RATNA SJEĆANJA (8)

Dogodilo se čudo! Štoviše, mi smo dio tog čuda, i važno je da sve što doživimo i što se dogodi, i zapišemo. Jer - mi smo prva generacija koja živi u slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi nakon 1.112 godina, a moji učenici su s jedne strane svojim životima, ranama, žrtvom i ljubavlju, a s druge strane svojim krunicama, tu državu stvorili. To je neopisiv osjećaj ponosa, radosti i obaveze da njihovu mladost, žrtvu i vjeru ne iznevjerim. U svemu tome bilo je čak i duhovitih trenutaka.

Strani vojnici različitih boja kože, pod jedinstvenom plavom beretkom UN-a, i s plavim rupcem oko vrata "vrzmaju se gradom", susrećemo ih na različitim mjestima, pa i u crkvi... Nadamo se da će nam njihov boravak u Baranji donijeti toliko željeni mir i osigurati uvjete za normalan rad na svim područjima života, pa i u školi. U ovom dijelu Hrvatske, a tako je vjerojatno i u Zadru, Karlovcu, Šibeniku ili Vinkovcima, školska godina je zbog neposredne opasnosti iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec odgađana i dok je krajevima Hrvatske koja nisu zahvaćena ratom i srpskom agresijom sad vrijeme odmora, mi se pripremamo za početak školske godine 1991/92. koja će trajati, ukoliko ne bude nikakvih ometanja - mjesec dana, uz realizaciju minimalnog programa. Važno je da se školska godina spasi, da učenici na vrijeme upišu srednju školu, maturanti fakultete i - studenti izvrše svoje akademske obveze. Doduše... bilo je pokušaja da bar osmi razredi slušaju predavanja i ispune svoje "kvote", ali je već prvi dan nastave na početku velikog odmora na grad izvršen žestok napad iz Baranje. Kako je u to vrijeme i završetak radnog vremena kombinata uz Dravu, pa su ljudi išli svojim kućama, bilo je i mrtvih i ranjenih. Srećom, nitko od učenika nije nastradao. Gorka je činjenica, spoznaja da je "onima preko Drave" netko dojavio točno vrijeme kad su djeca zajedno i gdje je škola, jer je nekoliko granata palo u park točno preko puta škole. Za novi početak - trebalo je još vremena.

Prvi dan je školske godine, premda smo u vrelom ljetu i dugim danima... Uzimam s radošću Dnevnik svoga razreda i s radošću ulazim u svoju učionicu. Lijepo je vidjeti na panou u školskom hodniku zemljopisnu kartu s kronologijom priznanja neovisnosti Republike Hrvatske i primanja u UN, a u učionici, umjesto lica političara - grb države o kojoj su sanjale generacije i generacije Hrvata, a upravo su je mladići koji su u ovoj učionici prije nekoliko godina bili - stvorili. I sad "vidim" gdje je koji sjedio, kakav je bio... i s osjećajem zahvalnosti i ponosa mislim na njih dok ulazim u učionicu.

Već na vratima - šok! Ovu djecu, koja se ustaju da me pozdrave ne prepoznajem... Priroda se zaista neda prevariti: nikakve niske i prizemne, podmukle i bahate odluke međunarodne zajednice koja je smicalicama, pregovorima, ucjenama i "mrkvom i batinom" dopuštala Hrvatima da stvore svoju državu, nisu zaustavile prirodne procese u tijelima ovih dječaka i djevojčica koja upravo gledam: izrasle, ojačane, promijenjene, kojima tek oči ili osmijeh odaje identitet kojeg sam zapamtila na kraju prošle školske godine, ali kalendarski - cijele godine. Jedno nas sve povezuje - radost što imamo svoju državu, nada da rata više neće biti i - uspomene iz progonstva! Gotovo svi su oni tijekom najtragičnijih dana zime 1991/1992. bili izvan svojih domova, mnogi i izvan domovine: u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj (u "aranžmanu roditelja") ili u Hrvatskom zagorju, Istri, Međimurju, zahvaljujući dobroti mnogih ljudi, dobroti koja se kao dűga Božje brige nadvila nad Hrvatskom u to vrijeme.

Svi su sretni što su konačno kod kuće i - što "Imamo Hrvatsku"! Nažalost, jedna je djevojčica i stradala, neki su ostali bez očeva ili starijeg brata, neki se i sad vode kao "nestali". U isto vrijeme, bez obzira kako nam bilo teško, sad vidim, ovaj je slavonski kraj postao oaza novih prognanika i djece koja su pobjegla od srpskih progona iz Bosne. I u mom razredu vidim nova lica djevojčica i jednog dječaka. Za početak ništa ne pitam, osim da se predstave i samo kažu odakle dolaze. Njihove priče ću čuti, u osobnom razgovoru od majki, s kojima su došli uglavnom, kod rodbine ili prijatelja.

Što će biti s ovom djecom? Hoće li iskustva koja su ponijela u krhkim, ranjivim dušama imati traga na njihove živote? Hoće li znati cijeniti žrtve svojih obitelji, hoće li napokon znati prepoznati ljepotu koja im je ponuđena - živjeti svoju slobodu u slobodnoj državi, svoju vjeru bez straha od izrugivanja, i prihvatiti svoj dio odgovornosti, kad za to dođe vrijeme... Njihovi vidici su prošireni, svi koji su bili u Njemačkoj i Austriji žele nastaviti učiti njemački, žele zadržati kontakte s obiteljima u kojima su živjeli, žele ih pozvati k sebi. O svemu žele pričati, o svemu imaju svoj stav, ali svi mi, učitelji i roditelji, osjećamo i tjeskobu jer znaju iznenada, bez povoda "planuti", rasplakati se, emocionalno su nestalniji nego prethodne generacije. Za ovo nitko nema pravih recepata - jer nitko nema tih iskustava... I ovo moramo stvarati sami.

Optimizma i radosti nam ne nedostaje. Najteže je iza nas: imamo okvir, sad ćemo korak po korak, s ovom svojom djecom izgrađivati svoju Hrvatsku po mjeri svoje ljubavi. S Gospom - idemo iz početka!