Hrvatska riječ "kič" dolazi od njemačke riječi "Kitsch", a ova od engleske "sketch", što znači "skica". Izraz kojim se me­đu münchenskim trgovcima umjetnina, potkraj XIX st., na­zivala brzo izvedena djela po ukusu likovno neobrazovane malograđanske publike. Postupno "kič" postaje sinonim za sve što je u likovnom stvara­nju usmjereno prvenstveno na dopadljivost, što svojom sentimentalnošću, senzacionalnošću ili patosom tematike zadovo­ljava nekritičan ukus šire pub­like, a nema umjetničke vrije­dnosti. Otprilike tako piše u "Enciklopediji likovnih umjetnosti" JLZ, Zagreb, tom III., str 170.

Kič je relativno nova pojava. Pojavio se u devetnaestom stoljeću s masovnom proizvodnjom i tržištem "umjetnina". No, nije nužno da nešto što se masovno proizvodi bude kič. Na primjer, dobre fotografske reprodukcije umjetničkih slika, kvalitetan film, ili, što je najprimjerenije, umjetnički vrijedan industrijski dizajn. Ne toliko masovna proizvodnja koliko tržište, odigralo je ključnu ulogu u nastanku kiča. Lukavo, proračunato i podmuklo vabljenje likovno neukog potrošača da odriješi kesu i kupi predmet koji je napravljen po tim lukavim, podmuklim i proračunatim obrascima. Cilj nije umjetnost, a najmanje duhovnost, cilj je svidjeti se, biti prodan. Kič je nastao iz podilaženja skučenim obzorima, likovnom neukusu i duhovnoj plitkosti prosječnoga kupca.

Po svojem usmjerenju kič je suprotan duhovnoj umjetnosti, on je njezin krvnik.

Uskršnja čestitka ne mora nužno sadržavati reprodukciju umjetničkog likovnog djela, ni umjetničku fotografiju. Nužno je, tek, da bude (kao industrijski proizvod) kvalitetno umjetnički grafički dizajnirana. No, uskršnja čestitka ne smije sadržavati kič. Ukoliko sadrži kič, ona negira svoju duhovnu poruku. To je drama samonegacije koja se odvija po nebrojenim štandovima, dućanima i kioscima u preduskrsno vrijeme.

Ovaj put bih se osvrnuo na one čestitke koje su nastale svjesnim izbjegavanjem takve samonegacije. Na žalost izbor nije bio velik, ne zato što takve čestitke ne bi mogle biti vrlo raznovrsne, već zato što se prodaju na vrlo malom broju prodajnih mjesta u Zagrebu. U pravilu, samo u prodavaonicama nekih crkvenih udruga i samostana. No, čak je i taj mali broj čestitaka ispao raznovrsniji od ogromne kič-produkcije.

Opazio sam četiri različite vrste čestitaka:

1. Fotografije prirode ili ikebane.

Na primjer, polje osuto šafranima s duhovnom porukom fra Zvjezdana Linića.

2. Čestitke s citatima.

Citati iz duhovnih tekstova mistika, teologa i književnika. Pored teksta, manji dio prostora zauzima umjetnička fotografija s biljnim, prirodnim ili arhitektonskim motivom ili krajolikom visoke simboličke vrijednosti.

3. Reprodukcije likovnih djela kršćanske antike, srednjeg vijeka, renesanse, baroka...

Ovo je najčešći oblik uskrsne čestitke koja nije kičasta. Reprodukcije iz devetnaestog stoljeća (Npr. "Posljednja večera" iz đakovačke katedrale), na granici su kiča. No, bolje je i to nego pravi kič. Neke su reprodukcije renesansne umjetnosti toliko loše izvedene (Leonardova "Posljednja večera") da postaju pravi kič. No, većina je tih reprodukcija u dobrom stanju. Premda možemo opaziti čestitke iz svih stilskih razdoblja, dominira renesansa.

4. Reprodukcije djela modernih i postmodernih autora.

Ovo je najrjeđi oblik uskrsne čestitke. Premda bi upravo njega trebalo najviše poticati. Osim reprodukcija Šulentića, o kojima sam već pisao, u rukama mi je samo jedna jedina moderna čestitka: "Vstali Kristus" S. Kregara. Prilično dekorativna, s elementima plošne kubističke analitike. Isus stoji-leži na podlozi mandale koja kao da je ispunjena zlatnim opekama. Jednom rukom pozdravlja, drugom drži stijeg. Prilično teatralno, ali bolje i to nego - kič.

Za reproduciranje na uskrsnoj čestitci (od modernih hrvatskih autora kršćanskog nadahnuća) najprikladnijima mi se čine djela Dulčića i Šulentića, no našlo bi se još mnogo desetaka drugih autora s pogodnim likovnim djelima.