ŽRTVA JE PJESMA 

Kršćanski život nije neko pasivno iščekivanje spasa, koji će jednog dana sići s neba, već svakodnevni napor da zemlju približimo nebu. Nije dovoljno mijenjati grešne strukture, potrebno je obnavljati nas same. Daleka budućnost ne može opravdati naše sadašnje postupke. Nekim ljudima pomoć je potrebna odmah. Mnoge oko nas muči velika bijeda. Siromaštvo, ali i bolest i samoća. U nesretnicima Krist poziva svoje učenike na ljubav.

Crkva posjeduje već uhodane načine pripomoći, sabiranja i dijeljenja, raspoređene po biskupijama i nacijama, plansku i organiziranu provedbu socijalne i karitativne akcije, no bijede uvijek ima mnogo više nego pomoći, pa je svaka pojedinačna i grupna inicijativa dobrodošla. Tu je uvijek moguće započeti nešto novo.

Naziv "Karitas" za takve udruge, dolazi od latinske riječi "caritas" ili "charitas" (Vulgata): dragost, štovanje, odanost, dobrohotnost, ljubav. U latinskom prijevodu Biblije i sam je Bog nazvan "charitas", ljubav. Sve kršćansko djelovanje trebalo bi biti obojano tom ljubavlju. Djelotvornom solidarnošću s bratom čovjekom, od ustanova pomaganja do kulturnog promicanja kršćanskog humanizma. "Karitas" je način na koji živimo Boga. Da li mu samo mrmljamo ime i uvijek nešto tražimo od njega, ili smo čitavi, a to znači u prvom redu svojom djelatnošću, njegovi?

Karitativna djelatnost nije tek puko ovo ili ono djelo, već naša cjelokupna djelatnost i usmjerenje, mi sami. Mi smo karitas, i na taj smo način Kristovi. Tu nema recepta što i kako djelovati. Biti ljubav, to često znači djelovati mimo krutih pravila.

Gdje i kada netko od nas učini žrtvu, odricanje, opraštanje, učini nešto bez osobne koristi i usmjeri čin na dobro bližnjeg, to u velikoj mjeri ostaje tajna i u prvom je redu osobna stvar svakoga od nas, stvar intime i Boga. Ali budući da mi djelujemo ne samo kao skup individua, već kao zajednica-Crkva, postoje i takvi oblici kari­tasa koji su proizvod naše zajedničke djelatnosti.

Kad se zajednički karitas počne gasiti to je najvidljiviji znak da s nama pojedincima nešto nije u redu. Živa je crkvena zajednica uvijek i ka­ritativna zajednica. Ali kršćanska zajednica je karitativna i prema vani. Tek tada možemo reći da smo Kristovi, kada nam je povjerena briga za sve ljude i za sva živa bića.

Samo karitasom možemo biti kršćani. Samo karitasom možemo biti ljudi. Trebalo bi još reći da ćemo tek kao karitativni opstati u povijesti. Crkva bez karitasa, zdenac je bez vode, vinograd koji ne daje uroda. Što nije karitativno to nestaje, jer je izgubilo svrhu. Po ljubavi se može prepoznati one koje povijest i vječnost pozitivno sude. Što mi činimo?

Sjećam se karitativnih akcija zajednice mladih na Jordanovcu, kojoj sam i sam pripadao. Mnoštva inicijativa, pojedinačnih i skupnih. Na primjer, akcija skupljanja novca u župi za bračni par koji se našao u nevolji. Poslije nekog Božića zapisao sam ponešto od toga što su mladi učinili za božićnih dana. Dvije su djevojke samo­inicijativno posjetile starački dom u Ravnicama. Starima je toliko po­treban razgovor i društvo, te im puno znači ako netko pokaže malo pa­žnje prema njima. Druge su djevojke obišle neke starice na području župe. Dečki su autima razvozili namirnice za siromašne, popravljali im prozore na kućama, itd. Djeca su s časnom sestrom obišla više siromašnih staraca i obradovala ih živežnim namirnicama. Jedna djevojka je nekoj starici odnijela nešto živežnih namirnica i pobrinula se da ta baka od susjeda dobije stol i stolicu. Dijelile su se knjige za krizmu. Tijekom zimskih blagdana iz župskog fonda za napuštene i bijedne, grupa mladih ponijela je novac, kupila 5 kubičnih metara drva, dala ih ispiliti, iznajmila kamion i dostavila ta drva nekim siromašnim obiteljima.

Zajednički karitativni rad je nešto što ispunjava srce radošću i smislom. Sjećam se kako smo postavljali linoleum na pod kod neke starice. Nije išlo bez pje­sme! Čudesno je to, kad želiš pomoći drugom i kad činiš neku "žrtvu", otkrivaš da i ti sam dobivaš nešto vrijedno, neko čudno i nevidljive bogatstvo. Žrtva je pjesma! Pogotovo u zajednici mladih. Tko ne vjeruje neka kuša.

Svi smo pozvani na Kristovu ludost, da činimo čuda koja drugi ne čine. Premda je najvažnije od svega kakvi smo u obitelji i prema svojim svakodnevnim dužnostima, spomenuta iskakanja iz kolotečine i pustolovine ljubavi mogu puno doprinijeti našem vjerskom sazrijevanju i preobrazbi.

Postoji bezbroj načina karitativnog djelovanja, od kojih je jedan fantastičniji od drugoga. Svaka vaša ideja može puno pomoći. Srce je putokaz - gdje i kako čovjek treba čovjeka.

Brate, čovjek te treba! Učini nešto dok ne bude kasno. Ako drugima daješ samo mali dio sebe i svog slobodnog vremena, zašto moliš Boga da ti pruži nešto vrjednije?