VERITAS - br. 5/2002.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU


NEMIRNO JE LJUDSKO SRCE 

TRAŽENJE BOGA 

Piše: CELESTIN TOMIĆ


Kod posljednjeg Isusova ukazanja nakon uskrsnuća, u Galileji, na gori, evanđelist bilježi: "A neki posumnjaše." Isus im pristupi i dade im sveopće poslanje.

"A neki posumnjaše." (Mt 28, 17)

Nevjera apostola TomeTemeljna datost čovjekova djelovanja izvire iz njegove nutrine, a to je traženje Boga. Čovjek je po svojoj naravi, po svojem biću vir religiosus, čovjek koji traži Boga i "nemirno je ljudsko srce dok ne počine u Bogu". Iskustvo je to potvrđeno kroz povijest, iskustvo velikog sv. Augustina i drugih. Iako pojedinci različitim putovima dolaze do Boga, pa i onda kada čovjek nije toga svjestan, uvijek je cilj svima isti - naći Boga. Čovjek je uvijek onaj koji traži, misli, osjeća, odlučuje, ljubi, razmišlja... U konačnici sve to vodi k Bogu.

To nije kružno kretanje, već stalno napredovanje. Čovjek nije zupčanik koji kruži oko sebe, niti zatvoreni svemir, u kojem se likovi mijenjaju i nestaju kao u kaleidoskopu, koji uvijek kruži oko sebe. Čovjek je neprestano u hodu, korak po korak, okrenut prema uvijek sve širim obzorjima. Jedna misao rađa drugu, jedna želja drugu, jedna slika drugu... I tako uvijek naprijed dok ne dođe do zadnjeg obzorja, preko kojega dalje ne može, a to je Bog. U čovjeku postoji traganje za Apsolutnim, za nadnaravnim, za onostranim, želja za životom, za vječnim postojanjem, a to može biti samo Bog.

   

Kaže se da čovjek današnjice nije sposoban naći Boga. Ostvarenja ljudskog napretka na svim područjima, mogu zatvoriti pogled prema Bogu. Čovjek u srcu nosi iskonsku kušnju, posljedicu istočnog grijeha, pa misli da može i bez i mimo Boga. U rukama posjeduje velike prirodne sile, i one mu trebaju omogućiti sretan život na zemlji.

Međutim iskustva današnjeg tehniziranog čovjeka na sve strane otkrivaju manjkavosti, šupljine, praznine, strašne pustoši. Čovjek kao da više ne može pravo misliti, zdravo osjećati, iskreno ljubiti. Kao da ne može više pravo živjeti. Tjeskobe, nemiri, psihoze ga muče. Osjeća cijelim svojim bićem da je jadno stvorenje i da sam sebe ne može učiniti sretnim. Doživljava da se sve vrednote gaze i da nestaju. I nesvjesno ljudske rasklimane strukture traže Boga, da bi mogle postojati, savršeno djelovati, dostići istiniti i savršeni cilj, da bi otkrile Boga.

Čovjek danas misli da sve mora započeti od vlastitog ja. Da uvijek i u svemu mora krenuti od samoga sebe, od svoje osjećajne datosti. I kad čovjek polazi od svoga unutarnjeg postojanja, od svoje osjećajnosti i doživljaja, nekako osjeća da mu to nedostaje, da treba poslušati riječ koja dolazi iz daljine, iz nadnaravnosti, od Boga, apsolutnoga i istinitoga. Njegovi tragovi moraju se uočiti, a njegov glas mora se čuti u ljudskom djelovanju. Ali Bog nije tu samo kao onaj koji daje odgovore na čovjekova životna pitanja, nego kao onaj koji mu ta pitanja o ljudskoj istinskoj sreći postavlja i daje na njih odgovore.

Ako Bog nije u čovjeku i u njegovu djelovanju, tada se čovjek kreće u svijetu magije, znanstvenih metoda, iracionalnog, a to ne može usrećiti i smiriti čovjeka, već mu nameće još veći nemir i tjeskobe.

   

Čovjek teži za životom, za srećom, za pravdom, za slobodom. Bog je upravo sve to. Samo On to može ostvariti. Ali Bog se ne nameće. On pušta čovjeka da se sam odluči, kao slobodno biće. Sumnja koja se rađa u čovjeku ne ništi ono duhovno, želju za susretom, već mu otvara novi pogled. Potiče čovjeka da traži dalje te on shvaća da istina nije ono što se na prvi pogled čini u izvanjskosti. I Bog se pojavljuje ne kao čovječji takmac, kako ga moderna misao shvaća, nego kao prijatelj, pomoćnik, otac.

Apostoli su vidjeli uskrsloga Gospodina. Jeli s njime i dodirivali ga. Sumnja nekih, kao i kod Tome, nije u nevjeri u samo uskrsnuće, već u nevjeri u otkupiteljsko i spasenjsko značenje uskrsnuća. Jesmo li doista otkupljeni, spašeni. Te sumnje nestaju u dodiru s Uskrslim Gospodinom, i padaju sva naša bolna, tjeskobna pitanja. I otkrivamo da smo u Bogu našli sve što smo tražili, za čim teži naša duša, naše biće.


ISTINA O KUMRANU (3) 

KUMRANSKA ZAJEDNICA 

Kirbet (gradina) Kumran, koju Vadi Kumran, vododerima, dijeli od četvrte i pete špilje, ruševina 30 x 37 metara, u početku nije toliko privlačila pažnju istraživača. Francuski putopisac de Saulcy pomislio je 1851. godine da su to ruševine drevne Gomore, kao što se južno od nje pokazuju ostaci Sodome. Prvi opis ruševine Kumran dao je Francuz Clermont Ganneau 1873. godine, a znanstvenik Dalman 1930. godine uočio je ostatke rimske kulture.

Tek 1950. godine, pod pokroviteljstvom dominikanca R. de Vaux, direktora École bibique, počela su arheološka iskapanja na gradini Kumran i trajala su do 1956., u pet ekspedicija. Otkrivena je zgrada s cisternom iz godine 740. prije Krista. Vjerojatno se radi o Uzijinom utvrđenju (2 Ljet 26, 10). Možda je to i "Slani grad" koji se spominje u knjizi Jošuinoj (15, 62).

Oko 100. godine prije Krista imamo nadogradnje, koje nam otkrivaju tajnu kumranskih rukopisa. Pronađeno je dvadesetak cisterni, nekoliko pisarni, kupatila, velika dvorana, velika blagovaonica, toranj bez vrata 10 x 10 metara (služio je valjda kao zatvor ili za strogu pokoru), radionica za pravljenje amfora u kojima su pohranjeni svici, te peć, metalni predmeti i novac. Značajno je veliko groblje od preko 400 kamenih humaka. U njima su pronađeni ostaci sredovječnih muškaraca u starosti od 20 do 50 godina, ukopanih bez ikakva nakita i goli, okrenuti glavom prema istoku. Uz rubove ima nekoliko ženskih grobova s nakitom i dječjih. Niti jedno obiteljsko groblje! To je bila središnja zgrada, zgrada matica zajednice kojoj pripadaju kumranski rukopisi. Zajednica je živjela izvan tog zdanja, pod šatorima, pojatama, u špiljama, a ovo im je bilo mjesto okupljanja na zajedničke čine.

Od 110. do 31. godine prije Krista imamo cvatuće razdoblje zajednice. Godine 31. jaki potres ruši zdanje i zajednica se gasi. Vjerojatnije je da ju rastjera Herod Veliki. Nakon njegove smrti, 4. godine prije naše ere, zajednica je opet na okupu, a nestaje godine 68. Zajednica pred najezdom rimskih vojnika desete legije, Fratensis, koji su nadirali iz Jerihona prema Jeruzalemu, skrila je rukopise u nepristupačne špilje (4 Q). Rimski su vojnici prodrli u zgradu, što svjedoči palež i rimske strelice, te pobili sve članove zajednice i tako je ostala skriveno blago njihovih rukopisa sve do 1947. godine.

Treće razdoblje od 68. do 100. označava prisutnost rimske vojske, a od 132. do 135. prisutnost ustanika drugog židovskog ustanka.

   

O kakvoj se zajednici radilo? Sigurno je to bila jedna židovska sljedba, pravovjernih Židova, ali odijeljenih od službenog židovstva. Prof. Sukenik početkom 1950. govori da se radi o esenima. Danas se u tome svi slažu.

Eseni kao i farizeji razvili su se iz vjerničke grupe hasidim - pobožnici. Kad su se odvojili od farizeje i pošli u pustinju zadržali su to ime (hasein-hasaja - obnovitelj zakona ili od hašaim - šutljivi; Filon izvodi ime iz grčke riječi osios - pobožan, bogoljuban, svet).

U Novom zavjetu se ne spominju. Isus djeluje u Galileji gdje nema esena. Josip Flavije ih spominje uz saduceje i farizeje. O njima se pohvalno izrazio. I sam je neko vrijeme boravio među njima. On piše: "Bježe od požude kao od sramote; umjerenost i odricanje od požuda su njihove kreposti." Nekoji imaju žene ali samo da imaju djece. Filon Aleksandrijski, suvremenik Isusov opisuje esene kao samotne askete. Rimski pisac Plinije Stariji u Historia naturalis govori o njima s udivljenjem: "Žive bez ljubavi (obitelji) i bez novca", a uvijek im pridolaze novi članovi.

Filon i Josip Flavije ih opisuju kao pacifiste, dok crkveni otac Hipolit kao borbenu, gotovo zelotsku zajednicu koja se sprema za posljednji rat sa "sinovima tame", a to su Rimljani. U prvom židovskom ustanku spominju se i neki eseni kao aktivni zapovjednici u borbi protiv Rimljana.

   

Zajednica živi strogo zatvorenim životom. Može joj pristupiti samo Izraelac koji želi slijepo opsluživati Zakon kako ga je nezabludivo protumačio Učitelj pravde, utemeljitelj zajednice. Prije nego postane punopravni član zajednice mora tri godine provesti kao novak, prolazeći kroz razne kušnje. Nakon godina kušnje svoja dobra i prihode predaje zajednici. Dobiva bijelu haljinu i ima pristup zajedničkom blagovanju i obrednom kupanju. Prekršitelj Zakona ili koji otkrije tajnu zajednice biva strogo kažnjen ili izbačen iz zajednice zbog većih prekršaje.

Žive celibatarnim životom i u obrednoj čistoći kao svećenici koji obavljaju službu Božju u Hramu. Sebe smatraju da su u neprekidnom prinosu žrtve života Bogu i zajednicu smatraju duhovnim svetištem. Raskinuli su s hramskim žrtvama. Čini se da su ipak slali prinose za žrtve u hramu, a po ostacima životinjskih kostiju kao da su prinosili i krvne žrtve.

Nakon dnevnog posla na poljima, u radionicama, u prepisivanju rukopisa, okupljaju se navečer za liturgijsko slavlje. Uz biblijske himne i psalme imaju i svoje. Slijedi čitanje biblijskih tekstova. Dok saduceji priznaju samo Petoknjižje, oni tumače i proroke i psalme, i traže u njima kako otkriti znakove vremena dolaska Gospodnjeg. Svake noći, jedan od članova, pod uljanicom razmatra Pisma da to otkrije. Imaju i svoj horoskop da točno odrede godinu i dan. U 1. stoljeću nije nastala niti jedna knjiga hebrejske Biblije, stoga oni prepisuju predane knjige, posebno Daniela. Vide u četvrtom Danielovu kraljevstvu rimsko carstvo koje ide svojem svršetku; istražuju dovršenje sedamdesete sedmice, kad će se staviti "pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima" (Dn 9, 24). Od sredine 1. stoljeća prije Krista nastaju mesijanski pokreti i pojavljuju se brojni mesije.

Dvaput dnevno se okupljaju na zajedničko blagovanje i prije se obredno okupaju. Hrana im je većinom vegetarijanska, leća i salate, i piju tiroš, slatkasti mošt.

Sebe predstavljaju kao pravi, novi Izrael, podijeljen na dvanaest plemena, i svako pleme na tisućnike, stotnike, pedesetnike, desetnike. Podijeljeni su na Dom Aronov (kler) i Dom Izraelov (laici), ali sav autoritet i vodstvo je u rukama svećenika. Bar jednom skupljaju se na godišnju skupštinu - "skup mnogih". Imaju i najviši savjet. Svećenik vodi liturgijska slavlja, predsjeda skupu i on je nadzornik (mebaqqer - episkop), pastir i otac zajednice.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<