Čim je ujutro otvorila oči, sjetila se s težinom u želucu, da mora ići na ispit. Neugodan ispit, neugodan profesor, ali prijavila je taj ispit baš za taj rok i morala je ići. Težina u želucu nikako nije popuštala, ali Branka je točno znala da je to od nervoze. Mučilo ju je ono posljednje poglavlje. Nije ga imala vremena baš temeljito proučiti. Ipak, prije izlaska iz stana, okrenula se Marijinoj slici, s nadom pogledala Majku koju nazivaju "Prijestolje Mudrosti" i iskreno joj se preporučila.

Izišla je iz kuće. Prolazila je kraj male crkvice, svratila načas, iako je već bilo kasno, ali morala je bar na trenutak kleknuti pred Svetohranište i zavapiti za pomoć. Usput je priznala da baš nije previše spremna za taj ispit. Nije mogla izaći iz crkve, a da se ne pomoli i pred svojim velikim prijateljem sv. Antunom. Jedan uzdah, jedna brza molitvica kakva ne piše ni u jednom molitveniku i sada je zaista bio već posljednji čas da krene na fakultet.

Grupa studenata, njezinih kolega i kolegica, već je stajala pred profesorskim kabinetom. Svi su govorili o istom ispitu i svi su se pomalo plašili. Najveći problem bio je u tome, što je to bio posljednji rok za polaganje ispita. Tko to sada ne položi, morat će ponavljati godinu. Branki to nikako nije odgovaralo. Nije imala mnogo materijalnih mogućnosti da si dozvoli takav "luksuz".

- Tko je na redu? - odjednom su se otvorila vrata profesorskog kabineta i začuo se profesorov strogi glas. Branka na tom čovjeku nije nikada mogla naći nešto lijepo, toplo, ljudsko. Imala je osjećaj da odgovara pred robotom, da na predavanjima sluša i gleda stroj, a ne čovjeka.

Njih četvero bilo je prije Branke. Troje je prošlo, a jedan kolega je pao, ali mu je profesor rekao neka ipak dođe za osam dana. Branku je to ugodno iznenadilo. Dakle, sada je znala, da taj omraženi profesor ipak ima srce i to kakvo srce. Samo onaj tko zna što znači dobiti prigodu za još jedan ispit i to u slučaju kada je u pitanju godina studija, taj neće nikada zaboraviti tog profesora.

- Kolegice Branka... - začula je Branka svoje ime i prezime. Srce joj je jače zakucalo i jedva je za sobom zatvorila vrata kabineta. Profesor je malo pogledao u svoje papire i postavio pitanje. Branka je odgovorila smireno, razgovijetno i točno. Gledala je ravno u profesora i primijetila na njegovu licu jedan lagani smiješak zadovoljstva. Postavio je novo pitanje. Opet je sve teklo u najboljem redu. Uslijedila su još tri pitanja, a onda su počeli razgovarati o samom predmetu. Branka je rekla kako su joj predavanja o toj grani književnosti nešto najdraže, jer to je nešto što se pisalo davno prije njezina rođenja. Ipak, jedva je dočekala da joj kaže da mu pruži indeks.

- Vrlo lijepo ste sve naučili, kolegice. Čestitam! Moram vam dati odličnu ocjenu. Nadam se da ćete i dalje voljeti i čitati stara književna djela.

- Hvala, gospodine profesore - rekla je Branka i iznenadila se kada joj je na kraju pružio ruku.

Na ulici se iznenadila kada je vidjela da je već davno prošlo podne. Znala je da mora svratiti na jedno mjesto da uredi nešto i za svoju majku. Ipak, pronašla je prvu telefonsku govornicu, nazvala svoju dobru i brižnu mamu i javila joj da je na ispitu dobila jednu novu peticu. Kada je konačno oko četiri sata popodne došla kući, malo je s mamom razgovarala o ispitu, kako je bilo, što ju je pitao i što je na kraju rekao. Naravno, mama je bila sretna kao uvijek, ali joj je ipak rekla:

- Vidiš, Brano, uvijek si govorila da je to mrk i nesimpatičan čovjek. Tko zna što ga muči.

- Znam, mama. Već sam se pokajala za takvo mišljenje o tom čovjeku. Nego, idem ja u našu crkvicu da se zahvalim i da budem na večernjoj svetoj misi.

Smjestila se na svoje staro mjesto i slučajno pogledala udesno. U trećoj klupi na suprotnoj strani sjedio je njezin profesor. Zapravo, klečao je, a lice je spustio u dlanove.

- Teško mu je - pomisli Branka i opet požali zbog svog prethodnoga pogrešnog mišljenja o njemu.

Nakon svete mise izašla je iz crkve i prišla svom profesorom. Počeo je posve prirodno razgovarati kao da se susreo sa starim prijateljem.

- Zaista mi je drago da sam vas sreo ovdje u crkvi. I ja idem redovno ali u svoju župnu crkvu. Danas sam i popodne imao ispite pa sam ostao u ovoj crkvi da se zahvalim za današnji dan i da zamolim Gospodina da mi majka ozdravi. Znate, stara je. Već je dugo bolesna. Jedna žena je čuva i pazi kad mene nema, a noću sam ja kraj nje. Sada joj je puno bolje pa ja često uspijem odspavati i cijelu noć. Prije sam znao cijelu noć prosjediti kraj nje, a ujutro su me čekala predavanja. Sigurno se primijetilo da sam bio rastresen, a bio sam zapravo umoran i pospan.

- Gospodine profesore, obećavam vam da ću odsada i ja moliti za zdravlje vaše majke. Istina, ja sam ponekad mislila da ste nepristupačan čovjek, a sada sam naučila da svako lice ima i svoje naličje. I - oprostite mi za ponekad loše mišljenje o vama.

Pružio joj je ruku, nasmiješio se, rekao smireno laku noć i oboje su krenuli svojim putem. Branka je polagano išla svojoj kući, a pred njom, tamo u daljini iznad bregova, zalazilo je sunce u svoj svojoj ljepoti. Bila je sigurna da nikada više neće nikoga unaprijed ocjenjivati.