>[SADRŽAJ]<
MAJČINSKA LJUBAV
Ova priča nas prenosi u one davne dane nakon Drugoga svjetskog rata. Bili su to teški dani! Još uvijek su se osjećale posljedice te strašne ratne kataklizme. Rane još nisu bile posve zacijeljene. Vladala je nevolja, neimaština, glad, bolesti…
Jedina blagodat je MIR, koji poput sunca, svojim toplim zrakama otapa zamrzle žile čovječanstva, a svojim sjajem unosi vedrinu i optimizam u obamrle ljudske duše.
Ratni kaos je prestao. Otvaraju se granice zaraćenih zemalja, a dotadašnji neprijatelji jedni drugima pružaju ruke pomirnice.
U to i takvo vrijeme stiže u Zagreb jedno pismo iz Rusije, adresirano na upravu Farmaceutskog fakulteta.
Tadašnji dekan fakulteta, krasan čovjek, poznat po svojoj čovjekoljubivosti i spremnosti da pomogne, zainteresiran ovim pismom iz dalekog Sibira, dade ga odmah prevesti.
Prva rečenica pisma je glasila:
"Ja sam obična, priprosta žena-majka (ruskaja mat)"… i nastavlja dalje, otprilike ovako:
- Radim kao prodavačica karata u jednom kinu. Udovica sam. Moj muž je poginuo u ratu, isto kao i moj stariji sin. Ostao mi je mlađi sin, koji je teško bolestan. Ima TBC. Čula sam da tamo, na Zapadu, postoji jedan čudesni lijek za tu opaku bolest. (Radilo se o Streptomicinu!) Ja vas molim i zaklinjem da mi, ako ikako možete, pošaljete taj spasonosni lijek. Svu nadu ulažem u njega, jer moj sin je sve što imam, moja jedina sreća, moje najveće blago…
Dekan je duboko ganut nesrećom te majke, koju je očaj, zdvojnost, a nadasve ljubav, potaknula na taj herojski čin da traži, moli i piše u tu daleku, nepoznatu zemlju, i da se nada i vjeruje da ima i tamo dobrih ljudi koji će joj pomoći.
Dekan je ne samo ganut, nego i zadivljen, pa odmah poduzima prave korake da pomogne toj hrabroj majci u njenoj tuzi i očaju.
Kako kod nas još nema Streptomicina, on moli jednog kolegu, koji putuje u Švicarsku, da donese traženi lijek. I kad je lijek stigao, dekan opet angažira drugog prijatelja, predstavnika jedne velike zagrebačke tvrtke koji službeno putuje u Moskvu, da ponese taj lijek i popratno pismo i da ga dalje proslijedi na određenu adresu. Ovaj to i učini preko naše ambasade u Moskvi.
Svi rado pružaju ruku pomoćnicu toj majci-patnici, heroini koja je poduzela nevjerojatne korake da u tadašnje, još uvijek "smutnoje vremja", puno neizvjesnosti i nesigurnosti, pošalje to pismo.
A ono je, nošeno snagom i vjerom majčinske ljubavi, preletjelo i Ural, Karpate i Alpe, i palo na ruke jednog čovjeka, kao da je znalo da on ima dobro i toplo srce, koje će se odazvati na vapaje jedne nesretne majke. Ne samo odazvati, nego i učiniti sve da se nagradi tolika požrtvovnost i majčinska ljubav.
Adela