VERITAS - br. 7-8/2001.

>[SADRŽAJ]<

RIMSKI VIDICI


KATOLIČKA CRKVA U RIMU I U SVIJETU

GLAS PUKA...

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ


Redoviti izvještaj, koji se uglavnom podudara s mjesecom lipnjem, počinjemo s događanjima u Vječnomu Gradu, a zaključujemo samo najavom najuzbudljivijega Papina putovanja, pohoda ukrajinskim katolicima. Između toga zbilo se dosta toga što vrijedi bar zapisati, a i hrvatski odjeci u Rimu nešto su ponovno ojačali.

   

Počelo je u subotu uoči Duhova. Preko Vatikanskog radija te večeri doznajemo da je generalni kapitul franjevaca trećoredaca, koji se u to vrijeme održavao u blizini Rima, za vrhovnoga poglavara izabrao svoga istaknutoga hrvatskog člana, fra Iliju Živkovića, dosadašnjega ravnatelja Hrvatskoga katoličkog radija, fratra koji je hrvatskoj javnosti poznatiji po svojim djelatnostima izvan svoje Provincije (Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije, Uredništvo IKE, Uprava Hrvatskoga katoličkoga radija…). Njegovim odlaskom domaća Crkva sigurno gubi jednoga korisnog djelatnika u inače deficitarnoj masmedijskoj struci, ali dolaskom u Vječni Grad nešto će ojačati inače još deficitarnija hrvatska nazočnost u središnjim ustanovama Crkve, kakvu predstavlja i njegova služba ministra generala jednoga redovničkog instituta čiji ugled i utjecaj zasigurno nadilazi broj ovoga, bar u Hrvata, zapaženoga Reda. Dolaskom fra Ilije Živkovića u Rimu sada imamo troje vrhovnih poglavara hrvatskoga roda. Uz njega, tu je s. Berislava Žmak, vrhovna poglavarica Kćeri milosrđa, i s. Natalija Palac, vrhovna poglavarica Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Hrvatska kolonija u Rimu raduje se izboru novoga generala Reda franjevaca trećoredaca, kod nas poznatih i pod imenom glagoljaša, koji nakon dva svoja daljnja prethodnika, opet dolazi iz hrvatskih strana.

   

U Rimu, a i širom svijeta, vrlo je neugodno odjeknula afera zambijskog biskupa Samuela Milinga, ne toliko zbog njegova osobnog izbora da svoju djelatnost odsada obavlja u okrilju jedne vjerske zajednice koja s Katoličkom crkvom nema gotovo nikakvih zajedničkih spona (unatoč njegovim izjavama da želi ostati u Katoličkoj crkvi). Tijekom crkvene povijesti bilo je i ima slučajeva da i visoki crkveni dostojanstvenici napuštaju svoju službu i odabiru drugu sredinu (sjetimo se samo koparskog biskupa Petra Pavla Vergerija, prvoga katoličkog biskupa južnije od Alpa koji je napustio katolicizam i prigrlio protestantizam). Ono što u Milingovu slučaju posebno zabrinjava jest dezorijentacija i razočaranje brojnih njegovih "štovatelja", koji su se godinama u Rimu okupljali oko njega, ne samo kao oko razvikanoga medijskog "iscjelitelja" i traženoga "istjerivača đavola", već i kao oko uspješnoga voditelja molitvenih skupina. Kažu da se unatoč zabrani njegovu javnom djelovanju u njegovu stanu blizu Vatikana svakodnevno okupljalo mnoštvo onih koji su se njegovu medijskom vodstvu obraćali i prepuštali u inače svojemu iskrenom religioznom traganju. Desetak dana poslije ovoga događaja još su se neki od njih obraćali i nama u službi vatikanske bazilike sv. Petra, tražeći utjehu i smirenje. Milingov otpad mogao bi dosta pokolebati neke pripadnike karizmatskih pokreta, ali bi također trebao i poslužiti istini da se nikada ne valja vezivati uz čovjeka, nego jedino uz Gospodina.

   

Bl. Ivan XXIII - Dobri papaNa Duhove, 3. lipnja, po običaju je na Trgu sv. Petra održano svečano euharistijsko slavlje, koje je predvodio papa Ivan Pavao II. Po sebi ništa neobično, da uz ovo slavlje nije bilo povezano postavljanje na javno štovanje smrtnih ostataka bl. Ivana XXIII., poznatijega jednostavno pod imenom "Dobrog pape", u samu Baziliku, u podnožju oltara sv. Jeronima. Već i prije samog čina, bar mjesec dana ranije, ljudi su se stalno zanimali i propitkivali kada će to biti i gdje će biti smješten, a kada su napokon njegovi smrtni ostaci izneseni pred vjernički puk, osjetili smo koliko je taj papa zaista obljubljen i prihvaćen. U trenutku pisanja ovih redaka, tj. nekoliko tjedana nakon ovog događaja, ne prestaju povorke štovatelja (a i znatiželjnika) kojima se zbog stiske dopušta samo kratki pohod "Dobrom papi", koji definitivno u samoj Bazilici sv. Petra zauzima povlašteno mjesto, odmah do apostolskog prvaka sv. Petra, koji se sigurno ne ljuti, niti je ljubomoran na svojega kasnijeg nasljednika, koji je dobrotom osvojio katolike i mnoge druge. Zato mnogi govore da će "glas puka" utjecati da vrlo brzo iskazivanje časti Ivanu XXIII. dobije stupanj koji se priznaje kanonizacijom.

   

Nedjelja Presvetog Trojstva, 10. lipnja, bila je dan kanonizacije petoro novih svetaca. Jedna dolazi iz Libanona, a svima drugima je domovina Italija. Većina je živjela i djelovala u 19. stoljeću, i svaki je od njih svojevrsni kuriozum. Kako da ne privuče pažnju novi kapucinski svetac Bernardo iz Corleonea, koji se prije povlačenja u samostan isticao izuzetnom vještinom mačevanja, gdje je smrtno svladao nekoliko protivnika, te time podsjeća na glasovitoga kapucinskog prethodnika iz Manzonijevih "Zaručnika"? Ili pak maronitska redovnica Rafqa, koja je veći dio starosti provela u silnim bolovima, bez očinjeg vida, stalno hvaleći Boga što joj je ostavio pokretljivost ruku te bar tako može biti na korist drugima? Svaki od tih svetaca doista mnogo govori i poručuje našemu vremenu, a za naše zapadne krajeve posebno je možda zanimljiv sv. Alojzije Scrosoppi, prvi kanonizirani svetac iz Furlanije nakon 1200 godina (posljednji je furlanski svetac Paulin iz Akvileje, s početka 9. stoljeća, ostavio glasovite latinske stihove koji se, i u hrvatskoj verziji "Gdje je ljubav, tu je Bog", pjevaju rado u euharistijskim skupovima). Scrosoppi je rođen u Udinama početkom 19. stoljeća u obitelji koja je imala tri sina, i sva trojica postali su svećenici, uzorni pastoralci i zauzeti karitativci. Najmlađi od njih, sveti Alojzije, osnovao je ženski institut "Sestre Providnosti", za zbrinjavanje napuštene djece i siromašnih staraca. Svoju djelatnost te sestre su razvile u Furlaniji i u susjednim dijelovima tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, pa su se čvrsto ukorijenile i u Istri, gdje su najprije osnovale sirotište u Rovinju, a potom i dva doma u Puli (glasoviti "Ricovero"), gdje su ostale do kraja Drugoga svjetskog rata, kada je i njih glasoviti "Esodo" odveo u zapadnije krajeve. Sestre su se u povodu kanonizacije njihova osnivača sjetile istarske prisutnosti, nisu nimalo krile nostalgiju za bivšim samostanima u Istri, odakle još uvijek ima dosta njihovih članica. Pozvale su i porečko-pulskog biskupa na svečanost, ali se on zbog prethodno preuzetih obveza morao zahvaliti, imenovavši potpisanoga da zastupa njega i istarsku Crkvu na toj vrlo dojmljivoj kanonizaciji.

   

Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji!IspovjedaonicaTalijanske su se novine sredinom lipnja dosta raspisale o tzv. "ispovjednom bumu", o komentaru jednoga talijanskog psihoantropologa na rezultate opširne ankete u vezi s pristupanjem sakramentu ispovijedi u prvoj polovici 2001. godine. Naime, očekivalo se da će nakon Velikog jubileja doći do zatišja i do opadanja interesa među vjernicima, ali je anketa, izvršena na zaista reprezentativnom broju ispitanika, potvrdila da je u prvoj polovici godine najmanje 20 milijuna Talijana pristupilo sakramentu ispovijedi, što je bar za 20 posto više nego u vremenu pred Jubilej. "Prešli smo s povijesnog minimuma od 33 posto pred pet godina, na maksimum od 42-43 posto posljednjih osam mjeseci", tvrdi Massimo Cicogna, stručnjak koji je obradio istraživanje. Posebno su tridesetogodišnjaci brojni među onima koji su ponovno otkrili ispovijed. Ipak, po mišljenju stručnjaka, mnogi danas pristupaju svećeniku ne samo kao crkvenom predstavniku u sudu savjesti, nego još više kao stručnjaku koji će pomoći u rješavanju svakodnevnih problema, osjećajnih poteškoća i obiteljskih zategnutosti. Svećenik u ovim socijalno-psihološkim pitanjima, prema mišljenju komentatora, zaslužuje veće povjerenje od modernih psihologa, pa i psihoterapeuta. A sve bi to bio, stoji u zaključku, učinak dublje religiozne osjetljivosti sazrele i okrijepljene Velikim jubilejem.

Ne ulazeći u samu stvar, bar oni koji u Rimu službeno vrše ovu službu ispovjednika, priznat će da je osjetno viši postotak, možda nešto iznad naznačenoga u anketi, onih koji poslije Jubileja pristupaju ispovjedaonici od onih koji su to činili prije Svete godine. Je li to samo trenutni hir pomodarske težnje da se utjeha potraži kod duhovnog autoriteta, ili pak plod iskrenoga religioznog proživljavanja, pokazat će vrijeme koje slijedi.

A kada smo već kod istraživanja, vrijedi spomenuti neke rezultate koje je Eurostat izradio na području Europske Unije (u petnaest zemalja), a u vezi s nekim pitanjima braka i obitelji. U Europi sve više opada broj brakova, sve je veći broj rastava i razvoda, a sve je više djece rođene izvan braka. Brojke pokazuju da se npr. Talijani sve manje odlučuju na brak, ali da je u njih daleko niži broj djece rođene izvan braka. Dok je europski prosjek 26 posto (!) takve djece, u Italiji se svega 9 posto djece rađa izvan braka. Najviši postotak braka susrećemo kod Portugalaca, a najviše se rastavljaju i razvode Finci i Englezi: dok je europski prosjek 1,8 na tisuću ljudi, navedeni sjevernjaci imaju prosjek od 2,7 na tisuću, dok je najniži prosjek rastava i razvoda u Italiji, koja sa svega 0,6 na tisuću ljudi. Prema istom istraživanju, 11 posto anketiranih živi samački. Visok je također postotak obitelji bez djece: 37 posto, više od trećine europskih obitelji nema djece. Ne treba dakako biti katastrofičar, ali prognoze ne govore s mnogo nada za stari kontinent.

   

U srijedu, 13. lipnja, u audijenciji kod Svetog Oca primljen je i potpredsjednik hrvatske vlade, gosp. Goran Granić, koji je kasnije razgovarao i s Državnim tajnikom, kardinalom Sodanom o nekim pitanjima od uzajamne važnosti i zanimanja. Javnost je brzo obaviještena da je tom prigodom ministar Granić predao službeni poziv vodećih hrvatskih političara da Papa iduće godine treći put posjeti Hrvatsku. Stigle su ohrabrujuće najave, te se sada spominje da bi Ivan Pavao II. sredinom iduće godine, ili čak i ranije, za jednog vikenda mogao pohoditi Dubrovnik, a možda i Trsat kod Rijeke. U svakom slučaju, poznata je "slabost" pape Poljaka prema Hrvatima, te se doista ne treba iznenaditi ako uskoro slična vijest dobije i službenu potvrdu.

   

U trenutku pisanja ovog izvještaja papa Ivan Pavao II. posjećuje ukrajinske katolike (koji predstavljaju dobru desetinu sveukupnog žiteljstva ove velike zemlje). Unatoč najavama osporavanja i prosvjeda s pravoslavne strane, Papa se hrabro upustio i u ovu "pustolovinu", želeći svojom osobnom nazočnošću ohrabriti katolike koji su ovdje mnogo pretrpjeli u vrijeme sovjetskog režima, i čije je predstavnike mučenike proglasio blaženima u povodu ovoga posjeta. Detaljnije informacije o ovomu uzbudljivom i napetom putovanju čitateljima prepuštamo da nađu u ostalim hrvatskim crkvenim i u drugim medijima, koji s mnogo pažnje prate i izvješćuju o ovom pastoralnom pohodu s naglašenim ekumenskim nabojem.


>[SADRŽAJ]<