>[SADRŽAJ]<
VICTOR HUGO: "JADNICI"
OBRTANJE SVIJETA
Piše: JOSIP SANKO RABAR
Raskrinkavajući društvenu bijedu i pokvarenost vladajućih slojeva, Hugo brutalnom naletu mladog kapitalizma suprotstavlja humanitarnu ljubav i praštanje. Je li to naivno?
Evo nekoliko riječi o romanu "Jadnici" francuskog književnika Victora Hugoa.
Hugo je tendenciozan pisac uočljive poruke, nadahnute Kristovom radosnom viješću. Premda je sadržaj romana kritika (tadašnjeg) građanskog društva, vrijednosni su orijentir i potka romana kršćanski. Poruka evanđelja prvenstveno je utjelovljena u protagonistima romana. Već na samome početku romana "Jadnici", javlja se "idealni tip" biskupa Bienvenua, koji utjelovljuje Kristov duh u zbivanje romana. Bienvenu brzo nestaje iz radnje, no on, kao ideal, ostaje svrhom težnje. Njemu ne ostaje vjeran samo Jean Valjean, obraćenik i glavni junak romana, već mu ostaje vjeran, osnovnom porukom i smislom, čitav roman.
Hugova književna romantika, kao izraz vremena revolucija i prvobitne akumulacije kapitala, koristi mitsku strukturu simbolikom graničnih situacija, gdje se povijest uzdiže do nadpovijesnih otkrivenja, ljudska narav i djelovanje do božanske i demonske naravi i djelovanja. U "Jadnicima" glavni likovi imaju takav simbolički karakter, građeni su na suprotnostima i utjelovljuju apstraktne ideje. Romantizam diže pojavu do ekstremnih (mitskih) krajnosti, do arhetipskih likova i radnji. Glavni protagonisti su junaci-sveci, glavni antagonisti - apstraktna neljudska čudovišta.
Međutim, tu mitsku strukturu Hugo obrće
kršćanskim obratom. Obrće hijerarhiju građanskog društva. Glavni pozitivci
su bludnica i robijaš, jadnici prezreni od svijeta, glavni negativci, pak,
stupovi društva, policajci i ugledni građani. Okrećući mitsku strukturu u kršćansku
obranu prezrenih i uniženih ljudi s ruba društva, on joj daje jedino moguće
opravdanje, koje nije ispod razine povijesnog trenutka, već je, naprotiv,
pokretač povijesti. U vremenu Marxa, Hugo razmišlja kršćanski o pravdi bez
mržnje, osvete i terora, o nenasilnom djelovanju same (evanđeoske) istine. Sve
to prije Tolstoja, Gandhija i II. vatikanskog sabora.
Hugo je ograničen obzorom svoga vremena. Njegov kršćanski ideal jest konkretni povijesni ideal suvremenika: defanzivno kršćanstvo 19. stoljeća u okružju građanskog poretka. Osamljeni biskup Bienvenu, koji neizbježno pati od predrasuda konzervativizma, još je defanzivniji i individualističkiji od inače defanzivnog i individualističkog kršćanstva svog vremena. Zašto? Pošto je idealni tip kršćanina svoje povijesne epohe, tipičniji je od prosjeka. Bienvenu ne proriče nikakvu budućnost, ništa u njemu ne odaje proroka. "Ta jednostavna duša je voljela, i to je sve." Naslućivao je svuda bol i trudio se previti ranu. Kada su mu prigovorili da u svijetu vlada rat sviju protiv svih: "Vaše ‘ljubite jedan drugoga’ je glupost." On je odgovorio: "Ako je to glupost, onda duša treba u nju da se zatvori kao biser u školjku."
Pa ipak taj privremeni tip izriče trajnu kršćansku istinu, primat prakse nad bilo kojom teorijom: sada i ovdje trebamo biti dobri i ljubiti. Bez proroštava, lišen trunka ideologije, Bienvenu je sam najbolje proroštvo. Proroštvo koje ne dolazi do svoje ideje i riječi, ali je rječito svojom šutnjom. Tako Bienvenu anticipira buduću Crkvu.
"Jadnici" su moderan roman religijske strukture: pad i iskupljenje Jeana Valjeana, sukob dobrih i zlih, plodotvornost ljubavi i žrtve. Ispod lagane ljušture realnosti mogu se raspoznati obrasci mitskih arhetipova (borba junaka i čudovišta za spas djevice) i arhetipova bajke (motiv Pepeljuge - Cosette).
Glavna okosnica sukoba dobrih i zlih događa se između središnjih likova romana, između odbjeglog robijaša Jeana Valjeana i policijskog nadzornika Javerta. Valjean je apostol (šutljive i praktičke) ljubavi i opraštanja, dok je Javert, njegov mračni bešćutni negativ, oličenje policijskog duha. Premda Javert nije jedini negativac, pa čak niti najnegativniji lik, jer to prvenstvo pripada gostioničaru i probisvijetu Thenardieru (zajedno s njegovom ženom), bračnom paru koji tvore prava moralna čudovišta, sumu svih pokvarenosti. Nasuprot njihove svestrane izopačenosti, Javertova je izopačenost jednostrana, apstraktna i jednodimenzionalna. Thenardier je negativno lice buržuja za prvobitne akumulacije (prvi Glembaj - razbojnik), a Javert utjelovljenje policijske države, ideološko slijepilo obogotvorena (kontra)revolucionarna režima. Usprkos toj svestranoj izopačenosti, Thenardier je samo lukavi i licemjerni razbojnik. Usprkos jednostranosti svoje duhovne bolesti Javert predstavlja sofisticirano ludilo ideologije. Javert je tip koji bolje odgovara jednostranom ludilu totalitarizma dvadesetog stoljeća, nego državi iz vremena Victora Hugoa. Lučeći "idealne tipove" Hugo anticipira ludilo budućnosti, obogotvoren pokret-državu, svjetovnu religiju.