Posjet Ivana Pavla II. ovom dijelu Lijepe naše značio bi jako puno. Ta, Papa se toliko puta javno zauzeo za obustavu bombardiranja Dubrovnika, za dovoz humanitarne pomoći, za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske. Hrvatski će mu narod trajno biti zahvalan. Stoga, u vidu njegovog mogućeg ponovnog pastirskog dolaska iz srca se spontano izvija poklik: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!"

Sloboda i sv. Vlaho. Prvo što mi odmah pada na pamet uz riječ "Dubrovnik" jest svetac kojeg ovdje nazivamo "parcem", jer on je zagovornik, odvjetnik i zaštitnik. On se srastao s ovim krajem i narodom. Njega se slavi na poseban način i njegove moći čuvaju se i časte u svetom relikvijaru. Njegov lik prisutan je ne samo na zastavi grada, već i po zidinama. A obično ga se prikazuje kako u ruci drži Dubrovnik. I tako kroz tisuću ljeta taj moćni starac štiti ovaj grad. No, ono što je najinteresantnije svetac nije "klerikalizirao" grad i Republiku, kao što ni Republika nije profanirala ulogu sveca u životu i radu. Dogodila se čudna simbioza koja, eto, traje... "Tako je bilo, i tako će biti", veli jedna pjesma u čast sv. Vlaha, "iz dana u dan, iz vijeka u vijek".

Druga riječ vezana uz grad jest "sloboda, koju nam višnji Bog je do". Ona je ušla u pore ovog podneblja. Ona je sastavni dio odgoja i mentaliteta. To je sloboda kojoj je onako u zanosu pjevao Ivan Gundulić: "O lijepa, o draga, o slatka slobodo. Uresu jedini od ove Dubrave". To je sloboda koju se "ne prodaje ni za kakvo blago". Gundulićeva pjesma slobodi postala je himnom koju se pjeva u svečanim zgodama. Riječ "sloboda" ušla je i u moj biskupski grb uz druge dvije Augustinove riječi: "jedinstvo" i "ljubav". Cijela poznata rečenica svetog Augustina glasi: "U onome što je bitno, neka bude jedinstvo, u onome što je dvojbeno, neka vlada sloboda, a u svemu neka kraljuje ljubav". Obje riječi ušle su i u "pripjev" pjesme Luka Paljetka sv. Vlahu: "O sveti Vlaho, čuj, molitve naše bruj! Na kopnu i na brodu, brani nas i slobodu. Brani nas i slobodu!"

Dubrovnik je poseban grad. Bogat kulturnom prošlošću i prepoznatljiv po svom europskom i katoličkom identitetu. On ima svoju dušu. Njegovi su obrisi prepoznatljivi u ozračju mediteranske i srednjoeuropske kulture. Danas se sve više otkrivaju, cijene i prepoznavaju korijeni podneblja koje se označava riječju "mediteran". Uz obale Sredozemlja, naime, niklo je i proširilo se kršćanstvo. Tu je cvjetala umjetnost, književnost, filozofija i teologija. Tu su udareni i korijeni europske kulture. To je ono što prepoznajemo i cijenimo u ovom gradu. Kad je Hrvatska izgubila svoju nezavisnost, nastavila je živjeti u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. Stoga se može reći da je Dubrovnik metafora hrvatskog identiteta.

Baš mi je drago čuti taj podatak. To potvrđuje bar dvije stvari: da su dubrovački konzuli bili pobožni ljudi, te da su posebno štovali Mariju. Pa, poznato je da je naš narod "Marijin narod", koji štuje Gospu i njoj se rado u nevoljama utječe. Od Aljmaša kod Osijeka i Trsata kod Rijeke, do Gospe od milosrđa kod Dubrovnika. Nedavni rat je posebno pokazao koliko naši ljudi poštuju Mariju i od nje očekuju pomoć. Branitelji s krunicom oko vrata obranili su slobodu i Domovinu. A po skloništima i kućama molilo se i pjevalo Gospi u čast. Vjerovalo se u njezinu moćnu zaštitu. "Pod obranu se Tvoju utječemo.." odjekivalo je po svim krajevima napadnute Hrvatske. Marija je, doista, uz Isusa, u središtu Crkve, kao i u središtu pobožnosti našeg čovjeka.

Dva velika imena: Vlaho i Ruđer. Jedan "pozvan" iz Armenije postaje počasnim i najčasnijim građaninom grada i Republike. Drugi, rođen u gradu, svojom učenošću postaje priznat i uvažen i izvan Republike. Postaje "počasnim građaninom svijeta" s kojim se grad i Hrvatska danas ponose. Jednoga Dubrovčani zazivaju u pomoć da ih "štiti od bolesti grla i svakog drugog zla", a drugim se ponose i zahvaljuju mu što je svojim radom, umom i svjedočanstvom pronio slavu svoje zemlje i svoga naroda. Činjenica je, međutim, da premalo poznajemo svoje korijene i svoje zaslužne ljude. Dugo smo bili bez slobode. Nametana su nam druga imena i tuđi "velikani". Nikakvo čudo što premalo poznajemo svoju prošlost. Sada bi pak trebalo biti drugačije. Imamo Hrvatsku državu, ona ima svoje institucije i velike mogućnosti koje do sada nije imala. Škole bi trebale imati udžbenike u kojima govori o našoj narodnoj prošlosti, o našim kraljevima i knezovima, biskupima, svećenicima, generalima, piscima, filozofima, teolozima, kulturnim djelatnicima i svim drugim zaslužnim pojedincima koji su zadužili našu prošlost i sadašnjost.

Dobro ste primijetili da mi svoje zaslužne ljude iz prošlosti premalo poznajemo i koristimo. To je slučaj i s Anicom Bošković, poznatom pjesnikinjom, Dubrovkinjom, pobožnom ženom iz 18. stoljeća. Ona je jedna od malobrojnih pjesnikinja kojoj je djelo "Razgovor pastijerski" bilo objavljeno još za života u Veneciji. I Farlati je spominje u svom djelu "Illyricum Sacrum". No, osim pjesnikinje Anice Dubrovnik je imao dosta i drugih vrijednih i zaslužnih ljudi koje se danas jedva spominje. Zadaća današnjih mladih Hrvata bila bi istraživati i proučavati ta zaslužna imena i na njima se nadahnjivati.