VERITAS - br. 9/2001.

>[SADRŽAJ]<

IZLOG

 "Udžbenik" za redovničke poglavare

Čitajući sakupljene članke Učitelja dominikanskog reda fr. Timothya nikako se ne mogu oteti dojmu da smo, njegovom knjigom, dobili vrijedan “udžbenik” za poglavare u redovničkim zajednicama, ili još šire, “udžbenik” za sve one koji u Crkvi vrše predstojničku službu. Sigurno, ne radi se o klasičnom udžbeniku, točno didaktički razrađenom ali mislim da se u postavljanju tematike i problematike može govoriti o posve suvremenoj didaktici i metodici.

Ono što ova knjiga svakom poglavaru nudi jest pregled situacije, svjetske i crkvene. Samo malim uvidom u knjigu otkriva se bilo našega društva koje je poneseno uspjehom, produktivnošću, konzumizmom, nasiljem a izgubilo je smisao za nutrinu, za “unutarnji prostor”. Sve tematike u knjizi su aktualne a obuhvaćaju sva važna područja redovničkog života: molitvu, zajednicu, formaciju, apostolat, poslanje...

Fr. Timothy često upozorava da u planiranju novih projekata treba biti tamo gdje se tretiraju “važna pitanja vremena”, gdje se događa život, nekada su to bila sveučilišta, gdje su danas ta mjesta, pita on? Traže se mladi ljudi koji će biti odvažni i kreativni, koji će preuzeti odgovornost za svoje snove. Fr. Timothy će reći: “Utjeloviti riječ u našem vremenu, sada pronaći nove oblike propovijedanja, mora početi sa snovima i završiti u strogom i praktičnom planiranju.” Mi smo možda zanemarili san kao vodič i putokaz. Što bismo znali o svetom Josipu da nije sanjao? Sadržaji snova mogu biti pouzdani vodiči našeg religioznog i duhovnog razvoja. Snovi i naše želja nas upozoravaju na naše mogućnosti i na naše sposobnosti. Danas se čak govori o snovima kao vodičima na duhovnom putu. Svakako oni pomažu boljemu upoznavanju samoga sebe. Fr. Timothy iznosi mnoge primjere mladih dominikanaca diljem svijeta koji su se odvažili svoje snove pretvoriti u zbilju. Radi se o mladim, sitnim inicijativama koje bude nadu. Spominje u Brazilu “mutirao” (zajedno raditi) sa onima koji se bore za život ili pravdu, raditi i biti sa siromašnima i zaboravljenima. Ovakve inicijative za starije mogu biti mučne jer ih upozoravaju na umijeće umiranja, nestajanja određene prakse i stil života. Bez svijesti stalnog nestajanja, umiranja nema perspektivnog redovništva.

Veoma je interesantno razmišljanje o studiju na sveučilištu, o učenju općenito. Fr. Timothyu je ova tematika jako bliska. On je odrastao i živi sa sveučilištem i događanjima na njima. Nastaje nova kultura učenja i to je novi izazov i za redovništvo, posebno dominikance. Mi smo navikli, takva je bila naša kultura učenja, usredotočiti se na pamćenje činjenica i sadržaja i znati ih reproducirati, to je važno ali spada u tzv. živo učenje. Osim naglašavanja intelekta želi se uključiti socijalnu i emocionalnu inteligenciju, osobnu inicijativu. Fr. Timothy navodi iz svoje sveučilišne prakse: “Pokušali smo učiti studente uvodeći ih u naše rasprave. Ideja je bila da, ulazeći u naše rasprave, studenti mogu otkriti svoj vlastiti glas, umjesto da budu pasivni primatelji instrukcija”. Profesor nije onaj koji zna nego onaj koji “slijedi studente u njihovom procesu otkrivanja”, nastavnik je čovjek koji drugoga zna pratiti. I na taj način sve dolazi do izražaja odgojna dimenzija obrazovanja. Ovako promijenjena kultura učenja nam omogućuje lakše pronalaziti pravu riječ za svakog pojedinog studenta i za svakog drugoga čovjeka kojem naviještamo Evanđelje.

Svjesni smo kako je danas teško graditi i živjeti zajedništvo. Prema dominikanskoj predaji bitno je “za život braće okupljanje na skupštini”. “Biti brat znači imati mjesto i pravo glasa na skupštini”. Za rast u zajedništvu i demokraciji potrebno je, prema Timothyu, velika pozornost, pažnja, podrška i na poseban način izmjena iskustva o vlastitom životu i o apostolatu. Pomoću izmjena i priopćavanja iskustva najbolje ćemo doživjeti da je kreativnost, bogatstvo u pluralu i tako ćemo izbjeći sve opasnosti individualizma.

Ne sjećam se kada sam zadnji puta kod teologa pročitao tako empatični tekst kao što sam ga našao kod fr. Timothya. On kaže: “Moramo ući u svijet drugoga, naučiti njegov jezik, gledati njegovim očima, ući pod kožu, razumjeti slabosti i nade. Moramo, na neki način, postati oni sami. Tada možemo govoriti riječ koja je radosna vijest dotičnome.” Empatija je vrednota novog tisućljeća. Ona ide za obrazovanjem i odgojem srca, osjećaja. Empatijom, približavanjem i uživljavanjem u svijet drugoga lakše ćemo moći promijeniti svoj život drugoga. Blizina je kadra mijenjati. Empatijom ćemo se osposobiti za najintezivnije doživljaje, za mistične doživljaje.

Ovdje nije bio cilj dati prikaz cijelog “udžbenika”. Istaknuo sam neke elemente iz kojih se, tako se bar nadam, može uočiti i naslutiti odgovor na pitanja o sreći. Ja sam listajući knjigu otkrio sretnoga redovnika, nikakvo čudo da franjevac pronađe sretnog dominikanca, sreću se otkriva životom u pluralu, s drugima, tražeći sa subraćom.

 Vlatko Badurina