, u kojoj su kao u izlogu poslagani najrazličitiji identiteti za jednodnevnu uporabu - plačljivi muškarci, muškobanjaste djevojke, djeca-filozofi, građani što neće odnijeti jednu krizantemu na grob svojih mrtvih, te ostali primjer(c)i neizliječenih psihoza - slobodni smo odabrati svoj ideal za jedan dan.

Samo, suočimo se s posljedicama: mi ne znamo više što jedni od drugih možemo očekivati - što uopće smijemo očekivati, da nas ne optuže da smo netolerantni. I u tom pogledu, teško da je još moguć kakav privatni moral pojedinca.

   

Ti, moderni čovječe, od sebe očekuješ samo to, da budeš onakav kakav jesi. A to će reći - srdit, buntovan, uvijek u potrazi za nekim drugim krivcima i za trunom u tuđem oku, zavidan onima koji su uspjeli, neposlušan, svojeglav, uvijek sveznajući i u pravu (samo što to drugi ne shvaćaju!). I bludan - sam sa sobom, i(li) s drugima. "Ali ja imam pravo na to, ja sam slobodan", već protestiraš. Samo reci mi - jesi li slobodan od svojih nagona? Od svojih poriva? I nije li ti katkad krivo da se nisi mogao kontrolirati?

Jednostavno je biti onakav kakav jesi. Nije to nikakav ideal, to je samo linija manjeg otpora. A potruditi se, poraditi na sebi, "zbrinuti svoju dušu" kako su govorili stoici, to je već teže. Ali samo to je istinski ideal, i to ideal za sutrašnji dan - s onu stranu trenutačnog zadovoljenja koje je danas toliko u modi. Ideal je ono čemu težimo kako bismo postali bolji. I to ne iz nekih metafizičkih razloga, čak ne iz prevelike religioznosti (u slučaju da nismo jako pobožni), već zato da bismo ostvarivali uspješnije odnose s drugima - prijateljima, djevojkama, kolegama, rodbinom i okolinom općenito. Drugim riječima, da bismo znali na čemu smo. A tek tada, kad smo sami sebe zapitali: "Što ti, (ime i prezime), zapravo očekuješ od sebe?", možemo očekivati i od drugih ljudi, da budu sličniji idealima u našoj glavi.

ROMAN KARLOVIĆ


>[SADRŽAJ]<