VERITAS - br. 4/2002.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU


EKONOMSKA OSKUDICA I DUHOVNO BOGATSTVO 

EVANĐEOSKO SIROMAŠTVO

Piše: CELESTIN TOMIĆ


"Blago siromasima, duhom", ili srcem, ili koji su pred Bogom siromasi. To je znak da blaženstvo ne pripada siromaštvu kao takvom, nego da je evanđeosko siromaštvo pokazatelj, znak, sakrament koji nas uvodi u tajne kraljevstva, čini nas sretnima već na ovom svijetu i otvara nam vječni blaženi život. 

Blago siromasima (Mt 5, 3)

Isusov govor na GoriIsus nije ekonomski siromah. Ima svoju kuću (Mt 2, 23), svoju radionicu, svoj obrt (Mk 6, 3). Za vrijeme njegovog javnog djelovanja u njegovu poslanju podupiru ga bogati prijatelji, a prate ga i iz svojih dobara poslužuju neke žene (Lk 8, 3). Ima odgovarajuće haljine i obuću kao i svaki Židov (Iv 19, 23).

Isusovo siromaštvo je u odricanju svega što priječi navještaj kraljevstva. Onaj koji ga želi slijediti mora posjedovati takovu slobodu, da bude spreman sve ostaviti i "pustiti da mrtvi pokapaju svoje mrtve". (Mt 8, 20-21). Isusovo siromaštvo je krotkost i poniznost: "Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca" (11, 29). Isusovo siromaštvo je raspoloživost za ostvarenje Očeve volje: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo." (Iv 4, 34). "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 8), prigrlivši patnju i smrt križa.

Isus Krist "premda bogat, radi nas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite". (2 Kor 8, 9) Isusovo nas siromaštvo čini bogatima pred Bogom. Siromah u životu, u smrti postaje bogat (Iv 19, 27 s.), slavan u uskrsnuću (Dj 2, 30-36).

Isus, siromašni Mesija, ispunja proroštva: "siromasima navješćuje Evanđelje" (Mt 11,5; Lk 4, 18). Prima Ivanovo obraćeničko krštenje, za otpuštenje grijeha (Lk 3,3), iako je on sam "Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta" (Iv 1, 29). Isus ne odbacuje siromahe već dijeli s njima njihove osjećaje, patnje, bijedu, ispunja njihove želje i proglašava ih blaženima. Njima, umornima, potrebnima, gladnima, žednima, golima, bosima, bolesnima, napuštenima, njima upravlja prvo blaženstvo, i donosi im ne samo utjehu nego i spasenje.

   

Već proroci naviještaju spasenje "siromasima Jahvinim". Isus ostvaruje svoje otajstvo postavši siromah (Fil 2, 6-7), premda bogat, za nas postade siromašan (2 Kor 8, 9), te naviješta Evanđelje siromasima (Mt 11, 5)

Isus se stavlja na stranu siromaha, ostavlja sve da im bude blizak. Njima upravlja prvo blaženstvo koje je jezgra svakog blaženstva. U prispodobama uzdiže siromaha Lazara (Lk 16, 19-31), hvali darežljivost sirote udovice (Mk 12, 41). Učenike opominje: "Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaje i gdje kradljivci potkapaju i kradu." (Mt 6, 19)

Isus govori da je život vredniji od jela i tijelo od odijela (6, 26). Upozorava na opasnosti koje sa sobom donosi pretjerana zabrinutost za zemaljska dobra, za zemaljsko blago, koje ugrožava ulazak u Kraljevstvo. (Lk 12, 22-34)

Siromasi će biti uvijek s nama (Mt 26, 11). Prema njima treba biti velikodušan (Mt 6, 2; Lk 11, 41). Evanđeoska je novost: u njima samog Krista moramo gledati. Siromasi su sakrament Kristove prisutnosti. U prispodobi o posljednjem sudu baštinu kraljevstva dobivaju oni koji su u siromahu Krista samog gladna nasitili, žedna napojili, stranca pod krov primili, gola zagrnuli, bolesna pohodili, u tamnici utješili... (Mt 25, 40-45).

U prvoj Crkvi "sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima, kako bi tko trebao." (Dj 2, 44) Svjedočanstvo je spremnosti sve razdati, kad su u pitanju siromasi (Dj 6, 1-3).

   

Evanđeosko siromaštvo, kršćansko siromaštvo, izvire iz ljubavi i vodi u ljubav, stvara zajednicu ljubavi.

Sav Isusov život je satkan od velikog siromaštva. Rađa se u štali (Lk 2, 7), živi u Nazaretu kao sin "drvodjelje" (Mt 12, 55), za javnog djelovanja nema kamo ni glavu nasloniti (Mt 8, 20), umire na križu u krajnjem siromaštvu. Od Betlehema do Kalvarije svjedoči evanđeosko siromaštvo. On bogat, za nas posta siromašan, da mi postanemo bogati. Reći će Židovima: "Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla." (Iv 7, 16) "Nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." (Mt 20, 28) Došao je da ispuni volju Oca svojega.

Isus Krist uzor je dvostrukoga siromaštva: materijalnog (Lk 6, 20) i siromaštva "duhom", srcem, siromaštva krotkosti i poniznosti pred Bogom, evanđeoskog siromaštva.

Hvali i uzdiže siromahe: Lazara, udovičin obol, navješćuje Evanđelje siromasima. Siromahe čini sakramentom svoje prisutnosti. Odnos prema siromasima određuje našu vječnu sreću, budući je to susret s Kristom prisutnim u siromasima.

Bogatstvo zatvara ulaz Bogu (Mt 19, 24), ne može se služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6, 24).

Apostoli slijede Isusa siromaha. Petar veli hromu čovjeku: "Srebra i zlata nema u mene, ali što imam - to ti dajem: u Ime Isusa Nazarećanina hodaj!" (Dj, 3, 6)

To je bila i uvijek će biti tajna Crkve, svih njezinih uspjeha i moći. Crkva siromaha, kako to naglašuju noviji crkveni dokumenti, Crkva za siromahe, Crkva koja gleda u siromasima, bez obzira na narodnost, rasu, vjeru, kulturu, gleda u svakom čovjeku sakrament Krista, Kristovu prisutnost, proglašava civilizaciju ljubavi, jer evanđeosko siromaštvo izvire i svjedok je istinske ljubavi.


ISTINA O KUMRANU (2) 

U RUKAMA STRUČNJAKA

Kumranski rukopisi iz prve špilje izloženi su u Hramu knjige, ostali su u Palestinskom muzeju i po svjetskim muzejima, neki i u privatnom vlasništvu. Direktor Palestinskog arheološkog muzeja G. L. Harding pozvao je stručnjake arheoloških instituta da dođu na proučavanje tekstova. Odazvali su se njemački, američki, francuski i engleski stručnjaci. Počeli su svoj rad pod vodstvom dominikanca R. de Vaux. U tom timu trojica su bili katolički svećenici, dok su ostali bili laici: američki prezbiterijanac, njemački luteran, engleski prezbiterijanac i jedan metodist koji se proglasio agnostikom.

Tekstovi su se postupno objavljivali u raznim časopisima, posebno u službenom časopisu: Discoverie in the Judean Desert, te u Revue de Qumran koju vodi katolički svećenik Jean Carnignac, ali dopisnici su i Židovi i protestanti, humanisti i agnostici.

Godine 1967. Izrael je Jordanu oduzeo područje nalazišta rukopisa te su preuzeli izraelski znanstvenici izdanja spisa pod vodstvom Emanuela Tova s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu. Istraživanje je trajalo sve do nedavno. Tek 15. studenoga 2001. u New Yorku je javljeno da su svi kumranski spisi, od kompletnih svitaka do milimetarskih fragmenata, konačno objavljeni.

   

Prvo je bilo potrebno utvrditi starost rukopisa. Već je Sukenik, na konferenciji za tisak, 11. travnja 1948., utvrdio da su napisani prije dvije tisuće godina. Neki se s time nisu slagali. Tako prof. Zeithin, godine 1949. tvrdi da su spisi iz Srednjeg vijeka. G. R. Driver smatra da su iz 7. ili 8. stoljeća. Još godine 1950. R. R. Weis na temelju ispitivanje jezika i ideja ukazuje na arapski utjecaj. Međutim ispitivanja arheologa, paleologa, filologa, papirologa, kao i ispitivanje ugljikom 14 (C 14), potvrdilo je Sukenikovu izjavu. Rukopisi su stvarno napisani između drugog stoljeća prije Krista i šezdesetih godina poslije Krista.

Kome pripadaju rukopisi? Prof. J. L. Teicher 1951. godine u nizu članaka dokazuje da se radi o kršćanskoj sljedbi Ebionita, koji žive u najvećem siromaštvu. "Učitelj pravednosti" bio bi Isus, a "Zli svećenik" Pavao, lažni prorok i izdajnik Evanđelja. Drugi znanstvenici pripisivali su spise židovskoj sekti Karaita (kara = čitati; oni koji priznaju samo Pismo, i od njih je sačuvan u Kairskoj genizi "Damašćanski spis") ili sekti Magarita (špiljara). Profesor C. Roth godine 1958. pokušao je utvrditi da se radi o zelotima: Učitelj pravednosti bio bi Menahem, vođa zelota kojega je godine 66. ubila njegova frakcija svećenika. Međutim, stručnjaci jednoglasno vide ovdje zajednicu Esena, o kojoj ne govore rabinski spisi, ali o njoj govore židovski pisci Filon Aleksandrijski i Josip Flavije, rimski pisac Plinije Stariji i sveti oci.

   

Zašto su rukopisi pohranjeni u špiljama i to propisno: umotani u platno umočeno u konzervans te stavljeni u amfore da se sačuvaju od vlage, od insekata i miševa. Sukenik je smatrao da su špilje bile zapravo geniza - mjesto gdje se spremaju neupotrebljivi ili zabranjeni spisi, koji se zakapaju u zemlju; ne pale se niti uništavaju. I svoju radnju je naslovio: "Pohranjene knjige". Drugi se pozivaju na apokrif Uzašašće Mojsijevo u kojem piše: "Uzmi ovaj spis, da bi znao kako treba sačuvati knjige koje ću ti predati. Uredi ih, umoči ih u cedrovo ulje, skrij u glinene posude i čuvaj ih na mjestu koje ti je On pripravio od početka svijeta, da bi njegovo ime zazivali sve do dana pokore u vrijeme kušnje, jer će Bog iskušati njih kad se ostvari kraj vremena." Vjerojatno su to Kumranci učinili iz posebnih razloga. Kad se naime rimska vojska približavala Jerihonu, oni su svoje najveće i jedino blago pohranili u špilje, koje su vjerojatno dijelom i prije služile kao biblioteka. U samome zdanju Kumrana nije, naime, pronađen ni jedan spis.

Rekli smo da je u kumranskim spisima Stari zavjet zastupljen gotovo u cijelosti. Imamo tako hebrejski tekst Biblije stariji gotovo tisuću godina od masoretskog teksta (TM) čiji su prvi rukopisi od 9. stoljeća poslije Krista i kasnije. Masoreti su utvrdili tekst i čitanje (punktaciju) prema predaji. Kumranski pisari, naprotiv, bili su slobodniji u prepisivanju, mijenjali su gramatiku i stilistiku, ubacivali novije riječi, odnosno one koje su u skladu s njihovim nazorima. Tako Pešer Habakuk čita: "Jao onom tko bližnjega navodi na piće, nalijeva bijes svoj, napija ga čak da bi promatrao njihove blagdane", dok u hebrejskom tekstu stoji "njihovu golotinju" (11, 1s). Osim rabinskog tumačenja biblijskih tekstova (halaka - kako treba opsluživati Zakon, hagada - poučno pripovijedanje), uvode pešer - posadašnjenje proroštva.

Kada su masoreti konačno utvrdili hebrejski tekst Biblije, tada su uklonili sve prijašnje tekstove. Međutim razlika nema mnogo i nikad ne zadiru u temeljne istine vjere. Radi se samo o inačicama pojedinih dijelova tekstova. Masoretski tekst ostaje temeljni i kritički najbolje predan. Međutim, ako imamo neki izričaj drugačiji u kumranskim tekstovima, te ako se on slaže sa starim grčkim prijevodom (nastao u 4. na 3. st. pr. Krista), tada taj tekst kritički ima samo prednost.

   

Mnogo se stručno pisalo o Kumranskim spisima. No ubrzo se pojavila, kao i uvijek, i popratna literatura - fantastika. To su pisci koji su svoje ideje, svoju maštovitost unosili u tekstove i iskrivljavali izvornu misao, ne bi li prodrmali i srušili vjeru u Isusa Krista, kojeg kršćanstvo ispovijeda kao Sina Božjega i Sina čovječjega, kao jedinog Spasitelja svijeta koji oduzima grijeh svijeta, kao Suca svega stvorenja, kako nam ga predstavlja Novi zavjet i otačka Predaja. Tako sablažnjive knjige pišu: M. Bagent i R. Leigh: The Dead Sea Scroll - decenption (Obmana o svicima s Mrtvog mora); Barbara E. Thiring (Australija): Isus i spisi s Mrtvoga mora; R. Eiseman i N. Vise: Isus i prakršćanstvo; E. Weber: Kršćanstvo prije Krista? i druge.

Vjerojatno će pokoja od ovih knjiga doći u ruke i našim čitateljima. Stoga je dobro da se upoznamo s ovim otkrićem stoljeća. Kršćanska vjera se ne boji istine. Njen Utemeljitelj je rekao: "Ja sam Istina". Došao je da svjedoči za Istinu, i samo nas Istina može osloboditi i učiniti svjedocima Istine. I proučavanje ovih rukopisa pomaže nam da jače osvijetlimo vrijeme i prostor, u kojemu je započelo naše spasenje, utjelovljenjem Sina Božjega i njegovim pashalnim otajstvom: mukom, smrću i uskrsnućem.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<