VERITAS - br. 4/2002.

>[SADRŽAJ]<

LIJEPA PRIČA


RATNA SJEĆANJA (7) 

OČI BOJE NADE 


Osijek u predvečerjePriroda se ne da obmanuti... Proljeće je kao i svako drugo, a ipak drugačije: i cvijeće, i raskošno okićeno drveće po parkovima, i posve zazelenjele krošnje s druge strane Drave uvjeravaju nas da život ide dalje, ali urođena, ili bolje, naučena opreznost pred iznenadnim granatiranjem iz bilo kojeg srpskog uporišta oko grada čini nas suzdržanima, brižnima, napetima s jednom, jedinom nadom - koliko god trajalo, jednom mora prestati, jednom ćemo normalno živjeti.

Od nastave neće biti ništa, djeca su u svojim domovima, uvijek u blizini kuće, kako bi se, što prije i sigurnije, sklonili u podrume. Umjesto nastavom, bavim se svojom drugom ljubavlju - novinarstvom. Svakodnevno čitanje Biblije otvara mi oči za prepoznavanje pravog "biblijskog šarma" stvarnosti koja mi je darovana samim tim što mi je život sačuvan i što sam čitava - imam i ruke, i noge, i sve više, kao i mnogi drugi, shvaćam i tko sam i što sam, i osjećam kako mi je sad životno poslanje sve to zabilježiti i pohraniti u sjećanja za neka druga, bolja i sretnija vremena. U gradu imamo i prognanike, i ranjenike, i siromahe, i toliko različitih lica na kojima možemo prepoznati lice Patnika, da to, u Isusovo i Marijino ime, moramo iskoristiti za dobro svoje duše, svoga naroda i cijele Crkve... Zato molim kolegicu iz gimnazije, sada liječnicu da mi omogući posjet bolnici i susret s ranjenim hrvatskim braniteljima...

Još uvijek su bolesnici u podrumu. Prilazim mladiću u krevetu do zida. Kolegica mi tumači da je ranjen u Vukovaru, a kako zbog težine ranjavanja nije smio biti transportiran, još uvijek je tu... Prizor je potresan do bola. Bijeli zid, bijele plahte, blijedo lice mladića stopili su se u jedno, i samo ljepota plavih, blagih, nevinih očiju izražavaju život. I nadu. Govori mi svoje ime, ali ne želi da ga zapišem, jer ništa ne zna o svojoj obitelji i bilo bi mu strašno da zbog njega netko nastrada. Pogođen je granatom u trbuh i nakon svih liječenja i sad je nepokretan, osuđen na ležanje na leđima, s nogama raširenim i savijenim u koljenima, hrani se infuzijom. I tako - u ovoj bolnici je u ovom položaju već četrdeset dana. Slika Isusa u pustinji, koji četrdeset dana živi bez hrane i bez pića - sad mi je vrlo bliska. Ovom je mladiću samo 22. godine... Posve je sam, na brizi liječnika, medicinskog osoblja i časnih sestara koje, ovdje zaposlene, svoje zvanje darivanja Bogu u djevičanskoj ljubavi ispunjavaju do iscrpljenosti.

   

Netko zvoni na vratima. Otvaram... Kapelan mi govori samo dvije riječi: "Idem u Našice." Ne treba više ništa reći... Uzimam fotoaparat i "kazić" i na brzinu se spremam: treba iskoristiti vrijeme između tko-zna-kojeg napada iz tko-zna-kojeg srpskog uporišta, izvući se iz grada i otići u Našice, gdje se liječe moji bivši učenici, sve mladići koji su tek navršili dvadesetu godinu. Neki od njih su teško ranjeni u pokušaju oslobađanja Baranje, 3. travnja, nažalost, nekoliko njih je i poginulo... U bolnici kapelan uspijeva dobiti dozvolu da uđemo u šok-sobu i obiđemo svakog pojedinačno. Oblačimo bijele kute i obilazimo... Roberta, Marija, Dragu, Ivicu, Josipa... iz osmog d, osmog f, osmog... ovog i onog, više ne brojim, samo ih gledam, ganuta... "Nastavnice, znao sam da ćete doći!" govori mi Robert, koji se u trenutku srpske agresije našao u JNA, u Sloveniji i kao u najavanturističkijoj knjizi, ili filmu, uspio pobjeći, vratiti se kući i odmah se uključiti u ZNG... Sad je tu, s gelerom u kralježnici i ne smije se ni pomaknuti. Jedan je prizor isti od lica do lica, od kreveta do kreveta: blagost, nevinost, ljubav koja zna jedan jedini jezik izražavanja: "Nema veće ljubavi nego dati život svoj za svoje prijatelje." Ovi su mladići i moji su prijatelji: "Ne brinite, nastavnice, kad oslobodimo svoju Hrvatsku, sve će biti prekrasno! Mi, koji je branimo, znat ćemo je i izgraditi. Mi smo to dužni onima koji su poginuli. Sjećate se... Bili su i Vaši učenici... Mario, Zlatko, Zoran..." Ne mogu više govoriti. Suze im guše riječi, slobodnom rukom brišu ih... Ostajem nijema...

   

Nedjelja je Dobrog Pastira. Prelijep proljetni dan. U "osječkoj katedrali" studentska misa, na koju dolaze mladi koji su nekim poslom ostali u gradu: liječnici, radnici, medicinske sestre, električari, pekari... novinari. Nakon pričesti vlč. Ivica Jurić produžuje šutnju i poziva vjernike na sabranost i zahvalu Bogu neuobičajeno dugo, duže negoli ikada do sad. Odjednom - prasak u neposrednoj blizini crkve. Prva i druga, a potom zaglušujuća kanonada eksplozija - bližih i daljih... Svećenik, vjernici, ministranti, ostaju kao paralizirani na svojim mjestima. Shvaćaju... upravo ih je Bog sačuvao od užasne tragedije. Da velečasni nije produžio molitvu - sad bi se svi našli ispred crkve i malo je nade da bi itko preživio...

Tek na izlazu iz crkve vjernici shvaćaju kolika im je opasnost prijetila. Sad im je jasno da je "onima tamo" netko dojavio točno vrijeme kad vjernici izlaze iz crkve, jer je izravno, zapaljivom granatom pogođena prodavaonica dječjih igračaka "Zeko" preko puta crkve. Hrvatski radio javlja o izravnim pogocima Osječke Pivovare, o poginulim i ranjenim u mnogim dijelovima grada. Nedjelja je, lijepo je vrijeme i mnogi su se opustili... sunce ih je izmamilo iz stanova, a posljedice su tu... Ipak, u svakom je oku boja neba... i nade. Neugasive nade u pobjedu dobra, ljubavi i dostojanstva ovog naroda.

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<