VERITAS - br. 2/2002.

>[SADRŽAJ]<

UZ DAN BOLESNIKA


MISIONARSKI RAD S BOLESNICIMA ZARAŽENIM SIDOM

PREPOZNATI KRISTA KOJI TRPI


U povodu Svjetskoga dana bolesnikâ za razgovor smo zamolili fra Ambroza Knežića, našeg misionara u Zambiji. I sam je pogođen različitim bolestima koje ga muče dugi niz godina, ali razlog za razgovor s njime je njegov višegodišnji rad s bolesnicima zaraženim modernom neizlječivom bolešću - sidom.


Fra Ambroz Knežić, misionar u Zambiji Kako ste došli do toga da se trebate započeti baviti pomaganjem bolesnicima zaraženim sidom?

U župi u kojoj sam radio uvijek sam bio u kontaktu s liječnicima koji su radili s bolesnim ljudima koji žive u krajnjem siromaštvu. A kada se 1981. u Zambiji pokazalo da ima veliki broj pacijenata kao župnik sam obilazio i te svoje župljane i pomagao im. Kada sam, nakon više od 20 godina provedenih u misijama, odlučio zamoliti da mi se omogući subotnja godina, učinio sam to s namjerom da se malo odmorim i da tu godinu upotrijebim za nešto korisno i potrebno. I inače su u mom apostolatu bolesnici uvijek zauzimali posebno mjesto. Jedan od vidova pomoći je i škola za umobolne osobe, koju sam u misiji otvorio 1988. Još uvijek je u funkciji, ima više od stotinu štićenika, i pomaže djeci od 5 do 20 godina života, malenima koji su odbačeni od društva, a često i od obitelji. U toj školi poučavamo ih najprije brinuti se za sebe, održavati vlastitu higijenu i pomagati se međusobno. Nešto sposobniju žensku djecu poučavamo plesti i kukičati, a mušku podučavamo stolarskom zanatu. Uz poučavanje dajemo im i lijekove protiv padavice jer većina ih boluje od epilepsije.

Tko radi s tom djecom?

Samo civili. Poslao sam nekoliko svojih župljana na posebne tečajeve za rad s mentalno hendikepiranim osobama, pa su na taj način osposobljeni. Radi se po sustavu rehabilitacije u zajednici. Znači da bolesna djeca nisu posve odvojena od zdrave i nisu izolirana - u vrtiću su npr. i zdrava i bolesna djeca. Biskupija Ndola nam pomaže kod nabavke materijala za rad i nabavljajući lijekove i hranu za jedan obrok.

Je li problem side veći nego problem mentalnih oboljenja?

Naravno, to je daleko veći problem. Problem je u tome što je sida u Africi uzela maha i svaki sloj društva je pogođen - od najškolovanijih do najsiromašnijih. Srednje klase uglavnom niti nema. Prosječna starost bolesnika pogođenih sidom je oko 30 godina, tako da gotovo nema niti srednje generacije ljudi pa je i cijelo društvo ugroženo. Problem je i s našim suradnicima. Mnoge od njih osposobimo i uskoro ih izgubimo jer prerano umru zbog zaraze sidom. Premalo je i zvanja, a i kler i redovništvo nisu imuni na ovu pošast i zarazu.

Može li se reći da u prosjeku svaka obitelj ima po jednoga oboljelog člana?

Gotovo da nema obitelji koja nije već bar jednoga svoga člana pokopala prerano, zbog side, a ima i onih obitelji koje su ostale bez više mladih članova.

U kojoj se dobi te osobe zaraze sidom?

Neki se zaraze već u dobi od 15 do 20 godina, a s virusom prožive u prosjeku oko 6 godina.

Misionar s bolesnicima Na koji način Vi radite s tim bolesnicima?

Nakon školovanja u Americi započeo sam raditi s bolesnicima od side u Luanshy. Imamo godišnje u gradiću registrirano oko 410 bolesnika za koje se brinemo časne sestre i ja. Pastoralno svima pomažemo i organiziramo tečajeve za volontere koje poučavamo kako izgraditi dobar odnos s bolesnicima i kako im mogu pomoći i u duhovnom pogledu, jer uglavnom su oni s njima najviše u kontaktu. Ja vodim otvorene terapijske grupe u kojima primjenjujem takozvani program od dvanaest koraka. To je program koji se prakticira s grupama od 10 do 15 osoba, a koristi se pri pomaganju svim ovisnicima, bez obzora na vrstu, s time da je program prilagođen lokalnim uvjetima i bolestima u Africi. To su osobe koje doista žele poboljšati svoje duhovno i duševno stanje - kroz susrete, razgovore, molitvu za životnu vedrinu. Uz tu duhovno-duševnu pomoć pomažemo im i materijalno. Kad god se sastanemo imamo jedan zajednički obrok (dobiju po jedno jaje, malo kruha, kikirikija i čaj), a dademo im i sredstva za osnovnu osobnu higijenu: sapun i prašak za pranje rublja. Kroz tu terapiju stvori se prijateljstvo između tih ljudi koje muče isti problemi. Velika je stvar i to da se među njima stvori takav odnos da se u najtežim trenucima međusobno potpomažu. Nevjerojatno je koliko dobra oni učine jedni za druge. Kao grupa mogu lakše prihvatiti i problem suočenja sa smrću bliskih članova obitelji ili prijatelja iz terapijske grupe, jer svaki se od njih pita: Kada je moj red? Započeli smo s radom u siječnju 2001. s grupom od 203 bolesnika, a sada ih je živih manje od 80. Smrtnost je jako velika. Naš program rada je prihvaćen i koristan im je, ali protiv bolesti ne može se puno učiniti.

Uključio sam ih u radio-drame kojima pomažu drugima i osvješćuju ih o svemu što trebaju činiti i kako postupati u svim poteškoćama kroz koje prolaze, da ne padnu u beznađe, nego da s radošću i u vjeri žive onaj dio života koji im je još preostao. Etiketiranje je nešto što strahovito razara njihove živote i međuljudske odnose. Tim radio-dramama, koje bolesnici pripremaju s jednom ženom i muškarcem koji mi pomažu, a koje se emitiraju na biskupijskom radiju, pomažu drugima potičući ih na razmišljanje i na prihvaćanje evanđeoskih vrijednosti.

Imaju li ti bolesnici neki poseban smještaj ili žive u obiteljima?

Nemaju nikakav poseban smještaj. Žive u svojim obiteljima, ali neki su ostali i sami jer su svi ostali članovi njihovih obitelji pomrli. Program je upravo utemeljen na ideji kućne njege bolesnika od side.

Spomenuli ste sestre koje rade u biskupiji...

Ima ih puno. Gotovo u svakom gradu rade sestre različitih kongregacija. Većina njih su ujedno i medicinske sestre i gotovo sve te misionarske redovničke zajednice provode sličan program pomoći bolesnicima u njihovim kućama - bolje rečeno straćarama i u straćarskim naseljima u kojima su jako loši uvjeti života i rada. Biskupija Ndola ima jedan od bolje razvijenih programa rada s bolesnicima, možda i u cijeloj Africi. Mnogi dolaze i iz drugih zemalja da vide kako se s oboljelima radi u Ndoli.

Je li veći problem nedostatka osoblja i njihovo izbjegavanje takvih bolesnika, ili je veći ekonomski problem?

Najgori je ekonomski problem. Nema dovoljno niti osnovnih lijekova, a većina bolesnika umire od gladi i izgladnjelosti. Kada bi bilo više hrane njihov bi život sigurno bio duži. Nemaju niti uvjete za održavanje osnovne higijene, a u takvim okolnostima lako obole i umru od neke bolesti jer im je organizam iscrpljen sidom.

* Kako se zdravi ponašaju prema bolesnicima: ustrašeno i oprezno ili drugačije?

Žigosanje takvih bolesnika je često, ali već su uvidjeli da se sida ne može dobiti rukovanjem i normalnim ljudskim kontaktom, jedenjem iz iste zdjele ili korištenjem iste čaše. Sida se uglavnom širi spolnim odnosima i transfuzijom krvi ili kontaktom s krvlju. Ali, jako je malo onih koji se zaraze profesionalnim radom ili kontaktom sa zaraženima, ali ima i takvih slučajeva. Dojenčad se zarazi majčinim mlijekom, a te žene su siromašne i nemaju odakle kupiti dječju hranu. Iako su bolesne u njima je želja za majčinstvom tako jaka da usprkos bolesti žele ostati trudne i rađaju. Djeca se uglavnom zaraze pri porodu, ali i kasnije, preko sisanja. Rijetka su takva djeca koja prežive duže od 18 mjeseci.

Ipak, straha među ljudima više uopće nema, ali ima puno srama. Pogotovo kod onih koji su poznati u društvu ili su aktivni članovi Crkve. Srame se svoje bolesti i sakrivaju je dokle god mogu. Od svih bolesnika lakše je zaraziti se tuberkulozom, jer većina ih prije ili kasnije oboli.

Ima li u Ndoli problema s drogom i s alkoholom?

Droge nema, ali alkoholizam je veliki problem. Muškarci se često opijaju, a s pijanstvom je povezana i prostitucija. Kada bi se muškarce moglo odvratiti od alkohola i od izvanbračnih spolnih odnosa, puno bi se toga riješilo. Kada bi afrički muškarac promijenio svoj način ponašanja, sigurno bi bilo manje side u Africi. Oni su oni koji u obitelji uglavnom rade i zarađuju, ali svoju zaradu prečesto zlorabe. Oni su glavni prenositelji zaraze. Gotovo 50% udanih žena sidu je dobilo od vlastitih muževa.

Na koji bi se način, u budućnosti, stanje moglo bar početi poboljšavati?

Novije statistike govore da osvješćivanje ima skroman učinak. Mladi imaju puno želja, a među njima su naglašene i one spolne. Ja ipak vjerujem da upravo vjera može puno pomoći u tome da se čovjek čuva napasti i grijeha i da na taj način ne širi bolest i smrt oko sebe. Ljudi moraju imati nadnaravni motiv da bi živjeli čisto i da ne bi bili sijači smrti. Državna propaganda i distribuiranje prezervativa ne rješava probleme, nego samo daje nekakvu slabu i privremenu zaštitu. Jedini način je da se ljudi iznutra promijene i da promijene svoje ponašanje. Crkva upravo među mladima naglašava potrebu promjene dotadašnjeg ponašanja.

Kakav je Vaš odnos, odnos sestara i volontera prema tim bolesnicima?

Ima napetosti između volontera i bolesnika, ali odnos prema njima je uglavnom pozitivan. Ne etiketiraju ih, ali tu i tamo ima i sukoba. Svatko tko se uključi u rad s bolesnicima, a na osobit način sestre, pomaže iz ljubavi prema osobama koje trpe. Da bi netko mogao biti volonter ili da bi se uključio u program pomoći tim bolesnicima, mora moći u njima prepoznati Krista koji trpi.

Što bi oni koji imaju dovoljno materijalnih sredstava, znanja i sposobnosti, mogli učiniti da pomognu tim bolesnicima ili Africi općenito? Što bi mogli učiniti čitatelji "Veritasa"?

Bogat može siromašnom najprije pomoći, ali pomoći tako da mu ne oduzme ljudsko dostojanstvo i ponos. Gotovo svaka pomoć državnih agencija ima neki svoj cilj - kasniju prodaju ili nametanje proizvoda na novom tržištu. Darovana hrana ne smije biti uvjetovana. Događa se da ti ljudi i prodaju hranu jer im treba i novac, a nezaposlenost je prevelika. Dakle, traži se darežljivost bez uvjetovanja. Lijekovi proizvedeni na zapadu još uvijek su preskupi i nedostupni.

Čitatelji "Veritasa" mogli bi pomoći da se tim siromasima kupi nešto hrane i da im se omogući ono najosnovnije za život.

Tko bi se od ljudi iz Hrvatske mogao aktivno uključiti u rad s bolesnicima i sa siromašnima?

Osoba koja želi raditi u Africi, takvi su propisi, mora najprije pripadati nekoj zajednici ili organizaciji ili se uključiti u nju, a mora biti i školovana za rad s bolesnicima. Ali svima nama najprije treba molitva kršćana svih uzrasta da svoj posao radimo s ljubavlju i da te ljude prihvaćamo kao udove tijela Kristova, tijela koje je bolesno. I bolesnicima treba molitva, pomoć i prihvaćanje, a ne osuđivanje. Svi smo mi grešnici na različite načine, to nikada ne smijemo smetnuti s uma, pa nećemo upadati u napast suđenja i osuđivanja.

Razgovarao: MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<