Privedeno ih je trideset troje, teže ozlijeđen jedan, a lakše njih 11. Ukupno 27 je oštećenih tramvaja (Zagreb) i 10 autobusa (Rijeka, Dubrovnik, Zagreb). To je službena bilanca koju smo dobili nakon još jedne norijade. U te se podatke naravno ne računaju i svi oni slučajni prolaznici koji su (poneki i fizički napadnuti) bili žrtve "stupova hrvatske budućnosti", dok su "stupovi" na vrlo nezreo i razularen način proslavljali ispit zrelosti. (Tko im je dao da ga prođu?! - bio je komentar moje ogorčene prijateljice.) Ako se uz to spomene i vozač tramvaja kojemu je metalnim predmetom "lakše ozlijeđena glava" - izjave glasnogovornice zagrebačke policije kako je sve prošlo u redu začuđujuće su, a ZET-ove izjave da je bilo dobro, bolje nego prošle godine - zabrinjavajuće.

Uglavnom, nakon slavnog dana divljanja po ulicama, međusobnog maltretiranja i maltretiranja nedužnih građana, čula su se podijeljena mišljenja. Jedni (oni koji nisu bili izravne žrtve nasilnika) zastupali su tolerantnu tezu - kako "smo i mi jednom bili mladi", pa "pustimo djecu neka se vesele" i "ipak je to njihov dan" itd. A drugi su se ogorčeno pitali "kamo ova zemlja ide"?! Ne znam koji su argumenti za taj način veselja, ali meni se ratni pohod mnogih od njih - koji su već u podne bili "mrtvi pijani" i odlučni da ostatak dana provedu potpuno isključenog "aparata za razmišljanje" - nije činio nimalo veselo, štoviše bio mi je pomalo zastrašujući. A zastrašujuća mi je i pomisao da bismo na taj način mogli izražavati veselje.

Iz godine u godinu sve agresivnije norijade, neki smatraju slikom našeg društva. Postavljaju se pitanja: Je li razbijanje toga dana, uglavnom legalizirano i blagonaklono gledano, odraz nezadovoljstva zbog nezaposlenosti njihovih roditelja, neizvjesne budućnosti nakon škole ili nakon fakulteta, samo slika mentaliteta "razbijmo čaše" od kojeg pokušavamo pobjeći, ali nam nikako ne uspijeva, ili posljedice nasilja kojim nas hrane mediji?

Istina je uvijek negdje na pola puta. No, budimo iskreni - nije krivica samo na maturantima koji vjerojatno misle da se tako moraju ponašati. Jer, ako im je već neslužbeno dopušteno da jedan dan u životu nekažnjeno mogu raditi gotovo sve što požele, zašto to ne bi i iskoristili? Tko bar jednom nije poželio razbiti tramvaj, pretući kontrolore, skočiti naglavačke u praznu fontanu ili valjati se u gomili brašna prosutoga po javnim trgovima? Osjetiti strah prolaznika koji se, dok mi kao "glavne face" haračimo i bauljamo ulicama, pokušavaju napraviti nevidljivima i hodati žurnim korakom ili se tjeskobno stiskati uza zid? Ako to niste izveli ranije, svakako probajte, pretpostavljam da je nezaboravno, ali pričekajte sljedeću norijadu - jer su u "normalnim danima" mnoga od navedenih - kažnjiva djela!

Šalu na stranu. Ne znam, pomišlja li itko da se može i drukčije? Naime, nisu svi maturanti bili spremni na divljanje, a i mnogi od onih koji jesu, takav su oblik izražavanja veselja jednostavno smatrali službenom obvezom, u nedostatku ideja ili bar ponuđenog sadržaja od nekoga tko je to pravodobno mogao učiniti. Vjerujem štoviše da je bilo i mnogo pozitivnih i zrelih primjera (kao što je bio prošlogodišnji plemeniti čin prikupljanja i dijeljenja hrane - umjesto uobičajenog rasipanja) i pravih pravcatih veselica - ali o njima se, na žalost, nije pisalo. Jer kao glavne vijesti toga i idućeg dana - ipak su se očekivale procjene šteta, broj nastradalih i izjave stručnjaka koji su nakon već dogođenog procjenjivali psihičko zdravlje naših mladih i "krizu" društva.

Male psine (maštovito izvedene) na jedva dočekanom kraju školskog doba, znaju biti pravo veselje i sasvim su normalne. Pjesma i zafrkancija - također su neki od načina na koje su mnoge generacije proslavljale (ili slave) ovaj dan. Taj je, zanemareni, oblik "norenja" mnogima simpatičan, a i u većini slučajeva potpuno bezopasan za noritelja i za njegovu okolinu. Osim toga ako se znamo veseliti - taj će nam dan vjerojatno ostati kao draga uspomena - jer se idućeg jutra zasigurno nećemo probuditi u zatvoru ili, ne daj Bože, u bolnici.

U svakom slučaju - roditelji, odgojitelji, nadležni, i budući maturanti imaju godinu dana da porade na tome kako se iduće godine dan mature ne bi pretvorio u dan terora, a većina trgova u Hrvatskoj u "Trgove žrtava maturanata"… Da se do ispita zrelosti iduće generacije sjete kako se doista veseli, da norenje može biti kreativno i zdravo i da je veselje ipak najbolje kad se s nama vesele i drugi…