Rođena sam u Zagrebu kao mlađe dijete u obitelji i odrastala sam s puno roditeljske ljubavi. Mama je bila kućanica i bila je emocionalno izuzetno zrela osoba. Od mame sam naučila kako proživljavati svoje osjećaje, kao i to da nema stvari koju ja ne mogu učiniti ako to zaista želim. Taj stav pomagao mi je u životu, naročito u kriznim situacijama. Prva takva krizna situacija je bila kada sam pala na prijemnom ispitu na arhitekturi. Bio je to za mene kao kraj svijeta, a roditelji su me poslali u Njemačku koja se pokazala kao bolji fakultet, onaj životni. Radila sam u projektnom birou i proputovala gotovo cijelu Europu. Upoznala sam mlade ljude koji su se intenzivno bavili svojom prošlošću, tj. mladi Nijemci su morali prihvatiti ono što se u Njemačkoj događalo u drugom svjetskom ratu, i to nije bilo lagano. S njima sam učila kako tražiti istinu o sebi i kako demokratski razgovarati. Podijelili bismo se u dvije grupe prema afinitetu i tada argumentirano raspravljali istražujući neku temu. Na kraju bismo donijeli zajednički zaključak i svi bismo nešto naučili.

Druga kriza je nastupila kad sam se vratila kući, a navikla sam na jedno u prosjeku razvijenije društvo od našeg kojeg je još gušila komunistička "demokracija". Činilo mi se da je sve bilo u kaosu, ja više nisam spadala ni tamo, ni ovamo, pa ipak, bila je to moja domovina i trebalo je naći rješenje. Upisala sam Višu tehničku školu i diplomirala dvije godine kasnije. Željela sam upisati treću godinu na arhitekturi, jer kod nas su uglavnom poslove tehničara radili inženjeri, ali te godine se to nije moglo, nego tek iduće. Izgleda da su prepreke bile tu da me upute na psihologiju, koja se pokazala kao ono što sam cijeli život tražila, ali ni tada nisam mislila da će ta moja "ljubav" postati moj poziv. Upisala sam psihologiju zbog sebe, odnosno da riješim svoje probleme. Studij znanstvene psihologije dao mi je solidan temelj da nastavim tražiti istinu o sebi, a danas znam da je to posao za cijeli život.

Puno toga! Na mom putu, sjećam se, kako me potresla knjiga Karen Hornay "Naši unutrašnji konflikti", jer je opisivala maske u kojima sam našla sebe. Tada sam tražila rješenja, jer moja nisu više funkcionirala. Istina nas doista oslobađa, ali je gubitak iluzija bolan. Željela sam svoje iskustvo podijeliti s drugima, pa sam poklonila tu knjigu K. Hornay, ali takav dramatičan utjecaj je imala samo na mene. Tada sam naučila da ljudi prihvaćaju određene istine tek kada su spremni za njih. Kasnije su mi puno pomogli tzv. "antipsihijatri" Cooper i Laing, a nakon njih Primalna terapija A. Janova. No, dalje mi sama psihologija nije više mogla pomoći. Jednostavno nisam uz sav taj rad na sebi mogla shvatiti tko sam ja u stvarnosti i koji je smisao mog života. Kroz jednu duboku krizu, Bog je našao načina da me vrati sebi, tj. postao je djelatan u mome životu. Zato kriza jest terapeut i iscjelitelj.

Shvatila sam što se misli pod time da smo napravljeni na sliku i priliku Božju, tj. da svaki čovjek najdublje u sebi ima Istinsku ličnost, kako bismo mi psiholozi opisali tu metaforu - na sliku i priliku Božju. Shvatila sam da životom vladaju Božji zakoni ili načela, i da imamo probleme tamo gdje ih se ne držimo. Mi poznamo te zakone, no pravo je umijeće i živjeti po tim zakonima u svakodnevnim malim stvarima. Danas se prosječni čovjek toliko razvio da neće činiti zlodjela, ali mi neprestano griješimo u našim emocijama, a emocije su nedorečene misli. To mi psiholozi nazivamo emocionalnom inteligencijom koja određuje 80 % životnog uspjeha, za razliku od kvocijenta inteligencije koji određuje 20 % životnog uspjeha. Cilj je postati emocionalno jednako zreo koliko smo to zreli u logičnom razmišljanju, jer osoba koja ima, primjerice, IQ 160, a emocionalno je nezrela, potencijalno može učiniti puno zla, jer natprosječnom inteligencijom upravlja dijete u nama. Um kojim ne upravlja srce, loš je gospodar.

Ljudi najčešće potraže psihologa kad upadnu u krizu i kad niti jedan dotadanji način ne rješava njihove probleme. Tek tada smo spremni suočiti se sa svojim strahovima koji nas priječe da vidimo istinu. A svi su ti problemi rezultat naših uvjerenja, stavova, misli i osjećaja koji nisu istiniti. Tek u krizi čovjek je spreman sagledati i naučiti nešto novo o sebi, a to znači sagledati onaj dio sebe koji nazivamo ranjenim djetetom.

Možemo razlikovati ranjeno i istinsko dijete u nama, ili tamu i svjetlost u nama. Ranjeno dijete je dio psihe koji je zbog bolnog iskustva u djetinjstvu bio potisnut i nije se zbog toga mogao razvijati. Taj dio našeg nesvjesnog sastoji se od velikog broja fragmenata psihe koji ostaju u nama sve dok ih život i drugi ljudi ne iznesu na vidjelo. No, mi se jako sramimo tog dijela sebe, pa ga negiramo i tako opet guramo u nesvjesno, i zato ga ne možemo razriješiti. Takav fragment psihe nazivamo traumom. Moramo znati da malo dijete ima ograničeno znanje o sebi i svijetu, pa se ne može nositi sa situacijama koje su normalne za odraslu osobu. Primjerice, ako se radi o djetetu od godinu dana i manje, i ako majka ode u bolnicu na tjedan dana, dijete to sebi ne može objasniti i neizmjerno pati. Dijete sebi pokušava objasniti situaciju, ali je objašnjenje uvijek pogrešno, primjerice: "Moja mama me ne bi ostavila da sam bio dobar. Ja nisam vrijedan ljubavi takav kakav jesam". Naravno da to ne mora biti uvijek takav šok za dijete, to može biti klima u kojoj dijete odrasta i gdje je ono uvijek kritizirano, ali i nezrela želja djeteta da mu stalno bude dobro. Dakle, trauma su bolni osjećaji i netočan zaključak u nesvjesnom. Tako svaka odrasla osoba u sebi ima ranjeno dijete. Problem je u tome što je taj dio nas nesvjestan pa zbog toga jače utječe na naš život, jer oblikuje leću kojom vidimo svijet i jer privlači kao magnet bolna iskustva u naš život. Mi ponavljamo bolna iskustva iz djetinjstva tako da u odraslom dobu ponovno stvorimo iste emocionalno bolne obrasce iz djetinjstva da bismo se iscijelili.

Kreativno dijete u nama je onaj dio nas koji je spontan, svemu se čudi i raduje, koji prihvaća vlastitu nesavršenost i strpljivo je transformira, i koji preuzima odgovornost za svoj život. Ovdje smo da bismo osvijestili tamu u nama, ili ranjeno dijete, da bismo je mogli mijenjati i tako rasti. Jer križ koji prihvatimo ne žulja. Ako se ne želimo mijenjati, učenje postaje sve teže i tada nastupa kriza koja nas prisiljava da pogledamo u sebe i prema "gore". A život jest najpreciznija terapija i uvijek nam dolazi ono što možemo i trebamo mijenjati. Onoliko koliko smo dobili, toliko se od nas traži u određenom trenutku. Cilj je osvijestiti tamu u nama da ona ne bi pomoću raznih izgovora upravljala nama. To znači vidjeti negativne osjećaje i ispod njih negativne namjere, a onda odabrati da činimo iz istinskog dijela nas. Tako će se osjećaji sami po sebi prirodno mijenjati u pozitivne. Također negativne osjećaje treba proživjeti tako da ih ne iživljavamo na druge. Tada se, primjerice, mržnja transformira u ljubav, bijes dovodi do originalnog bola kojega smo nijekali itd.

Život su zapravo usponi i padovi, a najvažnije je naučiti učiti iz padova ili pogrešaka, a ne odbacivati sebe jer nismo savršeni. Ako učimo iz pogreške, ona postaje korak naprijed, tamu transformiramo u svjetlost, pročišćavamo sami sebe. To znači prihvaćati bol, teškoće iz kojih učimo, i tada će biti sve više radosti u našem životu. Isus nas je došao naučiti da imamo život u izobilju, a to možemo samo ako rastemo u mjeri koja nam je određena našim križem.

Posao psihologa je da pomogne čovjeku da pronađe to ranjeno dijete u sebi. Psiholog nije iscjelitelj. On samo pomaže da čovjek radi na svom iscjeljenju uz Božju pomoć, i uz pomoć drugih ljudi.

Godinama radim kao terapeut u jednoj našoj ustanovi. Svakodnevno savjetujem roditelje kako da što uspješnije potiču razvoj svog djeteta. Najteže mi je kada se susretnem s roditeljima koji nemaju volje (čitaj: ljubavi) baviti se svojom vlastitom djecom. Na sreću, takvih je roditelja malo. Većinom se radi o predanim roditeljima kojima je dobrobit djeteta najvažnija. Među njima, budući da su ljudi od krvi i mesa, nebrojene su varijacije većih i manjih odgojnih zabluda, predrasuda i dobronamjernih propusta.

Tako mi se, neki dan, žalio jedan gospodin, otac dvoje dječice:

Svoju pričala ispričala je i gospođa, majka to dvoje djece:

Gospodin se opet požalio:

Gospođa je rekla što misli i o tome:

Djeca koja "vrište" po kući kada im nešto nije po volji? "Slovo na tjedan" u dobi od nepunih pet godina? Strane riječi, kraj tolikih prekrasnih priča u čijoj se ljepoti može uživati samo ako se slušaju na materinjem jeziku? A ja sam mislila da su igra i učenje srećine bliske prijateljice!

I baš kad sam se počela nadmeno zgražati nad ovim roditeljima, sjetih se vlastite djece i nekih svojih odgojnih bedastoća…

Pomislih na Tebe, svog sveopraštajućeg, strpljivog Boga…

I uputih ti ponovno onu uvijek istu molitvu:

Bože, smiluj se nama, roditeljima…