VERITAS - br. 3/2002.

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI


VERITAS NA KAVI KOD OBITELJI SANJE LONČARIĆ, DJEVOJČICE

SANJIN OSMIJEH - NAGRADA!


Akcija "DAJMO DA ČUJU" cijelu je Hrvatsku okupila u radosnom natjecanju dobrote, nesebičnosti i pomoći djeci hrvatskih branitelja kojima je potrebna ugradnja umjetne pužnice. Vrijeme Isusova rođenja pokazalo je kako su Hrvati, ali i oni koji s nama žive, dobri i plemeniti ljudi, kako imaju srca za onoga kojemu je teže nego nama, i kako lako otvaraju svoja srca, daju svoj posljednji novčić, a svoju maštovitost i kreativnost s ljubavlju iskazuju pogotovo kad je potrebno pomoći djeci.

Ne zaboravimo: prema podacima Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži - 303 djece je u Domovinskom ratu ubijeno, 74 su usmrtile mine, 1.280 je ranjeno, a 315 ostalo je trajnim invalidima. Čak 4.455 djece je izgubilo jednog, a 131 dijete ostalo je bez oba roditelja.

Biti dijete u Hrvatskoj nekoliko godina nakon rata - znači u svojoj duši, na svojim plećima, ponijeti preteško breme roditeljske nezaposlenosti, osobnih sjećanja i trauma, i često biti uskraćen za nešto što bi bilo samo po sebi normalno imati: voće, mlijeko, sir, udžbenike, i, napokon - zdravlje!


Sanja LončarićSanja Lončarić, naša sugovornica ne pije kavu, a kavu ne pije ni njezin otac, pa je s "Veritasovom" novinarkom pila samo njezina mama Katarina... I blista, sa smješkom, dok sluša svoju kćer kako radosno, bezbrižno, optimistično i punom dušom govori o svojim planovima za budućnost, o knjigama koje najviše voli čitati, o predmetima koje najviše voli učiti i o svojoj najvećoj ljubavi - atletici. Bit će jednom sjajna atletičarka, kao Wilma Rudolph, olimpijska pobjednica iz Rima 1960, kad je bila veliko otkriće i fascinantna "crna gazela", koja je svojom mladošću i životnom pričom šarmirala svijet. Ali, Sanji ova Amerikanka, sprinterica, nije uzor samo kao sportašica, ona je to u prvom redu po tome što je svoje najbolje rezultate postigla nakon što je preboljela tešku bolest.

Sanja Lončarić, učenica šestog razreda, iz Josipovca, također već ima iskustvo teške, opake bolesti, koju je, uz Božju pomoć i nesebičnu podršku mnogih ljudi, preboljela. I to je razlog našeg posjeta njezinom domu.

   

Recite, kad je ova drama o kojoj je pisala "Arena" i "Glas Slavonije" počela? Što se to dogodilo?

Branko, Sanjin otac: Sanja je 1999. počela trenirati atletiku, i to je jako zavoljela. Njezina trenerica Mirela Šket rekla je da je "rođena na stazi" - bila je gipka, vižljasta, imala je lagan korak, tada je bila 135 cm visoka i 28 kg teška. Išla je u četvrti razred, bila je odlična učenica, ali ju je osim škole svašta zanimalo. Bila je u folkloru, u Crkvi, voljela se družiti sa svojim prijateljima, lijepo je pisala, ali je najviše voljela - trčanje. Ja sam joj rekao da, ako jednom počne, mora biti ustrajna, jer je to skupo - ja sam ju morao voditi autobusom, jer mi nemamo auto, mi smo jedna obična obitelj. Vidite, ja sam u invalidskoj mirovini, supruga mi ne radi, stariji sin je tada išao u šesti razred, ali ništa nam nije bilo teško žrtvovati da svome djetetu omogućimo baviti se onim što je voljela i u čemu je bila talentirana.

Kad ste i kako primijetili da nešto s njenim zdravljem nije u redu? Kako se to očitovalo?

Branko: To nikada nećemo zaboraviti. Bila je nedjelja, 7. svibnja 2000. Sanja se vratila s atletskog natjecanja u Đakovu i dok se presvlačila - primijetila je neku tvrdu kvrgu na trbuhu. Moja supruga je to pogledala i zabrinula se. Mislila je da je "bruh". Sutradan ujutro odmah smo je odveli k liječnici, a ona ju je uputila u bolnicu na snimanje ultrazvukom. Kad su, preda mnom, liječnici dr. Ivezić i dr. Rubin, pogledali sliku na ultrazvuku, problijedjeli su. Dr. Rubin me je pozvao u stranu i rekao da će djevojčica morati ostati u bolnici da utvrde o čemu se radi. Meni su se noge odsjekle. Suze su mi potekle. 12. svibnja ostala je u bolnici. U Osijeku. Bio je to blagdan Sv. Leopolda. Kasnije, kad sve kockice budem slagao, vidjet ću da su svemu ovom, u cijeloj našoj Kalvariji, s nama bili naši, hrvatski sveci.

A što je bilo? O čemu se radilo?

Branko: Evo Vam, pročitajte... "U djevojčice se radi o zloćudnoj bolesti bubrega tijekom koje je potreban, tijekom vrlo intenzivnog liječenja, lijek INTERLEUKIN. Na tržištu postoji Proleukin firme Chiron B. V. Za jedan ciklus potrebno je 12 bočica... Planira se 3-4 ciklusa." Djevojčica se liječi od 6. lipnja 2000. zbog karcinoma desnog bubrega. Potpis: prof. dr. Josip Konja, u. z. Ranka Femenić-Kos.

Kako je djevojčica došla iz Osijeka u Zagreb? Zar u Osijeku nema liječnika koji joj je mogao pomoći? Kako ste to doživjeli? I proživjeli?

Sanja kao prvopričesnica, neposredno prije bolesti Branko: Bili smo, naravno, šokirani! Od svih nas Sanja se najbolje držala. Odveli smo je u Zagreb, najprije na Rebro, jer su nam liječnici rekli da je ovo vrlo rijetka bolest koja napada djecu i uputili su nas u Zagreb. Sanju je 21. svibnja (dakle, samo dva tjedna nakon što je primijetila kvrgu na trbuhu) operirao dr. Batinica na Rebru. Potom je liječena u Kliničkom centru na Šalati, na odjelu pedijatrije. Žena je sa sinom ostala kod kuće, a ja sam svakako htio biti uz Sanju kad se probudi. Ali - smještaj je u Zagrebu vrlo skup, nisam si, dakako, mogao priuštiti nikakav hotel. I tu je sad došla do izražaja ljudska toplina i Božja pomoć. Nisam Vam rekao - moj otac i moj djed bili su zvonari u našoj crkvi u Josipovcu, ja sam ministrirao od djetinjstva... Bog nam je uvijek bio najvažniji. Sad, kad nam je bilo najpotrebnije, nije uzmanjkala Njegova zaštita. U bolnici je Sanju posjećivala s. Ilijana (ne znam koji je to red, časne je teško razlikovati po odjeći, posebno u bolnicama). Darovala joj je krunicu, mene su k sebi primili najprije karmelićani, o. Jakov Mamić, gvardijan, pokazao je veliko razumijevanje, a kasnije i gospođa Jelena Brajša, voditeljica Caritasa.

Katarina, Sanjina majka: Sanjina bolest šokirala je sve u selu, u njezinoj školi, u Crkvi. Preko dobrih ljudi, da ne duljimo, angažirala se cijela ova regija, na neki način, o Sanji je pisao Dragutin Kerže, sportski novinar "Glasa Slavonije" i "Vjesnika", Snježana Cvitkušić ("Glas Slavonije"), intervju s njom u školskom časopisu izašao je upravo u vrijeme kad je bila operirana. Pred kraj školske godine, u HNK je održan humanitarni koncert "Operne noći" pod naslovom "NEKA VAM SANJIN OSMIJEH BUDE HVALA". Lijek koji je našoj kćeri mogao pomoći nakon operacije je iznimno skup. Jedna ampula stoji 768 DEM, a njoj je bilo preporučeno 12 bočica za jedan ciklus, a planiralo se 3-4 ciklusa. Mi taj novac ni na koji način nismo mogli prikupiti. Bog se pobrinuo da je preko mnogo ljudi dobre volje - u Osijeku, u Zagrebu, u Njemačkoj, gdje je sve što je mogla učinila Brankova rođakinja, tako da je Sanja liječena i u Kölnu, preko Brankove firme "Vodovod", u kojoj je bio radio, pa preko žiro računa u Hrvatskoj poštanskoj banci, preko naše župe, i osobnog angažmana mnogih časnih sestara, svećenika, liječnika, Sanjinih prijatelja iz škole, koji su joj pisali u bolnicu, njezine učiteljice - stizao, kap po kap, potreban novac, i podrška koja je evo, pomogla da se Sanja izliječi.

Recite, jesu li Vam ljudi govorili: "Kako to da se baš Vaše dijete razboljelo, a uvijek ste u Crkvi?"

Katarina: Mi ne znamo Božje planove... Ne znamo ni zašto se ovoliko iskušenja događa baš nama, našoj obitelji... I moj je otac prošle godine umro, a kako sam ja jedinica, morala sam ga njegovati, sad mi je mama bolesna, i ona mi je velika briga, ali Bog daje snagu... Sanja je sad, hvala Bogu, fantastična!

Sanja: Ja sam sretna! Kad budem velika, želim biti časna sestra. I pomagati drugima. Volim pomagati drugima. Sad najviše volim ministrirati... I biti atletičarka. Nema veze što nemam jedan bubreg. Liječnici mi kažu da ću se potpuno izliječiti i onda ću moći trenirati koliko je potrebno.

Katarina: Kad je došla iz bolnice, pitala me: "Mama, hoćeš li me ti i sad voljeti, kad nemam jedan bubreg?" Zaplakala sam: "Pa, ti si moje dijete! Kako te ne bih voljela! Sad te volim još više!" I prihvatila sam je objema rukama i zagrlila... Da je nikada više ne ispustim! I da zna - koliko je njen otac, njena majka i brat vole...

   

Sanjina majka više ništa ne može reći.

Ali - i ne treba! Slika Boga Oca, Isusa i Njegove Majke koji nas prihvaćaju puninom ljubavi i grle nas upravo onda kad smo najslabiji, najbolniji, najbespomoćniji i pitamo se jesmo li voljeni - savršena je!

Sanjin osmijeh zdrave djevojčice, koja sanja o tome da postane atletičarka kao Wilma Rudulph i časna sestra - slika je radosti i pobjede ljubavi Božje i sućuti ljudske koju slavimo u Uskrsu. Taj osmijeh je osmijeh neba.

Gdje dobri i nevini gledaju Ljubav - licem u lice.

Razgovarala: MAŠA HORVAT


ŽIVOT

Pravo na život ima cvjetić žuti na livadi, rosa jutarnja koja život daje cijeloj livadi i mnogim cvjetićima raširenih latica koji su zalaskom sunca spustili se u noćni san, poput malih zvjezdica koje trepere u dugu, tamnu, ljetnu noć. Kao majka što stavlja na počinak dijete koje polako tone u mrklu, tamnu noć. Prvim jutarnjim zrakama raznih boja po livadi dobivaju kap jutarnje rose. Šire svoje latice sve više u nebo prema zlatnom suncu poput djeteta malog budeći se iz noćnog sna prema jutarnjem suncu. Pružajući ruke mami da ga iz krevetića primi u svoje naručje gdje mu daje novu danju toplinu i k srcu dijete približava da se veseli novom danu poput svih cvjetića sa livada: žutih, crvenih, bijelih, plavih, svih mogućih boja i jedan život dječji puno u životu svakog roditelja znači. Pazi na svaki cvjetić na livadi i ne gazi po livadi prije jutarnje rose, svi na život pravo imaju.

Dar Božji čuvaj čovječe, nagrada ti izostati nikada neće.

Pozdrav voljenom rodnom Osijeku, cijeloj rodnoj voljenoj Slavoniji i Baranji za kojom moje srce uvijek kuca želeći protrčati kroz ravna polja i stići u majčino krilo koje me čeka toplo. Hvala svima! Mom rodnom gradu na Dravi.

Od Sanje Lončarić, iz bolnice Šalate, Zagreb.
Volim Vas tisuću, milijun puta - sve.
Cijelu Hrvatsku i svakog Hrvata diljem svijeta.

Sanja Lončarić, 4. r.

(Sanjino pismo koje je pročitano u HNK u Osijeku 30. lipnja 2000. za vrijeme humanitarnog koncerta "Operna noć", mjesec dana nakon operacije u kojoj joj je odstranjen zloćudni tumor i bubreg.)

>[SADRŽAJ]<