VERITAS - br. 4/2002.

>[SADRŽAJ]<

PORTRET


TEGOBNI ŽIVOTNI PUT SLIKARA BRANIMIRA HERCEGA 

"TKO SLIKA, DVOSTRUKO MOLI!"


Branimir sa svojim slikamaPrije nekoliko godina, u proljeće, prvi put sam susrela Branimira Hercega. Bilo je to u vrijeme Uskrsa, kada ljudi češće i u većem broju posjećuju crkve. Ni crkva sv. Antuna na Svetom Duhu nije izuzetak po tome.

Vjernici su dolazili i odlazili, a između njih sam primijetila čovjeka koji je strpljivo satima stajao pred crkvom i dijelio sličice na kojima su nacrtani prizori iz Evanđelja. Male sličice su se svidjele tim ljudima i oni su ga, prema svojim mogućnostima, nagrađivali stavljajući novac u kapu, koja je nenametljivo ležala na betonu.

Na kameni zid crkve umjetnik je naslonio svoje veće slike, nastale raznim tehnikama: pastela, ugljena, akvarela i olovke. Ljubazno i dobronamjerno je odgovarao na pitanja brojnih vjernika, a osjetio je da su mu najdraža djeca, njihovo veselje i neposrednost. Radosno bi uzvikivala: "Mama, pogledaj slikara kako razgovara i šali se s nama." U svojoj dobrodušnosti djeca su prva u Branimiru Hercegu prepoznala nadahnutoga slikara, a zatim i svi ostali vjernici. U razgovoru s njim i sama sam otkrila isto i zainteresiralo me kako ga je životni put doveo pred crkvu, gdje sada radi i privređuje za život.

   

Branimir je rođen u Zagrebu 1953. godine, gdje je proveo i djetinjstvo. Završio je osnovnu i srednju školu - strojarski smjer, u Klaićevoj, 1971. godine. Ubrzo se zaposlio u "Hidroelektri" i uz rad je završio školu za primijenjenu umjetnost - smjer slikarstvo i sitotisak 1980. godine. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u kojoj je uz rad, u zimskim periodima, polazio slikarstvo u klasi prof. Josipa Bieffela. Svoje je usavršavanje uspješno završio 1987. godine.

Nakon 18 godina rada osnovao je vlastiti privatni obrt za uređenje interijera, jer je u poduzeću postao tehnološki višak. Tako je privređivao pune četiri godine, sve do trenutka koji će potpuno izmijeniti njegov život.

Prometna nezgoda, u kojoj je stradao kao suvozač, 18. siječnja 1995., i zadobio teža oštećenja ligamenata i motorike, onemogućila je njegov daljnji rad. Od preživljenog šoka, jer je umalo izgorio u vozilu, te zbog stresova, 1997. zadobio je dijabetes s posljedicom gangrene na nozi, koja je jedva zaliječena u bolnici, u vremenu od mjesec i pol bolničkog liječenja.

Ostavši bez sredstava za život i radno onesposobljen, potražio je pomoć i dozvolu za izlaganje slika kod šest zagrebačkih župnika. Svi su se spremno odazvali, ali Branimir zbog zdravstvenih tegoba i zbog vremenskih okolnosti izlaže pred dvjema crkvama: Sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu i sv. Josipa na Trešnjevci.

   

Branimirova nedjeljna izložba slika pred crkvom sv. AntunaKao dotadašnji vjernik samo po tradiciji, on 1995. godine pristupa ispovijedi života na Svetom Duhu i to je prijelomni trenutak njegova obraćenja i odluke o promjeni života. Proučava Bibliju, osobito Evanđelja, te različitu duhovnu literaturu, na temelju koje stvara vjeronaučne sličice.

U periodu od 1973. do 1995. godine nije prakticirao svoju vjeru. U braku je proveo 17 godina, i sada je sporazumno rastavljen. Ima dvoje odrasle djece - kćer i sina, koji su također primili sakramente. Jasminka je maturantica kemijsko-kozmetičke škole i pjeva u crkvenom zboru župe Krista Kralja. Igor je student Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, katehetskog smjera, i član je Franjevačke mladeži na Svetom Duhu.

Nakon nesreće koju je pretrpio, Zajednica mladih na Svetom Duhu prva mu je priskočila u pomoć svojim prilozima i brigom za njegove materijalne potrebe, te posjetima u bolnici. Tom prilikom osjetio je da je član jedne puno veće obitelji - duhovne obitelji.

1999. godine zatražio je invalidsku mirovinu, koja do danas nije realizirana. Ured za gospodarstvo tereti ga zbog neplaćenih doprinosa, što ne odgovara tvrdnji o mogućem postignuću prava, jer su radni dokumenti izgorjeli u automobilu. Ukinuće radne sposobnosti postignuto je medicinskim dokazima na Upravnom sudu. Cijeli postupak su humano potpomogle dvije dobre ženske duše.

U nedostatku materijalnih sredstava i u iščekivanju novoga životnog statusa - statusa umirovljenika, okrenuo se slikarstvu i stvara sakralne, a kasnije i svjetovne slike, prema narudžbi. Želja mu je osigurati si smještaj u Domu umirovljenika, kako bi izbjegao podstanarski status i iskreno vjeruje da ima dobrih ljudi koji bi mu u tome htjeli i mogli pomoći.

Iz opravdanih razloga, zbog zdravstvenih tegoba koje su posljedica uznapredovale šećerne bolesti, Branimir je ozbiljno zabrinut za svoju budućnost. Sam si dnevno četiri puta daje injekcije inzulina, a slabi mu i vid, zbog čega je do sada već imao četiri operacije na očima. Branimir nije klonuo duhom, već je životni optimizam zadržao onoliko koliko mu to opće zdravstveno stanje dopušta.

   

Na Branimirovo povjerenje oslikala sam njegovu životnu priču, poštujući dostojanstvo osobe. Ovaj mali detalj slike o životu slikara nastao je na temelju našega višekratnoga zajedničkog razgovora.

Portret Branimira Hercega zaokružujem njegovim produhovljenim motom: "Svako zlo, koje treba doći, neka dođe u ovom životu, a ne u vječnosti!"

DUBRAVKA BUKOVINA

>[SADRŽAJ]<