VERITAS - br. 4/2002.

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE


KAKO ISPLIVATI IZ MORA NEUKUSA?

KIČ

Piše: JOSIP SANKO RABAR


Uskrsli Krist - vitrajKad laž ima lijepo ruho
A istina ružno,
Tad laž svuda dobro prođe
A istina tužno.

August Harambašić, Trn, VIII, 1899. 

Pišem o stvarima koje u prvi mah izgledaju nevažne i koje kao da se nalaze na rubu ili izvan naših napora da autentično vjerski živimo. Međutim, zlo je aždaja s mnogo repova i kad bilo koji rep povučemo izazvali smo čitavu neman. Ovaj se problem, kao i svi crkveni problemi dosljedno rješava tek cjelovitim pristupom: u punoći kršćanskog života. Riječ je o takozvanoj religijskoj likovnoj umjetnosti, odnosno religijskom kiču. Nije nevažno kako su oblikovani predmeti koji nas na bilo koji način povezuju i posreduju s Bogom, a time i međusobno jedne s drugima.

Jednom sam uoči Uskrsa krenuo u kupovinu čestitki, nekoliko dana kasnije nego što to obično činim, i ostao sam kratkih rukava. Naprosto, nije ostalo ništa čega se ne bih stidio ako bih to poslao svojim poznanicima. Bio je doduše veliki izbor, ali on se sastojao u biranju između patkica, zečeka, jaja i cvijeća na jednoj strani i sladunjavih, neukusnih, lažnih i neiskrenih slika našeg Spasitelja na drugoj, što je mnogo gore. Radije bih kupio patkice, makar Kristovo uskrsnuće nema nikakve veze s patkicama.

   

Ovaj događaj me potakao na razmišljanje. U prvi tren sam se obradovao. Pogrešno sam pomislio da je to dobar znak, da ukus i zrelost kršćanskog življenja idu ispred ponude na tržištu, tako da kvalitetne čestitke naprosto planu u prvih nekoliko dana. To bi izgledalo samo kao problem proizvodnje, odnosno nerazumijevanja i kratkovidnosti onih koji nude svoju robu. Međutim, to nije tako. U moru sirove potražnje naprosto se ne isplati proizvoditi za one rijetke "izbirljive", čiji želudac ne može svariti lažljivost kiča. Ne znam tko sve kod nas proizvodi umjetničke reprodukcije i ukusne čestitke raznih vrsta, ali svaka im čast! Neka samo ustraju.

Posljednjih sam se godina navikao kupovati uljuđene božićne i uskrsne čestitke u svega nekoliko dućana. Tamo ih ima. Time je moj problem riješen. Ali drugdje, na svim štandovima, vidim samo kič, bez izuzetka. Ljudi, koji ne znaju za postojanje ovakvih, izuzetnih, dućana, nemaju izbora.

Skoro sam prilikom svakog hodočašća u Mariju Bistricu osjetio stid i bol zbog onog sajma pseudoreligijskih i antireligijskih predmeta (pozlaćeni ključevi, plastične puške itd.). Na sličnim mjestima u Italiji i Austriji kič je osjetno manjeg intenziteta i brutalnosti. Nismo li puno toga propustili u vjerskom odgoju našeg naroda? Pogrešno usmjerenom ukusu prava umjetnost djeluje neugledno, dok mu kič blista snagom i privlačnošću. Nisu sve nacije jednako podložne neukusu. Odgajanje narodnoga ukusa, tamo gdje se sustavnije provodi, može polučiti dobre rezultate.

Potrebno je naglasiti da pitanje neukusnih religijskih predmeta nije puko estetsko pitanje. Nama nije potrebno da religijski predmet bude naročito umjetnički vrijedan. Potrebno je da ne bude lažan, neiskren i podmukao. I narodna umjetnost, tamo gdje je nekim čudom preživjela, zrači svojom istinom i djeluje oslobađajuće.

   

Pitanje kiča ne odnosi se samo na umjetnost, već se u prvom redu radi o životu, o čitavom djelovanju, o svakidašnjem odnosu prema bližnjem. Radi se o čovjeku kome je potrebno lažno uljepšavajuće ogledalo. Radi, se o "umjetniku" koji je kao lažni vjernik prenio Kristovu poruku samo u jednom površnom, formalističkom pogledu, dok je u onom bitnom izdaje, unižava i unakazuje. Kič je lijenost duha, srozavanje ideala, proturanje lažnih vrijednosti. On je bježanje od svakog napora, a naročito duhovnog. Kič nije stvar, već je on međuljudski odnos i odnos čovjeka prema Bogu. Kič je "NE" izrečeno Bogu. Čovjek time kaže: "Ostavi me na miru da udobno drijemam u svojoj fotelji i nemoj ništa zahtijevati do mene!" Kič, to je čovjek narcisoidan, zaljubljen u sebe, jednodimenzionalan, bez transcendencije. Religijski kič ubija religiju, ubija čovjeka. Kič je idolopoklonstvo, on nije tek nedostatak ukusa, kič je zao. On unižava izvorni poziv Isusa Krista. Odgovor vjere kiču isto tako mora biti: "NE".

   

Ne znam da li je na polju borbe protiv kiča u ovoj sredini ikada išta poduzeto? Pretpostavljam da jest, ali mi to izgleda kao zaboravljeno zrnce izgubljeno u moru. Ne bih se ustručavao predložiti da problem kiča uđe u propovijedi po župama, jer tu se ne radi o nekom čisto estetskom, već i o vjerskom pitanju. Jasno je da bi u tom slučaju bila potrebna krajnja strpljivost i taktičnost puna topline. Ne dolazi u obzir nikakvo "soljenje pameti" o tome što je estetski istinito i dobro. Svaki bi čovjek trebao to sam uvidjeti, sam se osvjedočiti, potražiti i sam to u sebi naći. Ljude treba tek blago i nenametljivo ponukati da estetski traže i shvaćaju, s time da je to estetsko traženje ujedno i vjersko i ljudsko traženje.

Ateiste, možda, i ne žalosti vjerski kič, koji je u Hrvata posebno vulgaran, vjernike bi, naprotiv, trebao žalostiti.

>[SADRŽAJ]<