Dok se u Zagrebu, u hotelu Opera, od 9. do 11. svibnja 2002. godine, održavala trodnevna konferencija predsjednika parlamenata Vijeća Europe, pod nazivom "Demokracija suočena s terorizmom: nacionalne strategije", nitko od sudionika konferencije nije pitao zašto pred zgradom Vlade Republike Hrvatske, domaćina skupa, već 50 dana, od 20. ožujka 2002., na otvorenom, danju i noću, po hladnoći, kiši i suncu, prosvjeduje stotinjak, između 3.700, nepravedno, nemoralno i s obzirom na članak 38. pozitivnog Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, nezakonito otpuštenih hrvatskih policajaca, mahom hrvatskih branitelja, dragovoljaca Domovinskog rata, i zašto su od medija gotovo potpuno ignorirani, iako je čak njih 12 štrajkalo glađu do krajnjeg iscrpljenja.

Hrvatski narod je, nakon 900 godina stradanja, najtežih žrtava i prolijevanja krvi, ponovno, uz silno velike žrtve cijeloga naroda, a napose njegovih branitelja, od 1990. do 1996. godine, stvorio svoju samostalnu državu. Nažalost, s novom vlašću od 3. siječnja 2002. dočekali smo da se baš oni koji su najzaslužniji za državu i koji su se najviše žrtvovali, upravo najviše progone, blate, sramote, sumnjiče, uhićuju i s posla izbacuju. Ostavlja ih se, skupa s njihovim obiteljima, bez ikakvih uvjeta za egzistenciju, dok oni koji im to čine i koji ništa nisu dali za hrvatsku državu, ili su uvijek radili protiv nje, plivaju u obilju.

Stoga nije čudo da sve više hrvatskih branitelja, posebno ponosnih i ogorčenih dragovoljaca, obolijeva od PTSP-a, bolesti koja je više posljedica poslijeratnih nepravdi, nego ratnih stradanja.

S obzirom da se velike nepravde događaju i drugdje u svijetu, nije čudo da se događa i drastični oružani terorizam, jer svi pogođeni nepravdom nisu kao kršćanski dobroćudni Hrvati, koji radije svoj revolt okreću protiv sebe samih, negoli protiv drugih koji im jesu ili nisu izravno krivi.

Zbog takvog terora, ignorancije i blokade u medijima, hrvatskoj javnosti je ostalo nepoznato da jedan prosvjednik, policajac, hrvatski branitelj, Zvonko Lovrenčić, neprekidno štrajka glađu, uzimajući samo vodu, od 1. travnja, otkada mu je nemoralno i nezakonito uručen otkaz, u vrijeme dok se nalazio na bolovanju.

Naime, on je otac dvoje malodobne djece. Supruga mu je prije dvije godine ostala bez posla i na zavodu je za zapošljavanje. Obitelj stanuje u derutnom gradskom stančiću od 20 kvadrata, bez rješenja o pravu na stanovanje u tom stanu.

Zvonko je rođen u Čakovcu, ali od djetinjstva živi u Zagrebu. Po struci je elektrotehničar i prije rata radio je u RIZ-u. Dragovoljac je od 1991. godine. 11. rujna iste godine zarobljen je u Kostajnici. Dva mjeseca proveo je na Manjači i tamo proživio užasne zatvoreničke i zarobljeničke torture. Nakon razmjene i kratkog oporavka nastavio je ratovanje u postrojbama Hrvatske vojske na raznim bojištima sve do 1993. godine, od kada djeluje u policijskoj službi.

U vrijeme dok je bio na Manjači, u Zagrebu mu je 21. rujna 1991. na ulici teško ranjena supruga, kao civilna žrtva napadnuta od JNA granatom ispaljenom na grad Zagreb. S ulice je otpremljena u bolnicu gdje je ostala dva mjeseca, a dvoje djece, od kojih je jedno imalo tek dva mjeseca, a drugo tri godine, ostalo je samo dok ih rodbina nije prihvatila. Majka im još nosi gelere u svom tijelu, a starije dijete podnosi psihotraume zbog kojih ide na terapiju.

Otac obitelji zbog svega što je prošao obolio je od PTSP-a i već četiri godine je na bolovanju. Kao bolestan i službeno na bolovanju, s redovitim mjesečnim primanjima, on 1. travnja 2002. dobiva rješenje o otkazu, nakon što je prethodno nekoliko mjeseci bio stavljen na raspolaganje Vladi, tako da on i njegova obitelj ostaju bez ikakvih primanja.

Neka svatko upita sam sebe, zar takav odnos prema tome čovjeku i prema njegovoj obitelji nije zaista krajnje nehuman i nezakonit, jer kako se može dati otkaz bilo kome dok je na bolovanju? Zar ne bi bilo logično da čovjek, ako je već bolestan, bude na bolovanju, ili ako je trajno nesposoban za rad, da ga se pošalje u invalidsku mirovinu. Davanje otkaza takvome bolesniku, a posebno hrvatskome branitelju, dragovoljcu i patniku, svakako je u nebo vapijući grijeh i zločin vladajućih struktura u hrvatskoj državi.

Stoga nije čudo da Zvonko Lovrenčić drastično prosvjeduje na Trgu sv. Marka u Zagrebu i da štrajka glađu već gotovo dva mjeseca, s ciljem da ustraje do samouništenja ili dok se ne povuče njegov nehumani i nezakoniti otkaz! Već više puta ga je zbog krajnje slabosti odvozila hitna pomoć, no on se nakon infuzija uvijek vraća pred zgradu Vlade i uporno nastavlja svoju destrukciju. Ne da se odgovoriti od toga samoubilačkog postupka i kaže da mu ništa drugo nije preostalo.

Mnogi u Zagrebu i u Hrvatskoj o tragediji tog čovjeka i njegove obitelji ništa ne znaju, jer dirigirani mediji o njemu, kao i o drami drugih prosvjednika na Trgu sv. Marka, gotovo potpuno šute. Ljudi i ne znajući ništa o njima idu za svojim poslom, a jedan čovjek, koji je bio pun ideala i koji je odlučno i ponosno branio i obranio svoju zemlju, postupno, od očajanja i ogorčenosti, umire.

Mnogi drugi hrvatski branitelji, zanemareni i šikanirani, u momentima najcrnje razočaranosti, posežu za svojim životima. Zar ćemo svi čekati da umre onaj koji štrajka glađu, da smrtno strada zbog nepravde i bezakonja i hrvatski branitelj, policajac Zvonko Lovrenčić, ili ćemo, kao pošteni ljudi, svi dići svoj glas da se ta tragedija ne dogodi.

Ne čudim se više Vladi RH koja sve te nepravde, nemoral i pravi kaos proizvodi, ali se čudim svima ostalima, političkim i drugim relevantnim čimbenicima, a napose humanistima i intelektualcima, kao i crkvenim velikodostojanstvenicima, što na sve te nepravde - šute.

Zar ne shvaćamo da je zločin i šutnja o zločinu?!