VERITAS - br. 9/2001.

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI


VERITAS NA KAVI S DUBROVAČKIM BISKUPOM ŽELIMIROM PULJIĆEM

SVJEDOČITI I KAD JE TEŠKO


Mons. Želimir PuljićDubrovnik pamti državu, zna kako ju stvoriti, ali i kako je jedino jamstvo njezina opstanka - vjernost Bogu, Katoličkoj Crkvi, sv. Vlahu i "Kraljici Hrvata". Te vrijednosti, sasvim sigurno, stvorile su identitet Dubrovnika na koji smo danas ponosni, ali i zbog kojega smo pred budućnošću - odgovorni. O tome razgovaramo s dr. Želimirom Puljićem, dubrovačkim biskupom.

Putem medija nedavno smo saznali da će, vjerojtno, sljedećeg proljeća Sveti Otac pohoditi Hrvatsku, točnije, Dubrovnik, Đakovačku i Srijemsku biskupiju, te Rijeku. Možete li nam reći nešto više o tome?

Iz onoga što su novine pisale, čini se, da je bilo govora i o konkretnom terminu na proljeće sljedeće godine. Ne treba ni govoriti kakva bi se radost osjetila u ovom gradu i biskupiji kad bi vijest bila sigurna da nam Sveti Otac ponovno dolazi u pohode. Prisjetimo se samo Hipodroma 1994. i Marije Bistrice i Solina 1998. godine. U oba pastoralna pohoda bilo je govora o Papinoj želji da obiđe i neke u ratu stradale biskupije. Među njima spominjan je i Dubrovnik. Sam Papa, prigodom pohoda hrvatskih biskupa "Ad limina", u ožujku 1999. godine, nakon zajedničke sv. mise na rastanku je rekao na hrvatskom "doviđenja u Dubrovniku". Svjesni smo, međutim, njegovoga zdravstvenog stanja. No, ne gubimo nadu. Dubrovnik čeka Papu od 1464. godine kad je papa Pio II. bio naumio i krenuo prema Dubrovniku da pomogne sa svojom vojskom Dubrovčanima u obrani pred Turcima, koji su bili naumili pokoriti i osvojiti Dubrovačku Republiku. Za dolazak tako uzvišenog gosta Senat je u Dubrovniku izradio protokol koji nikada nije bio ostvaren. Jer, bolest je shrvala Papu i on je preminuo u Anconi.

Kako se Dubrovnik sprema za taj susret i što bi Vama, dubrovačkom biskupu, taj posjet značio? Ili - što će značiti?

Posjet Ivana Pavla II. ovom dijelu Lijepe naše značio bi jako puno. Ta, Papa se toliko puta javno zauzeo za obustavu bombardiranja Dubrovnika, za dovoz humanitarne pomoći, za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske. Hrvatski će mu narod trajno biti zahvalan. Stoga, u vidu njegovog mogućeg ponovnog pastirskog dolaska iz srca se spontano izvija poklik: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!"

Dubrovnik i Vukovar su prije točno deset godina bili ranjena krila Republike Hrvatske. Što mislite, koliko je vjernost Bogu, te molitva Majci Božjoj bila važna u konačnoj pobjedi?

Dubrovnik i Vukovar dva su, u Domovinskom ratu, teško ranjena krila Republike Hrvatske. Posebno Vukovar s kojim smo sklopili prijateljstvo u ratu hoteći tako dati do znanja da nas povezuje ne samo zajednička povijest, vjera i kultura, već i patnja. Vukovar na Dunavu i Dubrovnik na Jadranu utjelovljuju zvukove Lijepe naše. Izborena je sloboda zauzetošću čitavog naroda, molitvom i čvrstom vjerom branitelja koji su nosili krunicu oko vrata. I bili spremni i život položiti za "slobodu zlatnu".

Što Vam prvo pada na pamet kad kažete "Dubrovnik"?

Sloboda i sv. Vlaho. Prvo što mi odmah pada na pamet uz riječ "Dubrovnik" jest svetac kojeg ovdje nazivamo "parcem", jer on je zagovornik, odvjetnik i zaštitnik. On se srastao s ovim krajem i narodom. Njega se slavi na poseban način i njegove moći čuvaju se i časte u svetom relikvijaru. Njegov lik prisutan je ne samo na zastavi grada, već i po zidinama. A obično ga se prikazuje kako u ruci drži Dubrovnik. I tako kroz tisuću ljeta taj moćni starac štiti ovaj grad. No, ono što je najinteresantnije svetac nije "klerikalizirao" grad i Republiku, kao što ni Republika nije profanirala ulogu sveca u životu i radu. Dogodila se čudna simbioza koja, eto, traje... "Tako je bilo, i tako će biti", veli jedna pjesma u čast sv. Vlaha, "iz dana u dan, iz vijeka u vijek".

Druga riječ vezana uz grad jest "sloboda, koju nam višnji Bog je do". Ona je ušla u pore ovog podneblja. Ona je sastavni dio odgoja i mentaliteta. To je sloboda kojoj je onako u zanosu pjevao Ivan Gundulić: "O lijepa, o draga, o slatka slobodo. Uresu jedini od ove Dubrave". To je sloboda koju se "ne prodaje ni za kakvo blago". Gundulićeva pjesma slobodi postala je himnom koju se pjeva u svečanim zgodama. Riječ "sloboda" ušla je i u moj biskupski grb uz druge dvije Augustinove riječi: "jedinstvo" i "ljubav". Cijela poznata rečenica svetog Augustina glasi: "U onome što je bitno, neka bude jedinstvo, u onome što je dvojbeno, neka vlada sloboda, a u svemu neka kraljuje ljubav". Obje riječi ušle su i u "pripjev" pjesme Luka Paljetka sv. Vlahu: "O sveti Vlaho, čuj, molitve naše bruj! Na kopnu i na brodu, brani nas i slobodu. Brani nas i slobodu!"

Možemo li reći da je Dubrovnik tijekom cijele svoje prošlosti, ali i danas - metafora hrvatskog identiteta - svjesnosti samoga sebe i pripadnosti Katoličkoj Crkvi?

Dubrovnik je poseban grad. Bogat kulturnom prošlošću i prepoznatljiv po svom europskom i katoličkom identitetu. On ima svoju dušu. Njegovi su obrisi prepoznatljivi u ozračju mediteranske i srednjoeuropske kulture. Danas se sve više otkrivaju, cijene i prepoznavaju korijeni podneblja koje se označava riječju "mediteran". Uz obale Sredozemlja, naime, niklo je i proširilo se kršćanstvo. Tu je cvjetala umjetnost, književnost, filozofija i teologija. Tu su udareni i korijeni europske kulture. To je ono što prepoznajemo i cijenimo u ovom gradu. Kad je Hrvatska izgubila svoju nezavisnost, nastavila je živjeti u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. Stoga se može reći da je Dubrovnik metafora hrvatskog identiteta.

Možete li komentirati jedan detalj iz emisije o Portugalu, koju je emitirala HRT prije tri godine: u jednoj indijskoj pokrajini Portugalci su, prije nekoliko stoljeća, zatekli molitvu "Marijo, Majko" koju su molili domaći stanovnici, a naučili su ih dubrovački konzuli. Stanovnici tamo i danas mole "Marijo, Majko" pred Gospinim kipom, a ne znaju ni što to znači?

Baš mi je drago čuti taj podatak. To potvrđuje bar dvije stvari: da su dubrovački konzuli bili pobožni ljudi, te da su posebno štovali Mariju. Pa, poznato je da je naš narod "Marijin narod", koji štuje Gospu i njoj se rado u nevoljama utječe. Od Aljmaša kod Osijeka i Trsata kod Rijeke, do Gospe od milosrđa kod Dubrovnika. Nedavni rat je posebno pokazao koliko naši ljudi poštuju Mariju i od nje očekuju pomoć. Branitelji s krunicom oko vrata obranili su slobodu i Domovinu. A po skloništima i kućama molilo se i pjevalo Gospi u čast. Vjerovalo se u njezinu moćnu zaštitu. "Pod obranu se Tvoju utječemo.." odjekivalo je po svim krajevima napadnute Hrvatske. Marija je, doista, uz Isusa, u središtu Crkve, kao i u središtu pobožnosti našeg čovjeka.

Sv. Vlaho (Blaž) Što je Vama sv. Vlaho? A što - Ruđer Bošković? Mislite li da su suvremeni mladi Hrvati dovoljno upoznati s bogatstvom svoga identiteta u svijetu, kako je bio "gospar Ruđer"?

Dva velika imena: Vlaho i Ruđer. Jedan "pozvan" iz Armenije postaje počasnim i najčasnijim građaninom grada i Republike. Drugi, rođen u gradu, svojom učenošću postaje priznat i uvažen i izvan Republike. Postaje "počasnim građaninom svijeta" s kojim se grad i Hrvatska danas ponose. Jednoga Dubrovčani zazivaju u pomoć da ih "štiti od bolesti grla i svakog drugog zla", a drugim se ponose i zahvaljuju mu što je svojim radom, umom i svjedočanstvom pronio slavu svoje zemlje i svoga naroda. Činjenica je, međutim, da premalo poznajemo svoje korijene i svoje zaslužne ljude. Dugo smo bili bez slobode. Nametana su nam druga imena i tuđi "velikani". Nikakvo čudo što premalo poznajemo svoju prošlost. Sada bi pak trebalo biti drugačije. Imamo Hrvatsku državu, ona ima svoje institucije i velike mogućnosti koje do sada nije imala. Škole bi trebale imati udžbenike u kojima govori o našoj narodnoj prošlosti, o našim kraljevima i knezovima, biskupima, svećenicima, generalima, piscima, filozofima, teolozima, kulturnim djelatnicima i svim drugim zaslužnim pojedincima koji su zadužili našu prošlost i sadašnjost.

Kad smo već kod Ruđera Boškovića, spomenimo i njegovu sestru Anicu. Zašto nam svećenici, ali ni hrvatski umjetnici ne približavaju ovako bogate žene koje i suvremenoj hrvatskoj ženi imaju što reći?

Dobro ste primijetili da mi svoje zaslužne ljude iz prošlosti premalo poznajemo i koristimo. To je slučaj i s Anicom Bošković, poznatom pjesnikinjom, Dubrovkinjom, pobožnom ženom iz 18. stoljeća. Ona je jedna od malobrojnih pjesnikinja kojoj je djelo "Razgovor pastijerski" bilo objavljeno još za života u Veneciji. I Farlati je spominje u svom djelu "Illyricum Sacrum". No, osim pjesnikinje Anice Dubrovnik je imao dosta i drugih vrijednih i zaslužnih ljudi koje se danas jedva spominje. Zadaća današnjih mladih Hrvata bila bi istraživati i proučavati ta zaslužna imena i na njima se nadahnjivati.

Kako Vi vidite Dubrovnik danas i sutra, s obzirom na moralne vrednote? Možemo li postati zemlja koja će dobrim ljudima i čistoćom svoje mladeži svijetliti onako kako Dubrovnik svijetli bogatstvom hrvatske kulture?

Moralne vrednote su nešto što "treba osvojiti" i usvojiti. One ne dolaze same od sebe. Stoga je nužan odgoj. Čovjek je jedino biće u svemiru komu je drugi potreban. Bez drugog (roditelja, učitelja, skrbnika...) on ne bi ni preživio. Drugi mu pomaže kako bi postao svoj. Vi pitate "možemo li postati zemlja dobrih ljudi". Brojni su izazovi pred kojima se nalazi osobito suvremena mladež. Spominjem samo neke. Komunistička ideologija ostavile je razorne posljedice na psihi i mentalitetu današnjeg čovjeka. K tome treba dodati i proces sekularizacije, koji je vrlo razoran i opasan, jer ima svoje kriterije i svoje "vrednote" koje odudaraju od vjerskih i duhovnih. Uz to, kod nas su još svježe ratne rane s kojima se treba suočiti i liječiti ih. Usprkos nabrojanim izazovima, ja ne zdvajam. Dapače, nadam se kako će vjernici i u ovom izazovnom i nimalo lakom vremenu znati svjedočiti Kristove vrednote te svakome, tko ih zapita, uspjeti pružiti razloge nade koja je u njima.

Što je Dubrovnik Vama, osobno?

Dubrovnik mi je simbol i stvarnost, metafora i anafora. Ljubav i muka. Radost i opterećenje. Ljubav zbog službe koju mi je Providnost ovdje dodijelila. Ali, opterećenje i muka zbog obveza i poslova koji iz toga proizlaze. On me privlači i budi strahopoštovanje. Djeluje kao "grad na Gori" koji blista i svijetli, iako ima mraka i tame koja ga često obavija. Stoljeća su ga klesala i gradila. Nadam se da ga buduća neće "razgrađivati", te da će uvijek "usred mrke noći sjajna biti Sinaj-gora", kako o njemu napisa A. Šenoa koncem devetnaestog stoljeća. I uvijek slobodno drvo hrvatskoga debla, kako zapisa Jakša Fiamengo koncem dvadesetog stoljeća: "Ne daj Grade da te tuđin shrva, zlatni plode hrvatskoga drva. Pjevaj rodu da na tvojoj stijeni, sloboda se iznad svega cijeni". Pod moćnom zaštitom sv. Vlaha, koji neka čuva narod hrvatski. I "dubrovačka proljeća, za sva buduća stoljeća".

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<