VERITAS - br. 6/2002.

>[SADRŽAJ]<

U ZNAKU VODENJAKA


RED SV. ŠARBELA

NA RUBU

Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ


Milenaristička iščekivanja obojena apokaliptičkim proroštvima obilježja su svakog prelaska iz starog u novo tisućljeće od čega nije bio pošteđen ni naš. Među trgovcima apokaliptičkim senzacijama ni teroristički napad na Ameriku nije "nenadani" događaj nego ispunjenje davnog Nostradamusovog proročanstva o čemu je netom poslije katastrofe osvanula i knjiga iz pera Maria Gregoria (Nostradamus predisse l’attentato di New York! Quale sara il prossimo evento?) koji, s ne malo napora, citira, kopira i uspoređuje Nostradamusove centurije, ne bi li kako čitatelja odvratio od napasti da se vrati prodavaču od kojeg je kupio knjigu i zatraži natrag svojih 8 eura što ih je upravo izgubio.

Nakon, u početku, krivo shvaćenog Kristovog obećanja: "Da, dolazim ubrzo!" (Otk 20, 22) unutar prve Crkve pojavilo se vidno razočaranje odlaganjem njegovog povratka koje se opet, uslijed poučljivosti Duhu Svetom, preobrazilo u trajnu budnost - adventus. Oni koji su i dalje "požurivali" Kristov dolazak, ne mireći se s njegovim odlaganjem, upustili su se u nebulozna kalkuliranja te se svojim računicama isključili i iz katoličkog zajedništva. Lansirali su razne datume, i godine, mogućeg Kristovog pojavka na Zemlji, a pošto se ništa nije dogodilo ni nakon njihovog isteka, redovito su ih opozivali, i u nedogled korigirali. Nećemo sada pojedinačno prikazivati takve adventisitčke pokrete i sekte, nego se radije želimo osvrnuti tek na jednu milenarističku struju novijeg datuma, koja stoji unutar same Crkve ili, možda, tek na njezinoj margini, a o njoj se tako malo zna. Riječ je, naime, o (molitvenoj) Zajednici, ili Redu, sv. Šarbela.

   

Molitvena zajednica sv. Šarbela sastavljena je od "katolika" nekatolički orijentiranih. Svojim članovima savjetuju prije svakog njihovog molitvenog susreta ispovjediti se i pričestiti u Katoličkoj Crkvi. Bolečljivu, apokaliptički obojenu pobožnost, hrane na privatnim objavama i ukazanjima cijeloga svijeta, bez ikakvog kritičkog selektiranja, napose "diktatima Blažene Djevice Marije svojoj tajnici dr. Mary Jane Even", koja su se - prema njihovim proračunima, do Uskrsa 1999. - definitivno završila, nakon čega slijede "veliki znakovi". Pripadnici molitvenih zajednica ovog tipa čuvaju se od konzumiranja crne kave i jabuka. Njihova bratstva, od po desetak do petnaest članova, sastaju se po obiteljima svakog trinaestog datuma i svake prve subote u mjesecu. Takvih bratstava u svijetu navodno ima oko 40.000 (prema njihovim statistikama, a Gospa ih traži 100.000). U Hrvatskoj ih ima petnaestak, od toga četiri u Zagrebu (dva su u Dubravi, jedno u Rapskoj i jedno u Vlaškoj ulici). Bogoslužje započinju blagoslovima ulja, predmeta i vode. Blagoslov obavljaju sami laici jer, prema navodnim Gospinim porukama, katoličkim svećenicima je oduzeta moć blagoslivljanja, budući su vjernicima dopustili pričest na ruke, što članovi Reda sv. Šarbela smatraju neoprostivim grijehom. Valjana pričest, prema njima, jest samo na usta, i to - klečeći, kako izričito ističu na svojim publikacijama: "Pričest morate primati samo od svećenika, na jezik i klečeći". Razlog tomu je kontroverzno viđenje već spomenute Dr. M. J. Even od 1. travnja 1988., koje je ona primila za vrijeme svete ure klanjanja pred Svetohraništem:

Pitanje pričesti na ruku"Isus se spustio s jednoga velikog raspela u Crkvi i potpuno je bio obučen kao svećenik koji je počeo služiti svetu misu. On je izgovarao riječi mise zajedno sa svećenikom, a za vrijeme posvete, za oltarom je bio sam On (Isus) prikazujući žrtvu Vječnome Ocu. Nakon posvete Isus je opet stajao pored svećenika i zajedno sa svećenikom dalje izgovarao riječi molitve. Kada je počela sveta pričest, Isus je došao naprijed i zajedno sa svećenikom dijelio svetu pričest. Kad su ljudi primili svetu pričest, klečeći i na jezik, svetu pričest im je dao sam Isus. A kad su ljudi pružili ruku da bi tako primili svetu pričest, Isus je prepustio svećeniku da im on dade svetu pričest na ruku. U tom trenutku Isus je primio jedan iznenadni oštri udarac u lice kao od nekoga boksača, i to se ponovilo svaki puta kada je netko primio svetu pričest na ruku. Nakon svete pričesti, Isus se zajedno sa svećenikom vratio za oltar, ali Njegovo Lice je bilo posve krvavo, a Njegova haljina je bila sva prekrivena krvlju. Izgledao je tako nemoćan kao da je potpuno klonuo na završetku svete mise. On je zajedno sa svećenikom blagoslovio ljude. Milost koja je došla od Njegovog blagoslova kružila je po cijeloj crkvi tražeći ljude koji su taj blagoslov primili klečeći i ostala je na njima, ali sa onoga mjesta gdje su ljudi Isusov blagoslov primili stojeći, milost se vratila Isusu."

Drugi razlog zašto su laici preuzeli dijeljenje blagoslovina je i taj, kažu, što Gospa najavljuje krvave progone kršćana uslijed čega će poginuti brojni svećenici te ih neće biti za dijeljenje blagoslovina. Nadalje, žene koje su izgubile djevičanstvo, odnosno, one koje su imale spolne odnose, bez obzira na koji način, za vrijeme molitve, u ovoj Zajednici, moraju imati maramom prekrivenu glavu. Zajednicu u Vlaškoj vodi, navodno rastavljena, Manda Štampalija i, udovac, Josip Mironović koji je, već preko 20 godina, prevoditelj brojnih Gospinih poruka iz cijeloga svijeta, napose iz Kanade, koje imaju malo ili nikakve veze s Crkvom.

Na čelu Reda sv. Šarbela nalazi se njezin još živući osnivač i "Božji prorok" iz Nowra, Australija, William Kamm poznat kao "The Littl Pebbl" ("Mali kamen") koji se potpisuje i kao "Petar II." i "Mali Abraham". William Kamm koji je, navodno, sa židovstva prešao na kršćanstvo, napustio vlastitu ženu s četvero djece, i sada živi u novoj vezi s nekom djevojkom, tvrdi: "Molitvenu zajednicu sv. Šarbela osniva Majka Božja po cijelom svijetu kao vrata za sljedeću eru i uzima ih pod svoju zaštitu." Vidioci ove zajednice najavljuju mučeničku smrt pape Ivana Pavla II. ("mučenik vjere" - bit će ubijen!), a prije toga će za svoga nasljednika osobno imenovati Williama Kamma, koji će postati papa Petar II. Nakon Ivana Pavla II. najprije će, za kratko vrijeme, na njegovo mjesto zasjesti antipapa koji će u Jeruzalemu sklopiti savez s Antikristom. Poslije njega, naučavaju dalje sljedbenici, vodstvo će preuzeti William Kamm i tada će nastupiti "vladavina mira" koja će trajati 1.500 godina. Kroz sve to vrijeme - vrijeme drugoga Kristovog dolaska - na čelu Crkve će biti William Kamm.

Godine 2000. članovi Reda sv. Šarbela očekivali su "veliki znak", a prema njihovim tvrdnjama, drugom Kristovom dolasku prethodit će tri dana tame koje tumače simbolično - kao vrijeme kroz koje će Krist preoblikovati svijet. Budno prate "znakove vremena" i upozoravaju na dolazak "Lord of Maitreya". Prema njihovim uvjeravanjima Red sv. Šarbela je pod pokroviteljstvom jednog katoličkog biskupa, izvjesnog Philipa Wilsona što, radi do sada iznesenih razloga, nismo smatrali potrebnim provjeravati.

   

Neosporno je da Red sv. Šarbela u ovom vremenu prelaska u treće tisućljeće potencira stvaranje apokaliptičkog mentaliteta i njime, na nezdrav način, hrani pučku religioznost. Ne previđajući njihovu dobronamjernost želimo svratiti pozornost na njih, jednako kao i na druge slične molitvene skupine laičkog tipa koje, izvan kontrole župnika, u malim zajednicama hrane svoju vjeru, ali sumnjivom "hranom" - ne s namjerom da im se otme "hrana" nego da se zamijeni pouzdanom, tj. da ih se pravo usmjeri. To je, svakako, zadaća dobrih pastira.

Najneobičnije u cijeloj ovoj priči je to da s naučavanjem ove Zajednice korespondiraju i neke riječi predgovora jednoj knjizi "privatnih objava" napisane od strane franjevca koji se priziva na kontroverzna proročanstva sv. Malahije, prema kojima nakon pontifikata Ivana Pavla II., slijedi dolazak "Gloria olivae" nakon kojega dolazi Petar II. U nastavku isti piše: "Napominjemo da je papa Ivan Pavao II. posljednji pravi papa, jer će ‘Gloria olivae’ biti posljednji antipapa. Petar II. upravljat će Crkvom u Vladavini mira." U daljnjem tekstu, komentirajući Otk 13, 16-18, isti autor "broj Zvijeri" interpretira u svjetlu kontroverzne nove tehnologije usađivanja čipova (tvrtka Applied Digital već je započela s pokusnim usađivanjima silikonskih čipova) i prepoznaje ga kod naših suvremenika "koji na čelu imaju tetovirani znak pomoću laserskih zraka sistema za nacionalnu identifikaciju", itd.

Bez namjere da gušimo iščitavanje autentičnih znakova apokalipse koje Duh daje pojedincima, ovim prilogom samo želimo svratiti pozornost na nekritičko akumuliranje apokaliptičkih "reportaža" koje se enormno umnažaju i polako potkradaju i u kršćanske knjižare, iako su upitne dogmatske i eshatološko-ekleziološke vrijednosti. Zbog nepreglednosti istih - počevši od onih na koje je već reagirala i Kongregacija za nauk vjere, pa sve do onih posve trivijalnih i praznovjernih koji se šire putem molitvenih "lanaca sreće", a često se zatiču i na crkvenim klupama - ovdje izostavljamo njihovo nabrajanje. Nije isključeno da iza njih, ponekad, stoje i mentalno neuravnotežene osobe, o čemu bi također trebalo povesti računa.


Tko je bio sv. Šarbel?

Sv. Šarbel Makluf - svetac miraSv. Šarbel Makluf (1828-1898), rođen je u maronitskom selu Bega-Kafra na podnožju Libanonskog Gorja, a na krštenju je dobio ime Josip. Dok je, kao dječačić napasao stado, susreo je redovnika koji mu je u razgovoru upravio, pomalo, proročanske riječi: "Kad se mir Kristov jednom ukorijeni u tebi, tada ćeš drugima donositi mir, liječiti ih od njihovih strahova u životu i od njihovih sumnji. Snaga žarke molitve ima tisuću puta veću moć od svih ljudskih lijekova, od svake zemaljske moći."

Nedugo potom mladi Josip napušta obiteljski dom i 1851. odlazi u samostan Annaya. Uzima redovničko ime Šarbel i započinje strogi asketski život. Obavljao je teške fizičke poslove i hranio se starim prepečenim kruhom i najlošijim plodovima iz vrta, premda je i za njih uvijek tražio dopuštenje. Mir i sreća u njegovoj duši danomice su rasli. Poslije teoloških studija, za svećenika je zaređen 1856. Život mu je bio prožet dubokom molitvom, razmatranjem nebeskih stvarnosti i opsluživanjem Pravila svetoga Reda. Sve se više povlači iz svijeta da bi vrijeme provodio u kontemplaciji, a 1872. mu je ispunjena i želja da uđe u kandidaturu za pustinjaka, dok 1875. dobiva dopuštenje i da se definitivno naseli u zapuštenoj i ruševnoj kolibi koja će ostati nijemi svjedok njegovih žarkih vapaja Bogu i danonoćnih mrtvljenja.

Osobito je štovao Majku Božju i u kapelici dnevno slavio svetu misu. Čitav njegov život bio je euharistija, što znači žrtva, pa je tako i ovaj svijet napustio na Badnjak 1898. upravo za vrijeme slavlja svete mise. Oko njegovog groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći, a tijelo mu je ostalo neraspadnuto sve do naših dana. Na grobu se osjećao poseban miris. Samo za prva tri mjeseca nakon njegove smrti zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovom zagovoru, poradi čega ga je već za života, a još više poslije smrti, pratio atribut - čudotvorca! Godine 1965. papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim, a 1977. i svetim.

>[SADRŽAJ]<