BOG SKRIVEN MUDRIMA I UMNIMA

Čudesno ostvarenje Božjeg spasenjskog nauma potiče Isusa na slavoslovlje Ocu. Isus hvali Oca i zahvaljuje mu za ovu objavu svijetu u kojoj zablista na neočekivani način Božja mudrost i svemoć. S pravom se ovaj odlomak naziva "biserom" u Matejevu evanđelju, teološki najdublja ispovijest vjere u otajstvo Oca i Sina.

Isus govori o Ocu "svome" i Ocu "našem" s ljubavlju i nježnošću, kako to i samo ime "otac" traži. Sada objavljuje da je Otac Stvoritelj i Gospodar svijeta, neba i zemlje. Sve što postoji njemu duguje svoju opstojnost i postojanje.

Taj veliki Bog je "ovo", otajstvo kraljevstva, navještaj njegov sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, neznalicama, prezrenima. I doista, prvo blaženstvo Isus upravlja "siromasima duhom" (5, 3). On traži malene, prezrene, siromašne. Među njima sebi izabire učenike, siromasi i bijednici mu vjeruju i na njima on ostvaruje svoja mesijanska čudesa. Ovdje doživljavamo "slabost" Božju prema onima koji u svijetu ne znače ništa.

Božje otajstvo ostaje skriveno "mudrima i umnima". Isus misli na pismoznance, koji misle da su iscrpili svu mudrost i više nemaju što otkriti. Misli i na farizeje koje misli da su dosegli svetost, "pravednost" u najvišem stupnju. Njima objava spasenja ne treba. Njima ne treba Spasitelj, oni su spasenje već svojim snagama postigli. To će ponavljati "mudri i umni" kroz cijelu povijest čovječanstva, počevši od Adama koji popušta napasti: "bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo", ne priznavajući Boga iznad sebe, niti osjećaju potrebu za njim.

"Tako se tebi svidjelo!" Riječ eudokia, izriče odluku volje, plan, objavu. Ona se otkriva na početku stvaranja i vrhunac objave imamo u rađanju poniznoga Mesije, kad anđeli svijetu navještaju: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim." (Lk 2, 4) Da, ovi prezreni, maleni su Božji miljenici.

"Sve je meni predao Otac moj, i nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti."

Imamo četiri snažne izreke kršćanske vjere. Isus govori o "spoznaji". U biblijskom jeziku, kao i ovdje, "spoznati" znači doumiti, obuhvatiti sve znanje, znači zrenje u božanske istine, ali nadasve znači ljubiti, posjedovati zajedništvo i jedinstvo naravi i bitka. Onaj koji govori, Isus iz Nazareta, čovjek među ljudima, ovdje svečano tvrdi da njega "pozna" samo Otac.

Još više iznenađuje: "niti tko pozna Oca doli Sin". Isus do sada govori o Ocu na način pun poštovanja, podložnosti, skromnosti. Za njega, kao čovjeka među ljudima, On je veliki Bog i ljubljeni Otac. Ovdje objavljuje veliku istinu kršćanske vjere. Isus je ne samo "čovjek iz Nazareta", nego i pravi Bog, istobitan s Ocem. Ovo je objava otajstva Božjega, koje treba prihvatiti jednostavnom dušom, s poštovanjem. To shvaćaju i prihvaćaju "maleni".

Ova "spoznaja" Oca i Sina ne ostaje zatvorena. Ona se mora objaviti svijetu. Samo Sin je Posrednik spasenja, on objavljuje istinu kraljevstva kome "hoće". I on slijedi Očev plan objave "malenima".

U Isusovo vrijeme njegovi sunarodnjaci, njegovi mještani, sebi i drugima postavljaju pitanje kako može tako govoriti jedan čovjek, sin tesarov? Ta pitanja će se postavljati tijekom povijesti do današnjih dana, a odgovor je dao već sam Isus: tko se približi otajstvu kao "mudar i umni", smatrajući sebe dostatnim, i da mu ne treba Spasitelj, taj u Isusu Kristu neće otkriti Boga i Otkupitelja. "Maleni" će, naprotiv, ispovijedati svoju vjeru u Boga "Stvoritelja neba i zemlja" i u "Isusa Krista jedinoga Gospodina našega", "Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga".

"Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu jaram je moj sladak i breme moje lako."

Isus se obraća onima, kojima se predao svom dušom i srcem. To su siromasi i gladni, jednostavni i maleni, izmoreni i opterećeni. Oni dolaze k njemu sa svojim bolima i patnjama, i Isus ide k njima, sažali se nad njima, jer bijahu "izmučeni i obrvani kao ovce bez pastira".(9, 36) Njihov život je pritiješnjen i shrvan "jarmom", teškim zakonskih propisa koje pismoznanci na njih stavljaju, kao što seljak na magarca stavlja tvrdi i kvrgavi jaram. Zakon, koji je dan za spasenje i život (Ez 20, 13) postaje težak jaram, prema tumačenju i zahtjevima pismoznanaca.

Isus govori da uzmu "njegov jaram". U Besjedi na gori Isus je starozavjetni zakon radikalizirao, postavio je svojima još veći "jaram". Kako je onda njegov jaram sladak i njegovo breme lako?

Isus nam objavljuje Oca koji nas ljubi kao što to ne može niti jedan zemaljski otac. On u "skrovitosti" gleda naša djela. Stoga ispunjenje volje Očeve je u sinovskom ozračju i u bratskom odnosu prema svim ljudima.

K tome Isus je svojim životom, svojim poslanjem, prvi ponio taj "jaram i breme". On, iako Sin Božji, "ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu". (Fil 2, 8) Životom je pokazao što to znači biti "krotka i ponizna srca". I objava Oca postaje najblistavija u smrti na križu, u smrti koja donosi život i uskrsnuće svim ljudima. Samo slijedeći Gospodina na tom putu, u krotkosti i poniznosti srca, naći ćemo istinski mir i pokoj, radost i blaženstvo vječnoga života.

Objava Boga Oca, objava Boga Sina, Mesije, Kralja, Učitelja i Proroka, pravog čovjeka i istinitog Boga, ovdje doseže svoj vrhunac. I to mogu shvatiti samo "maleni", "krotki i ponizni srcem", kojima Otac nebeski objavljuje tajne kraljevstva, otajstvo ljubavi Božje, i daje svjetlo i snagu Duha Svetoga da to mogu ostvariti u svojem životu: ljubiti Boga i svakog čovjeka kao brata u Isusu Kristu.

Eseni prema današnjem saznanju potječu od hasideja, grupe vjerne Zakonu i savezu. Pojavljuju se u Makabejsko vrijeme. Prema nekima, nastali su već u babilonskom izgnanstvu. Vjerojatnije je da su nastali oko 200. godine prije Krista, kao najvatreniji pobornici Zakona i žestoki protivnici helenizma, odnosno prodora grčkog mnogoboštva i liberalizma. Prema spisima zajednice nastali su 390 godina nakon razorenja Jeruzalema (588. godine prije Krista), dakle oko 200. godine.

U vrijeme makabejskog ustanka 167. godine prije Krista pridružuju se borcima za slobodu vjere i Zakona, protiv Antioha IV. Epifana. Ovaj kralj je odlučio stvoriti jedinstvo u svojem golemom kraljevstvu, da svi budu jedne vjere i jedne nacije. Drugi narodi su lako prihvatili idolopoklonstvo, jedan bog više ili manje u panteonu ne stvara poteškoće, a niti da budu svi jedna nacija većini naroda nije smetalo. Za Židova to bi značilo gubitak njihova identiteta: od jednobožaca moraju postati mnogobošci, od naroda izabranja postali bi Grci-pogani.

Kad su se Jonatan (160-142. prije Krista) i Šimun (142-134. prije Krista) proglasili i velikim svećenicima, iako nisu potomci Sadokovi, kojima jedino pripada ta čast, i počeli voditi svjetovnu politiku, hasidejci su postali njihovi glavni neprijatelji. U to vrijeme hasidejci se podijeliše na dvije skupine: farizeji ("odvojeni" od svega nečistoga) i eseni.

Značajna grupa esena pod vodstvom Učitelja Zakona ili Učitelja pravde silazi u pustinju zapadno od Mrtvoga mora. Odvaja se od službenog svećenstva i od hramskoga kulta koji obavlja "zli svećenik".

Kada je to bilo? Možda već u vrijeme Jonatana, kad se on 153. godine proglasio velikim svećenikom i protjerao zakonitoga velikog svećenika Oniju III., iako na velikosvećeničku službu i čast imaju pravo samo potomci Sadokovi. Ili možda za vrijeme Jonatanova nasljednika Šimuna. Obojica braće su neslavno završila: Jonatan je pao u ruke bezbožnog Trifona koji ga je na prijevaru pogubio (1 Mak 4, 41-48), a Šimun je pogubljen u svojem jerihonskom dvorcu u blizini Kumrana. Bila je to, po mišljenju esena, zaslužena kazna za progon zajednice "novog saveza" kako se ta grupa esena nazivala.

Vjerojatnije je da je to bilo u vrijeme Ivana Hirkana (134-104. godine) ili Aleksandra Janeja (103-76. godine). Dakle oko 100. godine prije Krista. Josip Flavije 100. godine poslije Krista piše knjigu Židovske Starine. Piše kako se prije 200 godina Janej odrekao proročkog autoriteta i prestao je Urim i Tumim po kojima se očitovalo Božje proroštvo. Dakle, bilo je to oko 100. godine prije Krista, što potvrđuju i najstariji arheološki nalazi u Kirbet Kumranu. Eseni o toj svojoj prvoj skupini kažu: "Dvadeset godina bijahu kao slijepci koji traže tapkajući svoj put. I evo Bog im podiže učitelja pravde da ih vodi prema njegovu srcu."

"Učitelja pravde - Moreh ha sedeq", koji uči pravdu, susrećemo u Joelu: "On vam dade Učitelja pravde, izli na vas kišu" (Jl 2, 23). U Hošei čitamo: "izli na nas kišu" (Hoš 10, 12).

Učitelj pravde je sigurno svećenik i vjerojatno potomak Sadokov kojemu pripada veliko svećeništvo koje su prigrabili najprije Jonatan i Šimun, a zatim nedostojni službenici, "zli svećenik" Ivan Hirkan i Janej.

Učitelj pravde zove si i Učiteljem Zvijezda i Učiteljem Zakona-Tore. On je onaj koji daje autentično tumačenje Zakona. U njemu njegovi sljedbenici vide novoga Mojsija, koji ima trostruku službu: Prorok je, politički vođa i svećenik, utemeljitelj novoga kulta i novoga saveza. Nadasve je on utjelovljenje autoritativnog tumačenja Zakona i kao takav pojavljuje se kao eshatološki lik.

Jaz između esena i službenog židovstva nije toliko u zakonitosti jeruzalemskog velikog svećenstva i u ispravnosti hramskog kulta, koliko u autoritarnom tumačenje Zakona.

Ivan Hirkan se povezao sa strankom saduceja. Farizeji tada postaju žestoki protivnici obitelji Hasmoneja, potomaka Makabejaca. U vrijeme Janeja farizeji stvaraju savez sa Seleukom Demetrijem protiv Janeja, što izazove njegov bijes. On im se žestoko osvećuje. Na stotine ih pribija na križ uz prisutnost njihovih obitelji, dok se on s uzvanicima i sa svojim inočama zabavlja uz taj jezivi prizor. Tek za njegova nasljednika, Aleksandre Salome (76-67. prije Krista), druge i posljednje židovske kraljice, ona se, prema posljednjoj Janejevoj želji, izmiruje s farizejima i oni ulaze u Veliko vijeće - Sinedrij i na njih se posvema oslonila.

Zanimljivo je da u kumranskim spisima nalazimo molitvu za kralja Jonatana (ili Janeja). Iako nisu priznavali njegov autoritet u tumačenju Zakona, ipak su bili poslušni njegovoj civilnoj vlasti koju su priznavali.

Eseni su se odvojili od saduceje, iako je to svećenička stranka, ne samo glede hramskog kulta u Jeruzalemu, nego i glede kalendara. Saduceji tada provode novi mjesečev kalendar, dok eseni ostaju vjerni sunčevu kalendaru. "Zli svećenik" ih napada na Dan pomirenja, koji se svečano slavi počinkom, što znači da oni slijede drugi kalendar.

Tako se kumranska zajednica nastanila u okolici Kumrana, i doživljava svoj rascvat u prvom periodu od oko 100. do 31. godine prije Krista. Tada je raspršena, da bi se opet sakupila i doživjela novi procvat od godine 4. prije Krista pa sve do 68. poslije Krista, kad prestaje njihovo postojanje i pustinjska prašina polako prekriva njihovu kuću maticu - Kumran - do otkrića godine 1947.