VERITAS - br. 4/2002.

>[SADRŽAJ]<

ANTUNOVA STRANICA


SV. ANTUN I SAKRAMENT ISPOVIJEDI 

DRUGA DASKA SPASA 


Cilj osobne pokore, o kojoj je bilo riječi u prošlom članku, jest obraćenje čovjeka Bogu. A najizvrsniji plod obraćenja je sakrament pokore, pomirenja, ispovijedi. To je "druga daska spasenja", kako je običavao govoriti i sv. Antun. A prva daska spasenja od brodoloma grijeha jest krštenje. Ovdje želimo kratko promotriti odnos sv. Antuna Padovanskoga prema sakramentu pokore - prema ispovijedi.

Prije svega Antun se i sâm ispovijedao, jer se osjećao grešnim. Njegov najstariji životopis donosi da se Antun na samrti u Arcelli ispovjedio. Poslije ispovijedi počeo je pjevati himan u čast presvete Djevice: "O slavna Gospođo". Dakako, Antun se i tijekom svoga života ispovijedao. Kako često? O tome njegov životopis šuti. No sv. Franjo Asiški, čiji je Antun bio učenik, nagovara poglavara nekoga lažnog "sveca" u jednom samostanu, da potakne tog "sveca" na ispovijed dvaput ili jedanput tjedno, da bi se tako očitovalo da li je on doista svet. Iz toga se može zaključiti, da je i ispovijed ostale braće u Redu bila česta. Sv. Klara Asiška, suvremenica sv. Antuna, traži u svom Pravilu da se sestre ispovijedaju najmanje dvanaest puta godišnje.

   

Sv. Antun se ispovjedio prije svoje smrtiAntun je često u svojim propovijedima poticao ljude na ispovijed. A životopisac svjedoči da u tim prigodama ni veliki broj svećenika, onih koji su pratili Antuna, nije bio u stanju ispovjediti toliko mnoštvo. A Antuna je znalo slušati golemo mnoštvo ljudi; kako nisu mogli stati ni u jednu crkvu u Padovi, Antun bi propovijedao na prostranim livadama.

No, Antun je često i sâm ispovijedao druge ljude. On je bio slabašna tijela, neprestano je pobolijevao, no znao je ispovijedati natašte cijeli dan do zalaska sunca. O Bože, cijeli dan ispovijedati bez imalo jela! Antun je vjerojatno ovu pokoru činio radi ljudi koji su mu dolazili na ispovijed. Možda bi u pokori za svoje penitente mogao biti bar donekle uzor i današnjim ispovjednicima!

Antun je činio mnoga čudesa već za života, a još više poslije smrti. Životopisac ističe da su neka ozdravljenja uslijedila na Svečevom grobu tek nakon ispovijedi. Oni koji su dolazili na njegov grob da bi zadobili željeno zdravlje, a prikrivali bi svoje opačine, ne bi mogli ozdraviti sve dok se ne bi ispovjedili i tako odbacili grijehe, ističe životopisac. I onih 26 muškaraca i žena na brodu, koje su morski valovi nemilice vitlali i prijetili da ih potope, našli su utihu po zagovoru sv. Antuna, ali tek poslije ispovijedi kod svećenika koji se našao s njima na brodu. I Isus je najprije ozdravljao dušu, opraštajući bolesnicima grijehe, a potom i tijelo. No i za dobivanje potrebnih milosti mnogi hodočasnici, koji bi dolazili na Svečev grob, najprije su pristupali sakramentu ispovijedi, tvrdi životopisac. A mnogo hodočasnika je pristupalo sakramentu ispovijedi tako da su ih braća svećenici jedva dospijevali ispovjediti.

   

Što je Antun naučavao o sakramentu ispovijedi? Mnogo, mnogo toga. Ovdje ćemo istaknuti samo neke stvari. Govorio je: "Tko prije ne pruži nogu da pogazi vremenito, ne može pružiti ruku da uhvati nebesko". Antun govori o tri glavne stvari kod ispovijedi: o kajanju, optužbi i pokorničkim djelima. Za kajanje on lijepo razrađuje riječi psalmista: "Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti". (Ps 51, 19) Antun opominje ispovjednike da ljubomorno čuvaju ispovjednu tajnu i da je ne smiju odati ni riječima, ni bilo kakvim znakovima. On piše da bi svećenik, koji bi izdao ispovjednu tajnu, teže sagriješio od Jude, koji je izdao Isusa. A što se tiče pokore, pokorničkih djela, Antun naučava da tijelo treba tim više poniziti što se više uzdiglo i pobunilo, tim više ga treba kazniti trpljenjem, bdjenjima i podvrći ga kruhu i vodi što se više prepuštalo užicima.

U Antunovo vrijeme pokora, zadovoljština za grijehe, bila je vrlo stroga. Antun je, prema Rigaldiju, piscu stare Antunove legende, naredio jednom obraćenom lopovu i razbojniku, da u ime pokore, zadovoljštine za grijehe, dvanaest puta hodočasti u Rim, i to pješice. O Bože, što su današnje pokore, zadovoljštine za grijehe, u usporedbi s onima u srednjem vijeku!?

Antun preporučuje dobru i čestu ispovijed. On kaže: "Ako svaki dan piješ otrov grijeha, treba da svaki dan prihvatiš i protuotrov ispovijedi". Antun se inače žali na rijetko ispovijedanje ljudi svoga vremena - jedanput godišnje.

Antun naučava da đavao i danas kuša čovjeka kao što je kušao Adama i Evu, kao što je kušao Isusa Krista. A Isusa Krista je kroz napast proždrljivosti kušao u pustinji, kroz napast slavohlepnosti u hramu i kroz napast lakomosti na brdu. Slavohlepnost se lako hvata i duhovnih osoba, kada mole zato da bi ih drugi vidjeli i kada propovijedaju da bi ih drugi hvalili. Antun piše: "Vjerujte mi da su oni najamnici i da su primili svoju plaću". (Mt 6, 2)

   

Za one koji se pomiruju s Bogom u sakramentu ispovijedi Antun donosi i tumači lijepu misao sv. Pavla: "Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite - plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina". (Ef 5, 8-9)

Plod ovog razmatranja o sakramentu pokore, odnosno ispovijedi, kod sv. Antuna trebao bi biti da se pomirimo s Bogom i s ljudima u sakramentu ispovijedi, ako to već duže vremena nismo učinili, ili ako to činimo da i u buduće nastavimo činiti.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<