VERITAS - br. 1/2002.

>[SADRŽAJ]<

KAMEN PO KAMEN


ISKRENA, NEHINJENA LJUBAV

MAGAREĆA POSLA


Zapis koji imate pred sobom prerađeni je tekst pronađen među pisanom ostavštinom magarca koji je, nakon naporna života, preminuo spokojan u dubokoj starosti. Svi su žalili za njim. I magarci i ljudi. Vele da je jedan od rijetkih kojega se vlasnici nisu riješili kad je ostario, oćelavio, onemoćao i počeo praviti više štete nego koristi. Iz razumljivih razloga izostavljamo navođenje imena magaraca ili ljudi, samo zato jer potomci nekih od njih još i danas žive. Isti razlog nas tjera da izbjegavamo spomenuti mjesto i vrijeme kad se događa ono što je preminuli magarac zapisao još kao mladić.

   

Vjerujem da će neki, čitajući ove zapise, reći da sam bio glup magarac. Isto tako vjerujem da će biti onih koji će me smatrati mudrim. Neki će ismijavati moju odluku, no vjerujem da će biti i onih koji će zaključiti da sam ispravno postupio i sami će htjeti tako živjeti.

Nakon što sam proživio nemirno djetinjstvo i mučno mladenaštvo, smirio sam se u obitelji čestitih otočana za koje su mi ostali magarci iz sela rekli da će mi kod njih biti dobro, ukoliko budem poslušan i vrijedan. Imali su pravo. Domalo su stekli povjerenje u mene i strogost je ustupila mjesto blagosti i slasnim zalogajima kojima su me nagrađivali. Blagodat je to koju nisam htio zloupotrijebiti, premda je bilo dana, zimskih jutara i ljetnih popodneva, kada bih najradije odbio posao i pobjegao trčeći divlje i slobodno. Još ljepši dani su došli nakon što se moj gospodar vratio s operacije. Čuo sam ga kako govori da se vezan za medicinske instrumente osjećao kao magarac. I tako vezan je odlučio mene nikada ne vezivati. Doživio sam dakle još jednu izuzetnu povlasticu rijetkih sretnika. No najdraže od svega mi je bilo to što su me nazvali imenom. Za njih nisam bio tek magarac, nego magarac koji ima ime.

   

Unatoč sreći koju sam uživao u obitelji svojih gospodara, nisam bio zadovoljan. Razlog je bila nesretna, neuzvraćena ljubav. U vrijeme kad to kod magaraca bude, osjetio sam kako me neodoljivo privlače ženke. A između njih jedna posebno. Razmišljao sam tražeći razlog radi kojeg je tako posebna, ali nisam mogao pronaći ništa u čemu je bila drugačija od drugih. Osim u činjenici da mi se kod nje sve to, posve obično, neobično sviđalo i da sam bio ludo zaljubljen u nju.

Ja sam bio sasvim običan magarac. Skromni primjerak vrste. Dugouh, debeo, spor, tvrdoglav i, što mi je izuzetno teško padalo, bio sam veoma loš revač. Moje revanje je bilo kratko i tiho. Radi toga sam, doduše, bio cijenjen od ljudi, ali sam među magarcima nerijetko bio izrugivan. Poglavito za vrijeme proljetnih turnira.

Ona koju sam volio nije previše marila za magarad. Nju su oduševljavali konji. Ne jednom sam imao priliku čuti kako sa svojim prijateljicama uzdišući promatra konje, kako se divi njihovoj gizdavosti, spretnosti i brzini. A ja sam bio nezanimljiv. Sasvim običan magarac.

   

Rijetki prijatelji, koje zavist radi moje sreće nije udaljila od mene, željeli su mi pomoći. Upitavši ih za savjet rekli su ono što su smatrali potrebnim reći. Predlagali su mi da, budući da ona voli i primjećuje jedino konje, ukoliko želim doprijeti do očiju njena srca, trebam se pretvarati da sam konj. Dok god se ponašam kao magarac, uvjeravali su me prijatelji, neću joj biti zanimljiv jer ona koju volim, voli konje. Pretvarajući se da sam konj privući ću njenu pozornost koju vazda sanjam i za kojom beskonačno čeznem. Kad se približi konju kojega ću izigravati, neće moći ne primijetiti mnoštvo vrlina kojima sam obdaren i koje sam razvio kreposnim življenjem. Tada će uvidjeti, nastavljali su me uvjeravati prijatelji, kako sam životinja u čijem se društvu isplati provesti ostatak života i više neće mariti za konje, sretna što je dobila nekoga tko je vrjedniji od onih koje je smatrala dostojnima sebe.

Odgovorio sam dragocjenim dobronamjernim prijateljima da dopuštam mogućnost da, ako se pretvaram, postoji nada da ona koju volim, gledajući konja, magarca vidi te da ga zavoli i da bude sretna jer je dobila više nego što je očekivala. Ali postoji još jedna mogućnost, postoji rizik radi kojega se neću upuštati u eksperimentiranje.

Bez velike muke mogu se pretvarati da sam konj, jer je danas lako biti konj. Vjerujem da bih se mogao toliko dobro pretvarati da bi me očito primijetila među ostalim pravim i hinjenim konjima, da bih je zaintrigirao te da bi uskoro bila moja. Vjerojatno bi, opčinjena mnome, pristala ostatak života proživjeti sa mnom. No bojim se onog trenutka kad bude prepoznala da je konj u kojega se zaljubila, zapravo magarac. Bojim se što će biti kad shvati da umjesto konja, s kojim je mislila da živi, uza se zapravo ima magarca. Onda ne samo da će naša veza pući, nego će me i prezreti jer je u životu dobila manje nego što je htjela.

Zato sam odlučio da ću, iskrenom magarećom dušom, neglumljenu magareću ljubav na dar joj dati i ako pristane bit ćemo sretni bez kraja.

NIKOLA KUZMIČIĆ

>[SADRŽAJ]<