Vi ovako molite: "Oče naš!"

Kršćanska molitva je susret s Ocem i Prijateljem. Sv. Terezija od Malog Isusa veli: "Molitva nije u mnogo misliti, već u mnogo ljubiti" i "živjeti u punini duboki dinamizam prijateljstva". Molitva je "posebni tip ljubavi s Bogom" (sv. Toma), "sažetak i kraljevski put svetosti" (sv. Terezija). Ljubav je unutarnje držanje, ali se očituje u djelima, na osobit način u molitvi.

U objavljenoj religiji Bog čovjeku ide ususret, a mi tu njegovu ljubav moramo prihvatiti. Temeljni je i doista značajan razlog: "U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je nas ljubio." (1 Iv 4, 10) Kršćanska ljubav, dakle, nema izvorište u ljudskom srcu, nego u Božjem srcu, jer Bog je ljubav!

Mi sami, svojom inicijativom, nismo sposobni ljubiti Boga i bližnjega. To je neizmjerni Božji milosni dar koji nas zahvaća i preobražava. Bez ovog dara ljubavi koja nam se stalno daje i mi je primamo, nema izvorne kršćanske ljubavi. Govor o služenju drugom, o solidarnosti i o humanosti bez povezanosti s Božjom ljubavi u Kristu, postaje prazna riječ, sebičnost, iskrivljena kršćanska ljubav. Ljubav koja je od Boga, kršćanska ljubav, saginje se nad ljudskom bijedom, zaboravlja sebe, i predaje sve svoje snage i sposobnosti drugome.

U intimnosti božanskog života je "stalna izmjena ljubavi". Svaka osoba u Presvetom Trojstvu jest to po potpunom daru: Otac sebe daje Sinu, a Sin Ocu. Taj "pogled ljubavi" jest Duh Sveti - Ljubav Oca i Sina u neraskidivu zajedništvo.

Božja ljubav dariva se nama i čini nas dionicima božanskog života i kao produžetak u vremenu. Tu je sažeto cijelo Evanđelje. Isus je došao da nam objavi ljubav Oca i da nam dade Duha Svetoga da nas on učini sposobnima za tu ljubav.

To je jezgra Evanđelja. Bez toga Evanđelje nam postaje kao popis moralnih propisa i ne otkrivamo ono bitno u njemu, onu novost i spasenjsko božanstvo.

Isus je došao da nam kaže koliko nas Otac ljubi i kako njegova ljubav djeluje. "Budite savršeni kao Otac vaš nebeski". Moramo iskusiti da nas Otac doista ljubi na posve milostan način, i dopustiti da nas ta Očeva ljubav prožme, preobrazi i učini blaženima.

Ni to nije prepušteno našim snagama. Bog nam daje svoj dar i ne ostavlja nas same, daje nam Duha Svetoga da nas suobliči Sinu Božjemu, te da u njemu i po njemu postanemo dionici istoga života i ljubavi.

Otac nebeski ima samo jednog Sina u kojem iscrpljuje svu svoju neizmjernu plodnost. Stoga možemo ući u zajedništvo života s Ocem, ući u Božju obitelj, ako se suobličimo Sinu i postanemo dionicima njegova života, koji je Ljubav.

Isusova molitva sažima se u jednoj riječi: Abba! Oče! (Rim 8, 15; Gal 4, 16), kao što se i Otac sažima u jednoj Riječi: Sin. Molitva koju nas Isus uči također je dar, kao i ljubav. Pavao to izričito veli: "A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’" (Gal 4, 6) "Ta ne primiste Duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojemu kličemo: ‘Abba! Oče!’" "Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista, ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima." (Rim 8, 15. 26)

Da možemo izgovoriti kršćansku molitvu: Abba! Oče! moramo postati djeca Božja (Iv 1, 12), da budemo "suobličeni slici Sina njegova, te da on bude prvorođenac među mnogom braćom" (Rim 8, 29), te s Pavlom možemo reći: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist." (Gal 2, 20)

Molitva Očenaš uvodi nas tako u najdublje otajstvo naše svete vjere, u otajstvo Trojstvenog Boga. Ona u nama mora stvoriti ljubav koja ključa u Bogu, tako da nas Otac u Sinu prepozna kao svoju djecu i darom Duha Svetoga to ostvari.

Molitva Očenaša je bratska, zaručnička i prijateljska molitva. Nismo sami. Sjedinjeni smo u zajedništvu s mnogom braćom, na kojoj se naša ljubav mora očitovati. Molitva kršćanina je izričaj ljubavi i stvara snažni dinamizam ljubavi prema svijetu. To je molitva koja preobražava svijet. Što bude više molitve Očenaša, to će i svijet biti više human i ljudskiji i bratskiji. Jer ljubav ima zadnju riječ.

Duh Sveti to ostvaruje. Primili smo Duha da možemo reći Isusu: Gospodine Isuse! i u njemu da možemo reći Ocu: Abba! Oče!

Marija je bila vjerna Duhu i "velika joj djela učini Svesilni". Božja velika djela može učiniti samo Duh Sveti. On to čini u nama i s nama, ukoliko mu se otvorimo.

Molitva Očenaša je molitva ljubavi, koja nam otkriva koliko nas Otac ljubi, i kako mi moramo uzvratiti Bogu na ljubav, ljubeći svoga bližnjega. Svi smo u Kristu pozvani da postanemo djeca Božja. "Svi bez razlike, veli bl. Alojzije Stepinac, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, svi imaju jednako pravo govoriti: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’" (Mt 6, 9)

Molitva Očenaša otkriva nam tako uzvišeno dostojanstvo čovjeka, baš svakog čovjeka, i brani njegova neotuđiva prava.

Kumranska zajednica u nekim rukopisima, posebno u Damašćanskom spisu, predstavlja se kao zajednica "novog saveza u zemlji Damaščanskoj".

Za vrijeme progonstva Antioha IV. Epifana (od 170. do 164. godine prije Krista), o kojemu nam govore 1 i 2 Knjiga o Makabejcima i Knjiga Danielova, mnogi pobožni Židovi napuštaju Jeruzalem i Judeju i sklanjaju se drugamo ili bježe u izgnanstvu te osnivaju svoje zajednice. Smatraju da se sada ostvaruje proroštvo Ezekiela i Jeremije o "Novom savezu" (Ez 16, 59-63; Jr 31, 31-34). Proročku riječ "dok vas budem odvodio onkraj Damaska", uzimaju doslovno i u poganskoj Siriji, osnivaju "Novi savez" u zemlji Damaska. Kasnije, oko 150. godine, povezuju se ove grupice i sebe smatraju istinskim predstavnicima "Božjeg saveza" na zemlji.

Svijet shvaćaju dualistički. Radi se o povijesnom, etičkom dualizmu. Ljudi se dijele na "grešnike" i "pravedne". Ali i najpravedniji su dijelom grešnici. Na posljednjem sudu Bog će one koji su u sebi ostali zli - uništiti. Iz broja pravednika izabrat će jedan dio i snagom Duha Svetoga će ih očistiti i učiniti da postanu po naravi posve pravedni, da više ne mogu griješiti. To je "novo stvaranje". Tako se korjenito mijenja "prvo stvaranje" (Post 1 i 2) i briše istočni grijeh (Post 3).

Božje kraljevstvo je samo natuknuta. U svijetu djeluju zli duhovi pod svemoćnom vladavinom "Anđela tame" ili Sotone koji se zove Belial. Demoni ljude navode na grijeh, uzrokuju bolesti, različite patnje i smrt. Eseni vjeruju da su stalno izloženi ovoj demonskoj moći i mole Boga da ih oslobodi od tog djelovanja.

Kumranska zajednica živi u napetom eshatološkom ozračju. Vide u Rimskom carstvu četvrto i konačno kraljevstvo o kojemu govori Daniel (Dn 7). Znači, slijedi konačna bitka i konačna pobjeda Božje vladavine, vladavine svetih. Na sebe primjenjuju riječi proroka Habakuka: "Pravednik živi od vjere". Pravedni su oni koji opslužuju Zakon i vjeruju u Učitelja pravde. Iako ima mesijanske značajke, ne smatraju ga mesijom kojega očekuju, ali njegovo vrijeme smatraju jedinstvenim, povlaštenim vremenom spasenja za Izrael.

Mesija i mesijanizam zajednice je još uvijek predmet rasprave. Na međunarodnom skupu o kumranskim rukopisima, u Parizu, 18. i 19. srpnja 1992., rečeno je: u početku mesijanizam je bio shvaćen bez mesije; u kasnijim spisima govori se o mesiji kralju, konačno o mesiji svećeniku, a zatim kratko vrijeme o mesiji proroku. Dakle riječ je o trojici mesija. Noviji rukopisi govore o dvojici mesija: o jednomu iz kuće Aronove, velikom svećeniku, i o jednom iz kuće Davidove, potomku Davidovu. Ta se nada temelji na proroku Zahariji koji spominje dva pomazanika: Zerubabela, velikog svećenika, potomka Davidova i Jošuina (Zah 4, 14). Mesija, potomak Davidov, temelji se na savezu Boga s Davidom (2 Sam 7, 12s); mesija, veliki svećenik, na vječnom savezu Boga s kućom Aronovom (Sir 45, 15. 24). Mesije predsjedaju eshatološkoj zajednici. Čini se da nakon pobjede nad silama zla, koju će izvojevati mesija, sin Davidov, od njega preuzima vodstvo mesija veliki svećenik.

Ovi izričaji, na prvi pogled zvuče kao neko početno kršćanstvo. Međutim, oni potvrđuju prije svega da kršćanstvo nije neka mješavina raznih idejnih strujanja: iranskih, babilonskih, grčkih, posebno religija misterija i gnosticizma, kako to neki žele dokazati, već izviru iz čistog židovskog izvora. Ideje i čežnje koje susrećemo u Novom savezu, u Kumranu i u drugim tekstovima židovske književnosti iz tog vremena, svjedoče da je to opća židovska baština. Ako se neki izričaji i ideja nalaze samo u kumranskim rukopisima, može se govoriti o povezanosti prve Crkve s esenskom zajednicom. No i u tom slučaju vidi se da i jedna i druga predaja izviru iz istoga čistog vrela, a to je Biblija Starog zavjeta, koju eseni proučavaju, i to ne samo Zakon-Toru kao saduceji, nego i Proroke i Psalme kao i rabinsku književnost, otkrivajući u njima proroštva koja se ostvaruju u sadašnjosti, što nastavlja Crkva u Novom savezu.

Za kršćane je Isus Krist-Mesija i Gospodin. Bez vjere u Krista Gospodina ne može se shvatiti kršćanstvo, niti spisi Novoga zavjeta. Isus Krist je i sin Davidov ali i Veliki Svećenik po "redu Melkisedekovu". On je i obećani Veliki Prorok.

U njemu se ostvaruje Novi savez: "On nas osposobi za poslužitelje Novoga saveza, ne slova, nego Duha: jer slovo ubija, a Duh oživljuje." (2 Kor 3, 6) On je Novi savez sklopio u svojoj krvi (1 Kor 11, 23).

Kršćani su "sinovi svjetla" (Lk 16, 8). Moraju se opredijeliti za svjetlo: "Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo je zajedništvo svijetla s tamom? Kakvu slogu ima Krist s Belijalom? Ili kakav dio vjernika s nevjernicima?... Mi smo Hram Boga živoga." (2 Kor 6, 14-16) Eseni govore da izgrađuju duhovni hram. Pavao svjedoči da su kršćani to već ostvarili. Petar opominje vjernike da se kao "živo kamenje ugrađuju u duhovni hram" (1 Pt 2, 5).

Eseni očekuju Božje kraljevstvo i mesijansko vrijeme. Za kršćane to "novo" je već nastupilo. Čudesna Isusova ozdravljenja ukazuju da se Kraljevstvo Božje ostvarilo u Isusovoj osobi. To je Božje kraljevstvo, u kojem neće više biti ni boli ni patnja. To još jače potvrđuje izgon đavla: "Ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje." (Mt 12, 28)

Ono što se u kumranskim rukopisima očekuje u skoroj budućnosti, na temelju proroštva (Iz 61, 1; 58, 6), evanđelja pokazuju da se sve to ostvarilo u Isusu Kristu. U Isusovu proglasu u Nazaretskoj sinagogi stoji: "Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje." Pročitavši ovaj ulomak iz knjige proroka Izaije kaže: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." (Lk 4, 18-21)

Učenici Ivana Krstitelja pitaju Isusa: "Jesi li ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?" Isus poručuje Ivanu: "Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: slijepi progledaju, hromi hode, siromasima se naviješta Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni nada mnom." (Lk 7, 18-23) U ovom odgovoru Isus i esenima upravlja poziv, da ono što oni očekuju i za čim žude, da je već ostvareno u njegovoj osobi.