VERITAS - br. 1/2002. |
>[SADRŽAJ]< |
LIJEPA
PRIČA
RATNA SJEĆANJA (4) VERITAS ŽIVOTNO OSIGURANJE Ima ovo naše izbjeglištvo svojih ljepota; već se osjećamo "kao kod kuće", poznajemo sve trgovine (djeca vole gledati izloge), nepoznati ljudi nam dolaze s darovima za djecu, a mene je posebno ganula jedna mlada profesorica matematike. Vidjela nas je na misi i nakon mise mi prišla i zamolila da ju upoznam s djecom i nastavnicima, i usput htjela dati svoj prilog za dječje potrebe. Ona je na liječenju u mjesnoj bolnici, psihijatrijski pacijent, pati od depresije, i željela bi s nama, odnosno s djecom provesti slobodno vrijeme. Ona nema svoje djece, i naš boravak u Eggenburgu shvaća kao Božji dar. Želi darivati svoje vrijeme i svoj novac djeci, pa makar simbolično doživjeti radost i ljepotu materinstva. Zahvaljujem na novcu, ali ga ne uzimam, nego ju upućujem na ljude koji su naši "skrbnici", koji iz dana u dan naš boravak ovdje u Austriji čine lakšim i ljepšim. Djeca su "slatka briga" i grupe mladića iz Crkve, koji ih vode na klizanje, na bazen, a spremaju se voditi ih i u Beč, na reviju "Holidays on Ice" - najveći spektar koji Beč u ovom trenutku nudi.
Subota je, nema nastave pa su moje kolegice otišle u grad zbog nekih dječjih potreba. Ja se s njima igram. I sve sam bolja u tom, premda me na kompjuterskim igrama "vozaju" kako hoće. Osjećam dodir ruke na ramenu. Okrećem se… Pored mene stoji neki gospodin, ne poznam ga. - Vi ste Ana? - Da. - Pođite sa mnom, imate telefonski poziv... Noge mi se odsjekle! Pa tko meni može telefonirati. Tko uopće zna da sam ja ovdje?! Slijedim ga bez riječi, u njegovu uredu prihvaćam slušalicu i drhtavim rukama izgovaram svoje ime. Nisam ni završila predstavljanje kad me je prekinuo ravnatelj moje škole. - Ana, molim te, javi se na broj (i diktira mi brojke), javit će ti se Nada i kad ti da upute - odmah otiđi tamo. Je li jasno? Ne pitaj ništa, Nada će ti sve objasniti. - Ali, gdje je to? Kako ću otići tamo? - Javi se Nadi i odmah, danas kreni. Ona se sa svojom djecom vraća u Hrvatsku. Držim papirić u ruci, posve zbunjena nazivam Nadu, i pitam je zašto moram odmah ići - i kamo to moram ići?! - Odmah dođi. Ankica je umrla, sinoć. Bila je s djecom u Beču na nekakvoj reviji, i kad se vratila - pozlilo joj je. Kad je stigla prva pomoć i odvezla je u bolnicu, već je bilo kasno. Umrla je u bolnici… Danas dolazi njen muž i odvozi djecu, Iva i Marko ništa ne pitaju, ali sigurno znaju. Ja ću se sa svojom djecom vratiti u Hrvatsku, a ti ćeš me zamijeniti. - A kako tamo mogu doći? Vlakom, autobusom? U kojem smjeru trebam ići, koliko ste daleko od Eggenburga, kako ću se snaći? - Ništa ne znam, evo izdiktirat ću ti adresu na kojoj te čekam, i čim dođeš, mi odlazimo… Ne mogu više ništa reći. Klik! Stojim s komadićem papira u ruci, zurim u slova i počinjem plakati… Ankica je umrla… A došla je s nastavnicima i djecom da im bude utjehom, da svojom stručnom pomoći ublaži stres i bol naše djece, a bol je shrvala - nju. Sad je mrtva! Tiho izlazim iz tajnikova ureda s papirićem u ruci, suze počinju navirati… Uplakanu, susreće me jedna gospođa koja je upravo pošla našoj djeci u posjet i pita me što mi je. Pokušavam joj objasniti i pokazujem joj papir s adresom i telefonskim brojem. Čita… i tješi me… Ne brini, Ana, moja će te kći odvesti… Ponijet ću joj ovaj papirić. Doći će po tebe… čim se vrati s bazena, s NAŠOM (misli našom) djecom.
Nada i njena djeca, gospodin Filipović i njegova djeca su otišla… Sjedim u sobi s domaćicom, gospođom, koja u naručju drži mačka i gladi mu krzno. Pokušava me utješiti na prilično dobrom engleskom. Praznina je neizdrživa. Sjećam se stihova: "Bože mili kud sam zašo, noć me stigla u tuđini…". Oko kuće vidim neka brda, snijeg, mrak - ovo sigurno nije grad, a vjerojatno nije ni neko selo, bar ne selo koje sam navikla gledati - "ušoreno"… Što ću sad? Odakle da krenem? Moram organizirati prijevoz mrtvoga tijela kolegice, koja je mlađa od mene, drage žene, majke i supruge… Naravno, nemam ni novčića! Pa ipak, da na neki način utješim Ivinog oca, obećala sam mu u ime Hrvata katolika i ostalih katolika u Austriji, da ćemo sve troškove sami platiti… A ne znam ni gdje sam! Molim gospođu Lore da mi donese telefonski imenik. Zamolit ću nekoga iz Hrvatske katoličke misije da mi pomogne. Otvaram imenik i pokušavam naći Hrvatsku misiju… Iznad nje - nalazim Talijansku misiju i ime: NIKOLA MATE ROŠČIĆ! Uzbuđeno, kao da sam dobila jack-pot na lutriji vrtim brojeve. S druge strane javlja mi se poznati glas. Govori njemački. - Pater, Ana Penić ovdje. - Ana, odakle zoveš? Gdje si? - Nemam pojma! Evo Vam gospođe kod koje stanujem. Ona će Vam sve objasniti. Presretna i ganuta - dajem joj slušalicu… U nekoliko minuta - sve je sređeno.
U toploj sobi, u postelji sam, ne mogu zaspati… Previše se toga dogodilo u samo jednom danu… Ne znam čiji je ovo krevet, ni čije su stvari u sobi… Ali sam sigurna da Bog zna da postojim. I to mi je dovoljno… Sad, mogu biti i duhovita. "Veritas", u kojemu sam "srela" (čitala) o. Nikolu Matu Roščića - moje je - životno osiguranje! I na tome Bogu zahvaljujem. ANA PENIĆ |
>[SADRŽAJ]<