VERITAS - br. 9/2001.

>[SADRŽAJ]<

RAZGOVORI S GOSPODINOM


"NEKA SVIJETLI VAŠA SVJETLOST PRED LJUDIMA!"

SVJEDOČANSTVO SV. MAKSIMILIJANA


Bezgrešna Djevica Marija kruni sv. Maksimilijan Ove godine navršilo se 60 godina od smrti sv. Maksmilijana Kolbea, franjevca konventualca, rođenog 1894. u Poljskoj. On je, kako piše jedan duhovni pisac, spasio čast dvadesetog stoljeća. Naime, Maksimilijan je u koncentracijskom logoru u Oswiecimu (Auschwitzu) koncem srpnja 1941. godine slobodno pošao u bunker gladi umjesto logoraša Franje Gajowniczeka i nedugo poslije toga, 14. kolovoza, umro. Ta vijest munjevito se proširila cijelim logorom, jer takvo što se tamo nije nikada dogodilo. I ta vijest munjevito se proširila poslije Drugoga svjetskog rata cijelim svijetom. Sv. Maksimilijan zadivio je svijet, jer je dao život za brata čovjeka. A Isus kaže, da "veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje". (Iv 15, 13)

Maksimilijanov primjer treba svijetliti i nama danas. Naime, stoji u evanđelju: "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5, 16) Čitateljima "Veritasa" želimo o ovom herojskom činu donijeti svjedočanstvo dvojice Maksimilijanovih supatnika iz logora, koje su dali na procesu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

   

Evo svjedočanstva samog Franje Gajowniczeka, čovjeka za koga je Maksimilijan dao svoj život: "Poslije bijega jednog zatvorenika iz našeg bloka bili smo za vrijeme večernjeg prozivanja postrojeni u deset redova. Bio sam u istom redu s o. Kolbeom; dijelila su nas samo 3 ili 4 zatvorenika. Zapovjednik logora Fritsch, okružen esesovcima, približio se i počeo u redu birati deset zatvorenika da ih pošalje u smrt. Zapovjednik je prstom pokazao i na mene. Kad sam izišao iz reda, izletio mi je krik da želim ponovno vidjeti svoju djecu. Nakon jednog trenutka iz reda je izišao jedan logoraš i ponudio sebe umjesto mene. To jest, približio se zapovjedniku logora i počeo mu nešto tumačiti. Nijemac ga je uveo u grupu osuđenika na smrt, a ja sam se ponovno vratio u red... Doznao sam od svojih drugova logoraša, da je onaj koji je dao svoj život umjesto mene bio otac Kolbe… Logoraši su gajili veliko divljenje prema ocu Kolbeu." Tako svjedoči Franjo Gajowniczek, koji je u tim trenucima bio vrlo zbunjen, pa nije mogao sve ni vidjeti ni čuti. Dakako, drugi svjedoci su mnogo konkretniji i iscrpniji. Donosimo njegovo svjedočanstvo jer je on čovjeka za koga je Maksimilijan dao svoj život.

   

Drugo svjedočanstvo odnosi se na Bruna Borgowieca, koji je kao logoraš bio pisar i prevoditelj u bloku bunkera gladi. "Bio sam zatvorenik u koncentracijskom logoru u Oswiecimu i morao sam čistiti ćelije smrti, i onu u bunkeru oca Maksimilijana Kolbea, franjevca. U tom bunkeru nalazio se otac Kolbe, do gola svučen, čekao je smrt od gladi. Zadah je bio užasan, pod od cementa, nije bilo nikakvog namještaja, osim jedne posude za fiziološke potrebe. Otac Kolbe nikad se nije tužio. Molio je glasno tako da su ga njegovi drugovi mogli čuti i moliti zajedno s njime. Otac Kolbe je umro poslije dva tjedna, 14. kolovoza 1941. Kako je za esesovce ta njegova agonija trajala predugo, prekinuli su je injekcijom karbonske kiseline. Otac Kolbe je posjedovao dar tješenja ljudi. Njegovi drugovi u zatvoru upadali su u beznađe, vikali su, čak i proklinjali. Ipak, kad im je otac Maksimilijan Kolbe upućivao riječ, umirivali su se i mirili se s okrutnom sudbinom. Kad sam iz ćelije morao iznijeti tijelo oca Kolbea, već kod otvaranja vrata pogodila me činjenica da je otac Kolbe bio u sjedećem položaju, bio je naslonjen na zid i imao je otvorene oči. Njegovo tijelo bilo je vrlo čisto i svijetlo (jasno). Svatko bi bio pogođen njegovim držanjem i smatrao bi da je riječ o svecu. Njegovo je lice odsijevalo vedrinom. Pronašao sam tijela i drugih zatvorenika, ispruženih i uprljanih na podu, s crtama očaja na licu. Pogled oca Kolbea bio je uvijek izvanredno prodoran. Taj pogled esesovci nisu mogli podnositi i vikali su: "Gledaj u zemlju, a ne u nas!" Diveći se njegovoj postojanosti i držanju jednog dana esesovci su međusobno govorili: "Takvog popa kao što je ovaj, još ovdje nismo vidjeli. Mora da je on izvanredan čovjek."

Još Bruno piše: "Svakog dana čulo se iz ćelije, u kojoj su se nalazili jadnici, moljenje krunice i pjevanje, a njima su se pridruživali i zatvorenici obližnjih ćelija… Imao sam dojam da se nalazim u crkvi. Otac Kolbe je započinjao, a zatvorenici su odgovarali u koru… Kad bi se otvorila vrata ćelije jadnici bi glasno plačući molili komad kruha i vode, što nisu dobivali. I ako bi se netko snažniji približio vratima, odmah bi dobio od esesovaca nogu u trbuh tako da bi padajući unatrag na cement umirao od udarca ili bi bio ubijen pucanjem… Svete uspomene otac Kolbe držao se hrabro, ništa nije tražio niti se žalio, druge je hrabrio… Dok su skoro svi za vrijeme inspekcije ležali po podu, otac Kolbe je stajao ili klečao među njima i vedrim pogledom fiksirao one koji su ulazili unutra."

I još dodajmo da je Kolbeovo mrtvo tijelo neko vrijeme ležalo u mrtvačnici, a spaljeno je u logorskom krematoriju 15. kolovoza 1941., na blagdan Uznesenja Marijina na nebo, na Veliku Gospu. On je i želio umrijeti za jedan Marijin blagdan.

   

Hvala ti, Gospodine, za ovoga divnog svjedoka vjere! Učinio si ga svjetlom današnjem svijetu, čovjeku. Poput svoga Učitelja Krista i Maksimilijan Kolbe je, zagledan u Isusa i u Bezgrešnu Djevicu, dao svoj život za brata čovjeka. Posljednju riječ nema mržnja ni okrutnost, nego ljubav i radost.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<