Hrvatska, kao tranzicijska zemlja, susreće se i s rastućim problemom ovisnosti. Pritom odmah, uobičajeno, pomišljamo na zlo narkotika. Iako na taj način ne obuhvaćamo svu skalu, uvjetno rečeno, "modernih idola", često uvezenih sa Zapada. U te idole, primjerice, spadaju: alkohol, duhan, droga, seks odvojen od ljubavi i profesionalni sport. Oni posjeduju moć aktiviranja kroz zloporabu naše podsvijesti, jer postaju surogatima za radost u radu i za gospodarenje sobom. Još i više: počesto idoli postaju pseudoreligijske vrijednosti u kojima čovjek ište "ono beskrajno, najbolje i jedino". U tu svrhu sportski konzument često obavlja obred samožrtvovanja na račun svojih ljubimaca - rekordera. Čini to već samom svojom odlukom da mu pokloni svoje vrijeme i svoje snove. A zauzvrat, umjesto radosti i sreće, neprimjetno će tonuti u bolesno stanje ovisnosti. Psihološki mehanizmi koji do toga dovode jesu poznati Pavlovljevi "uvjetovani refleksi": onome koji mi daruje "čisti užitak" (zvao se on košarkaš, pjevač, trgovac, alkohol, duhan, droga itd.), njemu ću pokloniti svoje emocije i svoj razum.

Takvim postupanjem na čovjekovu vlastitost pada veo zaborava. Gdje je izlaz? U psihologiji odabrana metoda i uporan trening katkad ostvaruju željeni cilj. Ljudi se nauče vježbama djelovati na vlastite psihičke i vegetativne funkcije (autosugestijom, autogenim treningom, biofidbek-vježbama za opuštanje) i na taj način uklanjati neurotične simptome.

Gdje je izlaz za čovjeka vjernika? Vjernik je biće suprotno svemu što se vezuje uz "imati i osvajati". On je prijatelj Bitka i darivanja. Njemu nisu potrebni "idoli" već "ideali". Poštivatelj je "sklada tijela i duha"!

Želimo li danas pogledati svijet otvorenim očima, brzo ćemo daći do vidljivih pojava koje su zahvatile današnje društvo i današnjeg čovjeka. Čovjekova je egzistencija pomalo dovedena u pitanje, i to radi ljudskih poteza i njegovih razmišljanja. Zato čovjek današnjice govori i čini toliko toga nesigurno, neodlučno, probno tj. probat ćemo ovako, pa ako ne bude dobro, drugi put ćemo drugačije. Tako se može raditi, ali ne do u nedogled. Zar ne bi bilo daleko bolje i sigurnije za čovjeka, da uzima iskustva drugih, a ne da se troši i muči oko onoga što je već tako jasno. Doveli smo se dotle da svatko od nas jasno vidi sve ono što bi trebalo biti drugačije u odnosu prema djeci, roditeljima, radnicima, nezaposlenima, putnicima, bolesnicima, mladima, starima...

No, u cijeloj toj zbrci čovjek kao razumno i slobodno biće ima li uopće u sebi dovoljna snage i hrabrosti da to sve zaustavi. Ako se to ne dogodi, možemo predočiti i naslutiti ono što bi moglo pogoditi čovjeku i čovječanstvu, bez obzira na sva dostignuća i sva njegova znanja. Svjedoci smo! Primjera imamo očitih. Počevši od vremenskih nepogoda, potresa, zatopljenja, nezdrave hrane, tolikog otpada s kojim ne znamo što napraviti. Tu su toliki poroci: droga, nemoral, alkohol, ratni sindromi, sida, pobačaj, eutanazija i još puna toga što čovjeku današnjice zadaje velike glavobolje. Imama toliko bolesnih, počevši od onih najmanjih do onih koji su na zalazu svoje životne dobi. Pojavljuju se ovakve i onakve bolesti koje su dugotrajne i kratkotrajne za liječenje. Jednima se pozna uzrok i pronalazi lijek, dok je kad drugih pojava, trajanje i konstatacija "nepoznato, žao nam je, lijeka za to nema". Sve je to posljedica čovjekova produktivnog rada. Nastoji svim silama uzgojiti i othraniti (povrće, voće, stoku) ne gledajući na sredstva i na kakvoću, nego je bitna dobit i zarada. Proizvođač gleda da to bude dobit samo za njega, dok za druge može biti i nešto drugo. To je i pokazatelj koliko čovjek ima potrebu za drugim, da druge pomogne i da im bude od koristi, ili možda, da sebi pomogne i da to bude njemu od koristi.

Čovjekova je narav ranjena "izvornim grijehom" pa nije ni za očekivati da bi sam po svojoj naravi bio kadar razmišljati o posljedicama svoga rada. No, postoje zakoni i uredbe koje na neki način obvezuju i usmjeravaju čovjeka. Da ljudske odredbe, uredbe i zakoni nisu savršeni, to nam je jasno. Zbog toga nam se događa ono što svaki dan gledamo svojim očima i slušamo svojim ušima. I unatoč tome što vidimo i čujemo nastojimo se utješiti: pa to se dogodilo drugima, to se dogodilo tamo kod njih. Naprosto ne želimo vjerovati da se to isto može dogoditi i nama.

Budući da čovjek nije znao ni mogao bez "slova zakona", koji ipak nije savršen, sam Bog mu donosi svoje "zapovijedi" koje su prije svega korisne i pravedne za bližnje pa onda i za njega samoga. To su zapovijedi u kojima je sve sadržano. Dobrota, ljubav, pravednost, poštenje, zdravlje, briga i osjetljivost za druge, ali i za samoga vršitelja. Takve "zapovijedi" sve obuhvaćaju, drugima ne čine nepravde i uzimaju ih pod svoju zaštitu. Pokazalo se kroz povijest da su Božje zapovijedi najbolje i najsavršenije usmjeravale čovjeka prema prirodi i prema njemu samome. Što se čovjek pravilnije njima služio on je sam bivao bogatiji. Tako obogaćen služio je Stvoritelju, a stvorenje je poštivao.

Zar nam ovo "milosno vrijeme" ne bi moglo pomoći u premišljanju, kako i kakve zapovjedi mi sebi uzimamo kao mjerilo u našem životu i radu.