I ove godine, sredinom svibnja, okupili smo se na Bleiburškom polju da obavimo sveti i zavjetni spomen-čin i molitvu za sve žrtve tragedije koja je u povijesti zapisana kao "Bleiburška tragedija hrvatskog naroda". To je iskaz našeg pijeteta i obnavljanje svehrvatskog povijesnog sjećanja na sve stradalnike i žrtve vezane uz događaje od 15. svibnja 1945. na ovom Bleiburškom polju. Naš molitveni spomen pretvara se u duboko i ozbiljno kršćansko i humanističko razmišljanje nad povijesnim tokovima i događajima koji su nažalost u vremenima totalitarnih režima i po diktatu orwellovskih "ministarstava istine" bili iskrivljivani, jednostrano prikazivani ili prešućivani. Potrebno nam je to "ovladavanje poviješću" nakon desetljećâ manipuliranja povijesnom istinom. Bleiburg je "velika opomena" prema kojoj se sav hrvatski narod mora odrediti u mirnom duhu, istinski, kritički i pošteno.

Naša misao i naša molitva na tom znakovitom i tragičnom mjestu žele obuhvatiti i biti spomen i na sve druge žrtve i stradalnike koji su poput Hrvata na ovim prostorima bili bezdušno, na prijevaru i na silu predani u smrt. Mislim pri tom na stradanje i predaju desetaka tisuća Kozaka, na tragediju slovenskih domobranacev, kao i na sve ostale žrtve koje su se ovdje zatekle u bijegu pred najezdom "crvenog zmaja", a od Engleza bile bešćutno predane u smrt, robiju, užas progona i stradanja. Sve su to žrtve Jalte na osnovi dogovora (od 4. do 11. veljače 1945.) "tri velika" političara da će se sve sovjetske građane koji se zateknu u nadležnosti zapadnih saveznika izručiti Rusiji! Slijedom toga dogovora izručeni su Crvenoj armiji Kozaci, Osvobodilnoj fronti slovenski domobranci, Titovim partizanima Hrvati i drugi.

Poznati francuski pisac Honoré de Balzac (1799.-1850.) jednom je napisao: "Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi; druga je tajna povijest koja skriva prave uzroke događaja" (R. Czernin, Das Ende des Tabus, str. 11). To vrijedi na osobit način za Bleiburg, za sve žrtve Jalte, za sve one koji su nakon završetka Drugoga svjetskog rata bezdušno izručeni na milost i nemilost krvavim crvenim neprijateljima. A oni su potom pristranom ideološkom mržnjom i osvetom desetljećima diktirali i pisali službenu i lažnu povijest, oni su prešućivali svoja klanja i ubijanja, svoje logore i jame, svoje Sibire i Gulage, svoje zločine i svoje egzekutore.

Događanja na Bleiburškom polju i okolici zapisana su i opisana bezbroj puta u obliku osobnih svjedočanstava, sakupljenih iskaza i dokumenata. Nažalost, u hrvatskoj historiografiji još uvijek nema znanstvenog konsenzusa, nema pouzdane i smirene prosudbe o bitnim odrednicama povijesno-političkih zbivanja kroz cijelo mučno i ratno XX. stoljeće. Zato želim pročitati opis bleiburških događaja iz pera jednog austrijskog povjesničara, kako stoji u knjizi čije je 4. izdanje tiskano prošle godine:

"Pod odgovornošću tadašnjeg opunomoćenog ministra za europski jugoistok i Sredozemlje, kasnijeg engleskog premijera Harolda Macmillana, u drugoj polovini svibnja 1945. bilo je preko 100.000 jugoslavenskih izbjeglica - Srba, Hrvata, Slovenaca - s njihovom djecom i ženama iz logora u Koruškoj (Viktring i Bleiburg) predano Titovim partizanima i od njih su na užasan način dijelom odmah, dijelom na višetjednim marševima smrti ubijeni. Velik dio njih bili su hrvatski i slovenski seljaci sa svojim obiteljima koji su u Austriji tražili zaštitu od Titovih partizana koji su ubijali i pljačkali… To potvrđuje čak i tako nadležni svjedok kao što je Milovan Đilas, nekoć Titov ratni i životni pratilac i negdašnji zamjenik predsjednika Jugoslavije. On je 1979. u engleskom časopisu ‘Encounter’ pisao: "Da budem iskren, mi nismo shvaćali, zašto Britanci… ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma… Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kad su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali" (R. Czernin, Das Ende des Tabus, str. 240).

Pitamo se, zašto nakon toliko godina, nakon toliko sabranih dokumenata, osobnih iskaza i svjedočanstava u našoj javnosti Bleiburg ostaje nesvladana stranica naše povijesti nad kojom još uvijek traje nametnuta "damnatio memoriae", zaborav, šutnja, tabu tema na komunističkom popisu zabranjenih događaja, mjestâ i nadnevaka.

Hrvatski pjesnik i novinar, prognanik, Ivo Lendić (1908.-1982.) napisao je u lipnju 1946. pjesmu "Pismo nakon Bleiburga" (Angelusi, Zagreb, 2000, str. 91):

A ja, neznatni i gotovo bezimeni "râb rvatski", kao da i danas, u svome domoljubnom snoviđenju gledam i vidim kobnu sjenu Bleiburga i Križnih putova još uvijek nadvijenu nad mojom Croatiom. Čini mi se da vidim i prepoznajem tu kobnu sjenu u obliku križa nad kolonom stotina tisuća nezaposlenih, onih ispod crte koja označava granicu siromaštva, vidim je nad nezbrinutim prognanicima i nad braniteljima, vidim je u kriminaliziranju, razvojačenju i neraspoređenosti na tisuće hrvatskih vojnika i redarstvenika. I dok se, izgleda, još uvijek mnogi "vrte u začaranom krugu zastarjelih i preživjelih formula bivše jugoslavenske politike i diplomacije", ja se, odbacujući nametnute teze o "vjekovnom hrvatskom prokletstvu" i površne raščlambe o uzrocima naših prošlih i sadašnjih teškoća, u dvojbi pitam: je li to naš zavjet ili doista naša zla sudbina?!

Pa ipak, usprkos svemu, u duhu vjere u Isusa Krista i njegova Evanđelja, na tragu humanističke etike i europske uljudbe, u odgovornom promišljanju nad povjesnicom roda, naroda i zemlje Hrvata, u zauzetosti za boljitak naše budućnosti, ja ovdje i sada želim izreći sedam zavjetnih bleiburških teza:

1. Bleiburg je velika opomena, kao što su to i sva druga mjesta stradanja, i već je sazrelo vrijeme da se bez ideoloških prisila, istinito i kritički pouzdano ispiše neprijeporna povijest našeg hrvatskog XX. vijeka. Neka dogodine na ovo mjesto konačno skupa dođu čelnici naše Crkve i naše Države, neka istinito, pomirljivo i pošteno sroče i izreknu "hrvatski pravorijek o bleiburškoj tragediji" i svim drugim hrvatskim tragedijama, neka zajedno upute uvjerljivu poruku pomirenja svome narodu.

2. Zbog golemog broja žrtava i načina užasnog stradanja imamo puno pravo govoriti o "Hrvatskom holokaustu". Vrijeme je da pošteno i uljuđeno razmrsimo zamršeno povijesno i političko klupko, da se izdignemo iznad svih onih koji su na bilo koji način jednostrano i ideološki pristrano manipulirali poviješću u "stoljeću rata". Naša povijest nije jeftini novinski papir za promidžbu i obranu već preživjelih ideologija i politika, nego je to krvava i smrtna zbilja stotinâ tisućâ naše braće i sestara, naših očeva i majki, muževa i žena, naših sinova i kćeri, naše djece i staraca. Prema njima, pa na ma kojoj strani da su bili, dužni smo iskazati pijetet, a ne ih još i u grobu osuđivati i šutnjom u jamama skrivati.

3. Neka u spomen na sve te bolne događaje i stradanja bude uzdignut znamen KRIŽA kao vječni i posvećeni znamen patnje i stradanja, znamen ljubavi i nade, znamen sjećanja i znamen praštanja. Kristov KRIŽ za sve naše križeve i križne putove. Križ "općenarodnog izmirenja, tj. da se jednom stavi točka osvetama i međusobnim progonima, odnosno da se pomire svi čestiti ljudi dobre volje, makar kojemu taboru prije pripadali, bili oni s lijeva ili s desna" (I. Lendić, Božji kotači, str. 156). Iznad svih ljudskih prosudbi i osjećaja valja nam doseći razinu humanosti i milosrđa, jer "jao Hrvatskoj ako ne bude smogla dovoljno snage da afirmira zakone ljubavi i milosrđa iz Govora na gori" (isto).

4. Neka se u srcu slobodne i neovisne Domovine podigne doličan hrvatski Panteon i hrvatski Yad Vašem, hram spomena i hram pomirenja za sve žrtve, za sve nestale, u jame bačene, suđene i osuđene. Naš hrvatski Montmartre s natpisom: CROATIA POENITENS ET DEVOTA! Jer, prema procjenama Instituta "Ivo Pilar", poslije 2. svjetskog rata u Jugoslaviji je stradalo do 600.000 Hrvata. Zato treba već jednom skinuti s naših obraza "hrvatski kajinovski sindrom" Jasenovca i s naših čela ozloglašeno značenje slova "U". Pošteno, kritički i istinito treba progovoriti o svim logorima, a ne samo o jednom. Bleiburg i Jasenovac su samo dvije izrazite metafore za sve žrtve nemilih ideologija i politika koje su tijekom 20. vijeka rastrgale i u crno zavile Hrvatsku. Stoga, ako određeni znanstveni krugovi hoće da povjerujemo njihovu intelektualnom i ljudskom poštenju, neka istraže i objave istinu i o svim Titovim logorima nakon 8. svibnja 1945. Nažalost, naći će se o tome malo pisanih tragova i dokumenata, jer su na tisuće ljudi bez suda i presude bačeni, pokopani i zatrpani u jame bezdanke diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Srbije. I broja im se ne zna, "nitko to točno ne zna i nikad se neće saznati" (Czernin citira te riječi Milovana Đilasa!).

5. Bleiburg i sve jame, svi rovovi i još nepoznata stratišta zahtijevaju da se sroči tužna koračnica i sklada veliki "Hrvatski Requiem" u kojem će stajati i riječi: "Po šumama i gorama gnjiju kosti hrvatske." Uzaludno je i neuvjerljivo proglašavati se humanistom i naprednjakom, a ostati neosjetljiv na nemile zločine egzekutora nad stotinama tisuća Hrvata i Hrvatica.

6. Hrvatsku demokratsku budućnost ne može se graditi samo na antifašizmu, nego isto tako na antikomunizmu, antiateizmu te antiantikroatizmu, odnosno na protivljenju zlima koja su nanijela bezbrojne rane biću naše nacije, naše kulture, naše vjere, naše političke svijesti i opredjeljenja. To treba učiniti u cilju stabilnosti našega hrvatskog suvereniteta i identiteta. Budućnost treba graditi na temeljima mira i slobode, na temeljima civilizacije ljubavi i praštanja, na istini i pravdi, na stožernim vrednotama života, a ne na već istrošenim predlošcima stranih, stranačkih i partijskih diktata koji su pokazali svoje lice i naličje u militantnom barbarstvu u službi antikroaticiteta odnosno široke palete protuhrvatske djelatnosti.

7. Crkva, koja se molitveno sabire nad gubilištima i stratištima, koja zaboravu i prezirnoj šutnji ili ideološkom diktatu otimlje sjećanje na svoje sinove i kćeri, nije ni ustaška ni partizanska, ni Titova ni Pavelićeva, nego brižna i tužna Majka zemlje i naroda Hrvatâ. Evanđelje Isusa Krista i njegov Govor na gori njezina su magna charta djelovanja i trpljenja. Ona se bori za etička i vjerska načela, a ne za vlast, te u duhu neslomljivog blaženika kardinala Alojzija Stepinca može i treba da se usprotivi i opre svakom zlu i svakoj zloj ideologiji, ali uvijek osjećajući i potvrđujući htijenje i želju hrvatskog naroda za nacionalnom slobodom i državnom neovisnošću. Crkva ne želi klerikalnu državu, ali se opire i državi bez Boga, bez morala, bez stožernih ljudskih i božanskih vrednota.

Neka dobri i milosrdni Bog primi naše misne žrtve i naše molitve za vječni pokoj svih žrtava Bleiburga i Križnoga puta, a nama neka ispuni dušu, srce i pamet mislima mira i ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku.

NIKOLA MATE ROŠČIĆ
(dijelovi propovijedi)