BOG JE ČOVJEKOV SAVEZNIK

U lipnju me uvijek zahvati lipanjska depresija. Razlog za nju je završetak nastavne godine. Prilika je to da se čovjek osvrne na proteklu godinu i da se upita koliko je bila plodonosna. Najčešće u tom trenutku učitelji ne budu svjesni koliko se toga usjeklo u misli, srca i živote učenika pa ih zahvati lipanjska depresija. Obično pred kraj nastavne godine, ustanova koja je namijenjena za odgoj i obrazovanje, postane lovište boljih ocjena, trkalište u kojemu se naganja bolji prosjek, splet tuge, razočaranja, bijesa, napetosti, neočekivanih radosti, neugoda, nepravdi i neiskorištenih mogućnosti. Uzalud se svake godine ponavlja kako nastava traje cijelo vrijeme nastavne godine i da se ne čeka zadnji čas. Stoga se ja, u svakolipanjskoj borbi za smisao i dignitet, prisjećam lijepih trenutaka protekle nastavne godine. Upravo zato bih ovoga lipnja s vama podijelio jednu takvu uspomenu.

Kada po programu vjeronauka dođe vrijeme za govor o grijehu i obraćenju, o čovjekovoj zloupotrebi slobode i Božjem Očinskom milosrđu, o ljudskom padu i spasenju koje od Boga dolazi te o sakramentu pomirenja i pokore, svoje učenike najprije zamolim da pokušaju naučiti nazivati drugim, prikladnijim imenima, ono što se inače zove Deset Božjih zapovijedi. Izmjena naziva koju im predložim je doduše mala, ali bitna. Riječ deset se ne mijenja jer je deset izričaja koji postoje. Također se ne mijenja ni riječ Božjih jer vjerujemo da je tih deset stvari Bog urezao u srce svakoga čovjeka i u čovjekovu čežnju za Bogom koja ga potom dovodi do vlastitog ispunjenja i sreće. Ono što se može, pa čak i treba mijenjati, riječ je zapovijedi. Naime hebrejska riječ koja je u Svetom Pismu upotrijebljena za ono što se najčešće naziva Božjim zapovijedima ima više značenja. Jedno od njih je zapovijed. No ta hebrejska riječ znači riječ naprosto, zatim uputa, savjet, prijedlog, načelo ili stvar. Grča riječ logos također u sebi nosi sva ta značenja. Čvrsto vjerujem, temeljeći se na riječima Isusa iz Nazareta za kojega vjerujem da je Krist, da je osobi Boga Oca svojstvenije da svoja stvorenja, obdarena slobodom i darovima Duha, potiče, da ih savjetuje, da ih upućuje i da im postavlja životna načela, nego da im zapovijeda. Možda je nekada, u neko prošlo nesvršeno vrijeme, izgledalo poticajnije poučavati ljude kako Bog svojim riječima zapovijeda, ali evanđeoskije je imati pred sobom osobu Boga koji čovjeka, jedinog od svojih materijalnih stvorenja, doživljava kao partnera, respektirajući njegove mogućnosti izbora.

Drugu stvar do koje mi je stalo da je učenici shvate i prihvate na početku govora o grijehu i obraćenju scenski prikažem s dvoje učenika. Izaberem neke među onima koji se jave i zamolim ih da izađu ispred svih. To dvoje učenika glume uloge Boga i čovjeka. Na početku učenike okrenem jedno prema drugom da se gledaju licem u lice. Ostalima objasnim da je to simbolika činjenice da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku (to je posebno upečatljivo ako su oni koji glume blizanci!) te da ga je stvorio kao prijatelja, suradnika i sustvaratelja. Budući da je Bog čovjeku darovao slobodnu volju, on svoju slobodu, nagovoren od Zloga, može i zloupotrijebiti. Čovjek time raskida prijateljstvo s Bogom, okreće leđa Bogu. Kad to kažem okrenem učenika koji glumi čovjeka tako da bude okrenut leđima prema učeniku koji glumi Boga.

Srećom to nije kraj. Bog, bogat milosrđem, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina, i čovjek može ponovno uspostaviti, grijehom prekinuto, prijateljstvo s Bogom. Dok to govorim okrenem učenika koji glumi čovjeka da opet gleda u lice učenika koji glumi Boga. No slaba ljudska narav i jak nagovor Zloga mogu čovjeka natjerati da ponovno zloupotrijebi slobodu vrijeđajući Boga, sebe ili drugoga čovjeka. Na to opet okrenem učenika koji glumi čovjeka. Ipak, Božja je Ljubav jača od svake čovjekove slabosti i čovjek se može ponovno vratiti Bogu. Tada četvrti put okrenem učenika prema drugom učeniku, onom koji glumi Boga. I koliko god puta čovjek sagriješio (peto okretanje!) toliko puta se može vratiti Bogu (šesto okretanje!). I nema tako velikoga grijeha (sedmo okretanje!) nakon kojega se, ukoliko se iskreno pokajemo, ne bismo mogli vratiti Bogu (osmo okretanje!). Ako je bilo tko od nas sada u stanju grijehom narušenoga prijateljstva s Bogom (deveto okretanje!), neka ne očajava, nego neka se pun povjerenja vrati u Očev dom (deseto okretanje!).

Učenika koji glumi čovjeka moglo bi se i dalje okretati, ali taman nekako u ovo vrijeme postane učenicima to okretanje smiješno, a ono što im želim ovim poručiti veoma je ozbiljna istina. Učenicima zato posvijestim činjenicu da se svaki govor o grijehu i obraćenju najviše bavi čovjekom, odnosno njegovim grijehom i njegovim obraćenjem. Obavim pritom brzinsko jedanaesto i dvanaesto okretanje. Ja bih volio da svatko od nas postane svjestan onoga što smo svi zapazili krajičkom oka i krajičkom svijesti. A to je činjenica da nikada, ni u kojem trenutku Bog nije okrenuo leđa čovjeku niti ga je smatrao nedostojnim prijateljstva i darova kojima ga je darovao. Volio bih da svatko od nas postane svjestan te istine. Bog nikada ne odbacuje čovjeka, nego ga neprestano prati svojom Utjelovljenom Riječju i Duhom.